Nedavno je u javnosti odjeknula vijest o uvođenju predmeta „Zdravstveni odgoj i obrazovanje“ u zagrebačke osnovne škole, što je izazvalo brojne reakcije i rasprave među roditeljima, učiteljima i stručnjacima. Novi predmet obuhvaća teme tjelesnog, mentalnog i seksualnog zdravlja, a posebnu je pozornost privukao segment seksualnog odgoja. Ta je odluka otvorila prostor za širu diskusiju o ulozi obrazovanja u oblikovanju stavova mladih prema zdravlju, tijelu i međuljudskim odnosima. U ovome članku, uz pregled relevantnog međunarodnog pravnog okvira, razmatraju se dosadašnji pokušaji uvođenja zdravstvenog odgoja u Hrvatskoj, analiziraju stavovi ključnih dionika te uspoređuju pristupi zdravstvenom odgoju u odabranim zemljama Europske unije, s ciljem prepoznavanja dobrih praksi koje bi mogle poslužiti kao temelj za kvalitetniju i održiviju provedbu u hrvatskom obrazovnom sustavu.
1. Pravni okvir zdravstvenog i seksualnog odgoja
Pravni temelji zdravstvenog i seksualnog odgoja u velikoj se mjeri oslanjaju na međunarodne dokumente o pravima djeteta, od kojih je najvažnija Konvencija o pravima djeteta.1
Članak 24. Konvencije jamči pravo djeteta na „najvišu razinu zdravstvene i medicinske zaštite“, što uključuje i preventivne mjere. Točnije, predviđa se da djeci bude pružena podrška u stjecanju osnovnih znanja o zdravlju, prehrani, prednostima dojenja, higijeni i higijenskim uvjetima životne sredine, kao i o sprječavanju nesreća, razvoju preventivne zdravstvene zaštite, savjetima za roditelje te obrazovanju i uslugama u vezi s planiranjem obitelji.2 Nadalje, članak 29. Konvencije propisuje da obrazovanje djeteta treba biti usmjereno, između ostalog, na razvoj osobnosti, potencijala te mentalnih i fizičkih sposobnosti, kao i na pripremu djeteta za odgovoran život u slobodnom društvu, u duhu razumijevanja, mira, tolerancije, jednakosti spolova i prijateljstva među svim narodima, etničkim, nacionalnim i vjerskim grupama i osobama autohtonog porijekla. U tom se kontekstu zdravstveni, uključujući i seksualni odgoj, može tumačiti kao sastavni dio ostvarivanja tih prava, pod uvjetom da je znanstveno utemeljen, razvojno primjeren i prilagođen lokalnim okolnostima.
S druge strane, članak 2. Prvog protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda3 propisuje, uz pravo svakoga na obrazovanje, i obvezu države da poštuje pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje svoje djece u skladu s vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Drugim riječima, obrazovni sustav mora uvažavati svjetonazore roditelja kada je riječ o obrazovanju njihove djece, a upravo je sposobnost usklađivanja interesa djece, roditelja i šire javnosti ključna za prevladavanje mogućih sukoba. Taj je balans razmatran i u praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Kjeldsen, Busk Madsen and Pedersen v. Denmark4 iz 1976. Sud je zaključio da država ima pravo uvesti obveznu spolnu edukaciju, pod uvjetom da se provodi objektivno i bez indoktrinacije. Dakle, samo nezadovoljstvo roditelja ne znači automatsku povredu Konvencije. Osobito je to slučaj kada postoje alternativni oblici obrazovanja, poput privatnog ili obrazovanja kod kuće, koji omogućuju roditeljima veću kontrolu nad obrazovnim sadržajem djece.5
Nadalje, iako pravno neobvezujuće, preporuke međunarodnih organizacija poput UNESCO-a i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) čine važan referentni okvir za razvoj zdravstvenog i seksualnog obrazovanja. UNESCO-ov International Technical Guidance on Sexuality Education (2018)6 naglašava da programi moraju biti „scientifically accurate, incremental, age- and developmentally appropriate, gender-sensitive and culturally relevant“ 7. Slično tome, i WHO-ovi Standardi spolnog odgoja u Europi (2010)8 polaze od stajališta da seksualni odgoj mora biti sveobuhvatan, znanstveno utemeljen te prilagođen dobi djece.
Dakle, ovi dokumenti dodatno naglašavaju nužnost sveobuhvatnosti i inkluzivnosti kao glavne stupove zdravstvenog odgoja, uz dakako, aktivno uključivanje roditelja kao partnera. Istodobno potvrđuju odgovornost države da osigura dostupnost kvalitetnog obrazovanja za svu djecu te kao takvi, predstavljaju vrijedan resurs za oblikovanje suvremenih kurikuluma zdravstvenog odgoja u europskom prostoru.
2. Pokušaji uvođenja zdravstvenog odgoja u RH
Pitanje zdravstvenog odgoja, a osobito seksualnog obrazovanja, u Hrvatskoj nije novo. Iako je u mnogim europskim državama ovo područje već desetljećima sustavno integrirano u školske kurikulume, u Hrvatskoj su pokušaji uvođenja često nailazili na otpor, neslaganja i političke kontroverze. Jedan od najznačajnijih pokušaja dogodio se u školskoj godini 2012./2013., kada je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta donijelo Odluku o uvođenju, praćenju i vrednovanju provedbe Kurikuluma zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama.9 Program se trebao provoditi unutar postojećih predmeta, poput biologije, tjelesne i zdravstvene kulture, sata razrednika i sl.
Kurikulum je bio podijeljen u četiri modula:
• Živjeti zdravo,
• Prevencija ovisnosti,
• Prevencija nasilničkog ponašanja,
• Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje.
Posljednji modul izazvao je najviše prijepora u javnosti. Nakon niza pritisaka, Ustavni je sud RH Odlukom U-II/1118/2013 od 22. svibnja 2013. ukinuo Odluku o uvođenju, praćenju i vrednovanju provedbe Kurikuluma zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama (NN 17/13)10 , uz obrazloženje da nije provedena adekvatna javna rasprava, iako nije osporio sadržaj samog programa:
„Ustavni sud ocjenjuje neprihvatljivim da stupanju na snagu propisa takvog sadržaja i takve pravne snage nije prethodilo davanje mišljenja vijeća roditelja (članak 137. stavak 4. Zakona o odgoju) niti je u proces bilo uključeno Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje, a nije bila provedena ni javna rasprava unutar demokratski organizirane institucionalne procedure (barem) o sadržajima tog odgoja za koje se razumno moglo pretpostaviti da će izazvati kontroverzije u društvenoj zajednici.“11
U školskoj godini 2024./2025., Grad Rijeka pokrenuo je pilot-projekt izvannastavne aktivnosti Zdravstveni odgoj i obrazovanje u šest osnovnih škola, koji se u 2025./2026. proširuje na sve riječke osnovne škole. Program je namijenjen učenicima od 5. do 8. razreda, razvojno prilagođen njihovoj dobi, i obuhvaća četiri tematska područja:
• zdravi stilovi života, pravilna prehrana i tjelesna aktivnost,
• mentalno zdravlje,
• prevencija ovisnosti i rizičnih ponašanja,
• spolno i reproduktivno zdravlje te rodna ravnopravnost.
Program je koncipiran kao razvojno primjeren, sadržajno strukturiran i stručno potkrijepljen, a svi materijali za njegovu provedbu besplatno su dostupni školama i jedinicama lokalne i regionalne samouprave koje iskažu interes.12
Najnoviji pokušaj uvođenja zdravstvenog odgoja u zagrebačke osnovne škole, najavljen početkom školske godine 2025./2026., izazvao je niz oprečnih reakcija. Dok dio javnosti i stručnjaka pozdravlja ovu inicijativu kao nužan iskorak prema modernom i uključivom obrazovanju, drugi je osporavaju zbog nedostatka prethodnih konzultacija i šire društvene rasprave. Ovi primjeri pokazuju da su transparentnost, uključivanje roditelja i javna rasprava ključni za prihvaćanje programa, što je u skladu s praksom Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava.
U tom kontekstu, vrijedi promotriti iskustva drugih država članica Europske unije, osobito onih koje su razvile stabilne i društveno prihvaćene modele zdravstvenog odgoja, kako bi se takve dobre prakse mogle prilagoditi i primijeniti u Hrvatskoj.
3. Praksa drugih članica EU
Dakle, kako bi se zdravstveni odgoj u Hrvatskoj mogao kvalitetnije oblikovati i dugoročno uspješnije implementirati, korisno se osvrnuti na primjere dobrih praksi iz drugih članica Europske unije. Brojne zemlje već desetljećima provode sustavne i znanstveno utemeljene programe zdravstvenog i seksualnog obrazovanja, uz aktivnu podršku obrazovnih institucija, roditelja i lokalnih zajednica. Njihova iskustva nude korisne uvide u to kako postići ravnotežu između stručnog sadržaja, pedagoške primjerenosti i društvenog konsenzusa.
Nizozemska se često ističe kao primjer zemlje koja već desetljećima uspješno provodi sveobuhvatan spolni i zdravstveni odgoj. Program Lang Leve de Liefde (“Long Live Love”), koji razvija organizacija Rutgers u suradnji s nizozemskim Ministarstvom zdravstva, namijenjen je učenicima osnovnih i srednjih škola te obuhvaća teme poput odnosa, emocija, komunikacije, rodne ravnopravnosti, zaštite od spolno prenosivih bolesti i kontracepcije. Prema podacima Rutgers instituta, program potiče otvoren razgovor o seksualnosti i razvoju socijalnih vještina te pridonosi boljem razumijevanju osobnih granica i odgovornog ponašanja.13 Zahvaljujući ovom dugogodišnjem sustavnom pristupu, Nizozemska danas bilježi stalni pad stopa pobačaja i adolescentnih trudnoća, čime se svrstava među zemlje s najboljim pokazateljima spolnog i reproduktivnog zdravlja u svijetu. Stope su stabilno niske već više od deset godina, a razina informiranosti i odgovornosti mladih u području seksualnog ponašanja izrazito je visoka. Slično, broj novih HIV dijagnoza i drugih spolno prenosivih infekcija posljednjih se godina značajno smanjio, što dodatno potvrđuje učinkovitost preventivnog pristupa.14
U Njemačkoj je spolni odgoj zakonski obvezan i provodi se od osnovne škole do završetka srednje škole u svim saveznim državama.15 Program je primarno integriran u predmete poput biologije i društvenih znanosti te obuhvaća tjelesni razvoj, spolnu anatomiju, odnose, identitet, kontracepciju, prevenciju spolno prenosivih bolesti, rodnu ravnopravnost i pristanak.16
U Italiji seksualna edukacija nije obvezan dio školskog kurikuluma i ne postoji nacionalni zakonodavni okvir. Iako je 2023. donesena vladina direktiva kojom se financiraju izvannastavne edukacije o rodnoj ravnopravnosti i prevenciji nasilja, mjera nije obvezna za sve škole, a niže obrazovne razine u većini slučajeva ostaju obuhvaćene minimalno ili uopće ne. Provedba programa znatno varira među regijama, odnosno dok su u sjevernim regijama dugoročni i evaluirani programi, jug Italije bilježi znatno manji broj edukacijskih intervencija.17
Zajedničko iskustvo ovih zemalja pokazuje da uspješna provedba zdravstvenog i seksualnog odgoja zahtijeva jasan pravni okvir, stručno educirane nastavnike i društveni dijalog koji promiče razumijevanje važnosti sveobuhvatnog pristupa zdravlju i dobrobiti djece i mladih. Takvi modeli mogu poslužiti kao vrijedna polazišta pri oblikovanju održivog i društveno prihvaćenog programa zdravstvenog odgoja u Hrvatskoj.
4. Zaključak
Uvođenje zdravstvenog odgoja u obrazovni sustav otvara niz važnih pitanja koja se tiču ne samo sadržaja kurikuluma, već i načina njegove pripreme, provedbe i društvene prihvaćenosti. Dosadašnja iskustva u Hrvatskoj ukazuju na potrebu za pažljivim usklađivanjem obrazovnih ciljeva s različitim društvenim stavovima, uz poštivanje zakonskog okvira i uloge roditelja u odgoju djece. Primjeri iz drugih članica Europske unije pokazuju različite modele pristupa zdravstvenom i seksualnom odgoju, od kojih su neki rezultirali vrlo stabilnim i dugoročno održivim rješenjima. Zajednički nazivnik tih praksi često su jasna institucionalna podrška, stručna priprema i otvorena komunikacija s javnošću.
U tom kontekstu, daljnji razvoj zdravstvenog odgoja u Hrvatskoj trebao bi se temeljiti na stručnim analizama, međusektorskoj suradnji i transparentnom uključivanju svih relevantnih dionika. Time se može osigurati obrazovni okvir koji je sadržajno primjeren, pravno utemeljen i usklađen s potrebama djece i mladih u suvremenom društvu.
Ana Grudić, univ. mag. iur.
Literatura
- https://www.iusinfo.hr/sudska-praksa/USRH2013B1118AII
- https://www.iusinfo.hr/zakonodavstvo/PR2013B17A291
- https://hrcak.srce.hr/file/244160
- https://www.rijeka.hr/wp-content/uploads/2024/10/Zdravstveni-odgoj-i-obrazovanje-Kurikulum.pdf
- https://www.rijeka.hr/teme-za-gradane/odgoj-i-obrazovanje/osnovne-skole/programi-i-projekti-u-osnovnim-skolama/zdravstveni-odgoj-obrazovanje/
- https://hrcak.srce.hr/file/475484
- https://education-profiles.org/europe-and-northern-america/sweden/~comprehensive-sexuality-education
- https://www.unfpa.org/sites/default/files/pub-pdf/ITGSE.pdf
- https://rutgers.international/wp-content/uploads/2022/11/Sexuality-education-in-the-Netherlands-2022-Digitaal_LowRes.pdf
- https://rutgers.international/wp-content/uploads/2023/02/20230123-CSE-factsheet-Rutgers.pdf
- https://europe.ippf.org/sites/europe/files/2018-05/Factsheet%20Germany.pdf
- https://www.researchgate.net/publication/362316440_Sexuality_education_for_young_people_in_GermanyResults_of_the_'Youth_Sexuality'_representative_repeat_survey
- https://libela.org/genderfacts/kako-se-seksualna-edukacija-provodi-na-lokalnoj-razini/
_____________________________________________________________________________________
^ 1 https://www.iusinfo.hr/zakonodavstvo/MESJM1990B15A65
^ 2 Čl. 24. st. 2. t. e i f Konvencije o pravima djeteta
^ 3 https://www.iusinfo.hr/zakonodavstvo/MEM1997B18A120
^ 4 https://www.iusinfo.hr/sudska-praksa/ECHR701Y1976N5095S71MAU001M57509
^ 5 https://www.iusinfo.hr/sudska-praksa/ECHR701Y1976N5095S71MAU001M57509
^ 6 https://www.unfpa.org/sites/default/files/pub-pdf/ITGSE.pdf
^ 7 UNESCO, International Technical Guidance on Sexuality Education, 2018, str. 19.
^ 8 https://whocc.bioeg.de/fileadmin/user_upload/Dokumente/BZgA_Standards_Croatian.pdf
^ 9 https://www.iusinfo.hr/zakonodavstvo/PR2013B17A291
^ 10 https://www.iusinfo.hr/zakonodavstvo/PR2013B17A291
^ 11 U-II/1118/2013 od 22. svibnja 2013.
^ 12 https://www.rijeka.hr/teme-za-gradane/odgoj-i-obrazovanje/osnovne-skole/programi-i-projekti-u-osnovnim-skolama/zdravstveni-odgoj-obrazovanje/
^ 13 https://rutgers.international/wp-content/uploads/2022/11/Sexuality-education-in-the-Netherlands-2022-Digitaal_LowRes.pdf
^ 14 https://rutgers.international/wp-content/uploads/2023/02/20230123-CSE-factsheet-Rutgers.pdf
^ 15 https://europe.ippf.org/sites/europe/files/2018-05/Factsheet%20Germany.pdf
^ 16 https://www.researchgate.net/publication/362316440_Sexuality_education_for_young_people_in_GermanyResults_of_the_'Youth_Sexuality'_representative_repeat_survey
^ 17 https://libela.org/genderfacts/kako-se-seksualna-edukacija-provodi-na-lokalnoj-razini/
