Relevantnost ZUP-a zasnovana je na okolnosti da će ovaj rad obraditi isključivo primjenu odredbi o zastupanju ispitanika u upravnim postupcima koji se vode pred voditeljem obrade odnosno nadzornim tijelom. To nadalje znači da će zastupanje u odgovarajućim sudskim postupcima ostati izvan fokusa ovog rada. Stoga će se u radu ponajprije analizirati odredbe OU-a koje govore o zastupanju u području zaštite podataka, zatim će se ispitati koje uvjete moraju ispuniti potencijalni zastupnici ispitanika, potom će se razmotriti moguće postupovne uloge zastupnika odnosno članstvo ispitanika kao uvjet ili prepreka zastupanju u rečenim postupcima. Na kraju će se dati zaključne primjedbe.
I. Zastupanje ispitanika u području zaštite podataka u upravnim postupcima
Poseban zastupnik ispitanika u području zaštite podataka uveden je u pravnu konstrukciju OU-a pomoću čl. 80. koji glasi:
„1. Ispitanik ima pravo ovlastiti neprofitno tijelo, organizaciju ili udruženje, koje je pravilno osnovano u skladu s pravom države članice, u čijem se statutu navode ciljevi od javnog interesa te je aktivno u području zaštite prava i sloboda ispitanika s obzirom na zaštitu njegovih osobnih podataka, da podnesu pritužbu u njegovo ime i da ostvaruju prava iz članaka 77., 78. i 79. u njegovo ime te da ostvaruju pravo na naknadu iz članka 82. u ime ispitanika ako je to predviđeno pravom države članice.
2. Države članice mogu predvidjeti da svako tijelo, organizacija ili udruženje iz stavka 1. ovog članka, neovisno o mandatu ispitanika, ima pravo u toj državi članici podnijeti pritužbu nadzornom tijelu nadležnom u skladu s člankom 77. i ostvarivati prava iz članaka 78. i 79. ako smatra da su uslijed obrade osobnih podataka prekršena prava ispitanika iz ove Uredbe.“ 2
Najprije valja podcrtati kako je unison stav doktrine da odredba čl. 80. OU-a predstavlja sredstvo za uvođenje tzv. udružnih ili grupnih tužbi čije postojanje je karakteristično za pravo zaštite potrošača i odgovarajuće sudske postupke.3 No neovisno o tome odredba čl. 80. OU-a (odnosno čl. 41. ZOU-a) može naći svoju primjenu i u upravnim postupcima gdje se ovaj institut neće pojaviti u vidu specifičnih tužbi već „tek“ kao jedan oblik zastupanja. U uvjetima naše implementacije OU-a za koju je karakteristično primarno i obligatorno korištenje upravnog postupka pred Agencijom za zaštitu osobnih podataka (dalje: AZOP) pitanje zastupanja ispitanika ističe se kao važno i zanimljivo pa ga je potrebno posebno analizirati (argument iz čl. 34, st. 1. i 4. ZOU-a).4
I.1. Potencijalni zastupnici ispitanika te uvjeti koje moraju ispuniti prema OU-u i ZOU-u
Pojmovi koji su navedeni u čl. 80. OU-a te koji označavaju potencijalne zastupnike tumače se kao autonomni pojmovi prava EU-a. No, imajući na umu implementaciju i prožetost hrvatskog prava pravom EU-a, tumačenje navedenih pojmova neće stvoriti probleme u našem pravu. Uvjeti statuirani čl. 80. OU-a ispunjenjem kojih neki neprofitni entitet može preuzeti ulogu zastupnika ispitanika svode se na nekoliko uvjeta; neki od njih moraju biti ispunjeni za zastupanje ispitanika s obzirom na čl. 77-79. OU-a te jedan dodatni uvjet s obzirom na čl. 82. OU-a. Drugačije izraženo, uvjet pravilnog osnivanja prema nacionalnom pravu, statutom obuhvaćenih ciljeva od javnog interesa te aktivnost u području zaštite prava i sloboda te osobnih podataka moraju ispuniti entiteti ako pretendiraju na ulogu zastupnika ispitanika u postupcima prema čl. 77-79. OU-a, a dodatni uvjet predviđenosti nacionalnim pravo vrijedi za zastupanje ispitanika u postupku ostvarivanja prava na naknadu iz čl. 82. OU-a.
Svi navedeni uvjeti lako su provjerljivi, najčešće u javnim registrima i aktima neprofitnih entiteta sukladno pravu države članice. Aktivnost kao jedini uvjet koji ne podliježe obligatornom javnom registriranju ipak je moguće detektirati u posljedicama te aktivnosti. Djelatnosti poput javnog zagovaranja određenih politika, sudjelovanje u raspravama oko prihvaćanja referentnih javnih politika, informiranje te senzibiliziranje javnosti, korištenje pravnih sredstava u cilju djelovanja na pravne akte neke su od djelatnosti koje ukazuju i dokazuju traženu aktivnost.
U pogledu entiteta koji mogu aspirirati da budu zastupnici ispitanika odmah valja ukazati na udruge kao simbol neprofitnog sektora. Svi ostali pravni oblici također dolaze u obzir kao potencijalni zastupnici ako se mogu okarakterizirati kao neprofitni te ako je njihov temeljni akt statut.
Temeljni akt na kojem se zasniva djelovanje organizacije tako postaje zaseban uvjet koji mora ispuniti organizacija ako namjerava biti zastupnikom ispitanika a što nedvosmisleno proizlazi iz teksta čl. 80. OU-a.5 U našem pravu od neprofitnih oblika statut kao temeljni akt poznaju naravno udruge, zatim zaklade te sindikati i udruge poslodavaca. Popisu treba dodati i političke stranke, a u nekim slučajevima to mogu biti i vjerske zajednice, no potonje organizacije nisu beziznimno osnovane temeljem statuta, kako to navodi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (argument iz čl. 5. st. 1. citiranog propisa za postojeće vjerske zajednice i iz st. 2. za novoosnovane vjerske zajednice). Naravno, kod svih navedenih pravnih oblika moraju biti ispunjeni prethodno navedeni uvjeti kao mjerodavni za priznavanje zastupničkog statusa.
Zajedničko svim navedenim oblicima je neprofitnost, kao i ispunjenost svih prethodno navedenih uvjeta. Ako se u tom kontekstu na osnivanje, djelovanje, statutarnu zasnovanost te neprofitnost organizacije ne mogu staviti opravdani prigovori treba zaključiti kako takva organizacija može biti zastupnikom ispitanika u upravnim postupcima koji se vode oko zaštite osobnih podataka.
I.2. Članstvo ispitanika te postupovna uloga zastupnika
Mnoge od prethodno navedenih organizacija pretpostavljaju članstvo kao svoj tvorbeni princip. Iz ove okolnosti logično slijedi pitanje je li članstvo ispitanika u organizaciji uvjet zastupanja ispitanika u upravnom postupku. Ni jedna odredba u OU-u, ZOU-u odnosno ZUP-u ne podržava takvo tumačenje pa nam ostaje zaključiti kako ispitanik prema organizaciji koja ga zastupa ne mora biti u članskom odnosu. Tome nasuprot, eventualno članstvo nije pravna prepreka niti smetnja zastupanja već je potpuno neutralno u tom pogledu. Zaključno se, dakle, može ustvrditi kako zastupanje ispitanika prema OU-u i ZOU-u nije uvjetovano niti prevenirano članstvom ispitanika u organizaciji koja ga zastupa.
U pogledu, pak, pitanja koju postupovnu ulogu – unutar one zastupničke – može imati organizacija koja zastupa ispitanika moramo se osvrnuti na ZUP. Zastupanje prema ovom propisu može imati više oblika a neki se od istih oblika mogu očekivati s visokom vjerojatnošću u postupcima koje analiziramo. Prema čl. 32. st. 1. ZUP-a radi se o sljedećim oblicima; zakonski zastupnik, privremeni zastupnik, zajednički predstavnik i opunomoćenik. Ono što je zajedničko svim navedenim oblicima jest dužnost zastupnika da podnese dokaz o ovlasti za zastupanje stranke. Koji bi to dokazi bili ovisi o odabranom ili korištenom obliku zastupanja (pa se to razrađuje nešto niže u tekstu).
Što se oblika zastupanja tiče koji nas moraju interesirati s obzirom na temu našeg rada, organizacije koje promatramo primarno će moći imati ulogu opunomoćenika i to zajedničkog ili pojedinačnog. Prvi oblik zastupanja doći će do izražaja vjerojatnije u onim postupcima u kojima više ispitanika tvrdi da je došlo do povrede njihovih prava u relativno usporedivim ako ne identičnim situacijama. Primjerice, udruga čiji članovi smatraju da je došlo do povrede prava na zaštitu njihovih osobnih podataka može preuzeti ulogu zajedničkog opunomoćenika. U pojedinačnim situacijama u kojima se navodno radi o povredi prava ovog tipa organizacija može preuzeti ulogu pojedinačnog opunomoćenika. Pri tome osim uvjeta iz OU-a odnosno ZOU-a mora ispuniti i uvjete iz ZUP-a, no pobliža analiza relevantnog normativnog mjesta – a radi se o čl. 36. st. 1. – očito pokazuje da to nakon ispunjenja uvjeta iz prvospomenutih propisa neće predstavljati problem. Naime, čl. 36. st. 1. ZUP-a predviđa da opunomoćenikom stranke može biti pravna osoba koja na temelju zakona može zastupati stranku što je kao uvjet već ispunjeno ako organizacija-zastupnik ispunjava uvjete iz OU-a odnosno ZOU-a.
Kako smo prethodno uočili postupovna dužnost zastupnika jest da podnese dokaz o ovlasti zastupanja stranke. U pogledu dosad analiziranih vrsta zastupanja radi se o punomoći. Notornost instituta ne treba posebnog argumenta već je dovoljno ukazati da se radi o zastupniku kojem i naziv (opunomoćenik) ukazuje na potreban dokaz o ovlasti zastupanja. Što se zakonske regulacije punomoći tiče u radu ove teme dostatno je ukazati na odredbe Zakona o odvjetništvu i Zakona o obveznim odnosima u relevantnim dijelovima.6
Naposlijetku valja istaknuti da organizacija može imati i drugu zastupničku ulogu u upravnim postupcima temeljem OU-a – primjerice, zajedničkog predstavnika – no da je mnogo vjerojatnije da će se naći u prethodno analiziranim zastupničkim ulogama opunomoćenika. Iz tog razloga analiza drugih zastupničkih uloga nije od primarne važnosti.
II. Zaključne napomene
Republika Hrvatska zauzela je relativno uzak pristup implementaciji OU-a u segmentu pravnih lijekova te osobito zastupanja u upravnim postupcima koji se zasnivaju na odredbama ovog pravnog izvora. U segmentu zastupanja to se očituje u isključivom prihvaćanju zastupanja ispitanika od strane neprofitnih organizacija temeljem posebne ovlasti. No i u takvom pravnom okviru postoje neka očita pitanja koja valja razriješiti i/ili rasvijetliti prije korištenja relevantnih pravnih odredbi. To su pitanja koja smo analizirali u ovom radu a od kojih se ističu pitanja poput uvjeta koje zastupnik ispitanika mora ispuniti, postupovne uloge zastupnika i druga pitanja. Ipak, uvjereni smo da popis pravnih zanimljivosti u ovom segmentu nije iscrpljen pa ovaj rad treba shvatiti kao poziv da se područje nastavi analizirati i istraživati.
mr. sc. Ivan Šprajc
^ 1 Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka).
^ 2 Vrijedno je uočiti kako je ZOU implementirao citiranu odredbu na način da je preuzeo u svoj tekst st. 1, čl. 80. OU-a te potpuno ignorirao mogućnost iz st. 2. citiranog članka OU-a. Preuzeti dio odredbe nalazi se u čl. 41. ZOU-a.
^ 3 V. u tom smislu M. Bukovac Puvača – A. Demark, Recentna praksa Suda Europske unije o odgovornosti za štetu zbog povrede prava na zaštitu osobnih podataka, u: Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 1/2025, str. 90. kao i A. ?erban, The legal framework od data subject representation, dostupno na: https://www.shs-conferences.org/articles/shsconf/abs/2023/26/shsconf_copeji2023_04004/shsconf_copeji2023_04004.htmlj (pristupljeno dana 10. 07. 2025.).
^ 4 Da se radi o diskrecionoj ovlasti države-članice ukazuje kako doktrina tako i praksa Suda pravde Europske unije. U pogledu doktrine v. informativno kod G. Marola, The Relationship Between the Remedies Provided for in Articles 77(1), 78(1) and 79(1) GDPR and the Extent of the Member States' Discretion in Ensuring their Coordination at the National Level, u: European Dana Protection Law Review, 2/2023, str. 251-256 a u pogledu prakse dovoljno je izvršiti uvid u presudu spomenutog europskog foruma pod br: C-132/21 u slučaju BE v Nemzeti Adatvédemi és Információszabadság Hatósag od 12. siječnja 2023, ECLI:EU:c:2023:2 kao i presudu pod br: C-73/16 u slučaju Peter Puškár protiv Finančné riaditeľstvo Slovenskej republiky and Kriminálny úrad finančnej správy od 27. rujna 2017, ECLI:EU:c:2017:725, odjeljak 76.
^ 5 Navedeno se potvrđuje u svim jezičnim verzijama OU-a; za potrebe ovog rada ističemo englesku („statutory“), njemačku („satzungsmässige“), španjolsku („estatuarios“), francusku („statutaires“) te konačno slovensku verziju („statutarno“).
^ 6 V. u tom smislu i primjera radi čl. 10. prvospomenutog zakona te čl. 313. - 318. Zakona o obveznim odnosima.
