Ozljeda na radu istodobno je materija upravnog prava (javnopravni aspekt) te radnog i građanskog prava (pretežno privatnopravni kontekst), potonje u svjetlu odštetne odgovornosti poslodavca.1 U prvom slučaju o njoj se odlučuje u upravnom postupku (ponekad i u upravnom sporu)2, a u drugom slučaju u parničnom postupku.
U prvom slučaju riječ je o odnosu između osiguranika i osiguravatelja (Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, dalje: Zavod). U drugom je slučaju posrijedi odnos između radnika i poslodavca.
U primjeni Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, prilično je rašireno pogrešno uvjerenje prema kojem se ozljedom na radu smatra svaka ozljeda zadobivena u procesu rada koju nije skrivio zaposlenik. Do tog pogrešnog uvjerenja prije svega dolazi jer se zanemaruje da su obvezno zdravstveno osiguranje, kao i ono mirovinsko, upravo to - osiguranja. Različita su od osiguranja u režimu privatnog prava, ali ipak su u osnovi osiguranja. I javnopravna osiguranja imaju osiguravatelja, osiguranika odnosno korisnika osiguranja, premiju, osigurninu, osigurani slučaj i osigurani rizik. Pritom je opseg prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja po osnovi ozljede na radu bitno veći nego po drugim osnovama iz tog osiguranja. Ovdje se ne primjenjuju kriteriji uzročnosti razvijeni u odštetnim predmetima u građanskom pravu. Nema podijeljene odgovornosti. Primjerice, ako kod osiguranika postoji stečena predispozicija zdravstvenog stanja3, to je apsolutna zapreka za priznavanje ozljede na radu u zdravstvenom osiguranju, ne utvrđuje se u kojem omjeru je konkretna predispozicija doprinijela konkretnom ozljeđivanju. Jednako vrijedi ako je osiguranik makar u kojem dijelu doprinio nastanku ozljede, ozljeda na radu se tada ne priznaje. Pretpostavke za utvrđivanje postojanja osiguranog rizika i posljedičnog nastupa osiguranog slučaja u javnopravnom sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja različite su od pretpostavki za utvrđenje odštetne odgovornosti poslodavca u građanskopravnom kontekstu.
Zavod utvrđuje je li, u svjetlu propisa na upravnom području zdravstvenog osiguranja, nastupio osigurani slučaj koji čini osnovu za priznavanje ozljede na radu. Zavod, međutim, ne utvrđuje odgovornost poslodavca za nastanak ozljede. Postoje, stoga, slučajevi u kojima mogu biti ispunjene pretpostavke da radnik (barem djelomično) uspije u odštetnoj parnici, iako mu Zavod odnosno upravni sud za konkretni događaj prethodno nisu priznali ozljedu na radu.
Možebitna promjena građanskopravne sudske prakse u pravcu veće ili potpune vezanosti parničnog suda u odštetnim predmetima što se odnose ne ozljedu na radu prethodnom odlukom Zavoda ili upravnog suda izložit će upravne sudove novoj vrsti pritiska tužiteljâ: „ako nam vi ne priznate ozljedu na radu, više nemamo nikakve izglede u parnici protiv poslodavca radi naknade štete“. Upravni sudovi to, naravno, ne bi smjeli uzimati u obzir. Ne samo zato jer možebitni ishod povezanih sudskih postupaka ne ulazi među kriterije rješavanja upravnog spora, nego i zato jer bi tada upravni sudovi odlučivali kako bi poboljšali položaj jednog aktera (radnika) u odnosu s drugim akterom (poslodavcem) na štetu trećeg aktera (Zavoda, tj. javnih sredstava kojima Zavod upravlja). Na građanskoj grani sudovanja je da razmotri koji utjecaj na rješavanje predmeta kojima su zaduženi ima to što:
- odnos između osiguravatelja i osiguranika ne može biti mehanički preslikan na odnos između poslodavca i radnika
- je riječ o bitno različitim pravnim kontekstima (javnopravnom, odnosno privatnopravnom)
- se pri upravnopravnom rješavanju spomenute vrste predmeta odluka nužno donosi unutar binarnog raspora – ozljeda na radu se priznaje ili ne priznaje, bez mogućnosti „međuodluka“ poput podijeljene odgovornosti
- mjerodavni propisi na različitim pravnim područjima propisuju različite kriterije za priznavanje pojedinih prava.
dr. sc. Alen Rajko
^ 1 Usp. odredbe članaka 66. i 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju sa člankom 111. Zakona o radu (vezano uz mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima).
Ovaj tekst ne odnosi se na zaštitu radnika koji su pretrpjeli ozljedu na radu pri otkazivanju, napredovanju i dr. (članci 38.-40. te 42., 43., 117., 121. i 151. Zakona o radu).
^ 2 U toj se vrsti upravne stvari odlučuje hoće li pojedina dijagnoza ili više njih biti priznate ozljedom na radu, uz posljedično priznavanje pravâ iz obveznog zdravstvenog osiguranja po osnovi ozljede na radu.
^ 3 Za razliku od privatnih zdravstvenih osiguranja, obvezno (javno) zdravstveno osiguranje ne uvjetuje sâmo osiguranje ili visinu premije postojećim zdravstvenim stanjem osiguranika, ali ni obvezno zdravstveno osiguranje ne pokriva sve zdravstvene rizike u pogledu priznavanja svih prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja.
