Zaštita prava roditelja da žive sa svojom djecom

Načelna stajališta

Članak 35. Ustava svakome jamči štovanje njegova obiteljskog života, a članak 8. Konvencije jamči poštovanje obiteljskog života. Temeljna je svrha tog ustavnog i konvencijskog jamstva zaštita pojedinaca od neosnovanog miješanja države u njihovo pravo na nesmetan obiteljski život.

U odnosu na poštovanje obiteljskog života država ima negativne i pozitivne obveze. Negativne obveze obuhvaćaju dužnost države da se suzdrži od miješanja u obiteljski život pojedinaca, osim u slučajevima propisanima zakonom (članak 61. stavak 2. Ustava) i u skladu s načelom razmjernosti (članak 16. Ustava), razmatranim u svjetlu pravila koja vrijede u demokratskoj državi (članak 1. stavak 1. Ustava).

Pozitivne obveze obuhvaćaju dužnost države da aktivno djeluje radi ostvarivanja pretpostavki za poštovanje i djelotvornu zaštitu obiteljskog života svojih građana, pa i onda kada to pretpostavlja uređivanje privatnih odnosa među njima. Te su obveze izrijekom propisane u člancima Ustava koje uređuju socijalna prava. Oni glase:

"Članak 61.

            Obitelj je pod osobitom zaštitom države.

            (...)

Članak 62.

            Država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život."

Kad je riječ o pozitivnim obvezama države Ustavni sud primjećuje, međutim, da je ustavni pojam "štovanja" obiteljskog života neodređen. Stoga se uvijek mora voditi računa o tome da se tumačenja obveze države na "štovanje" tog života mogu razlikovati od slučaja do slučaja. Ustavni sud smatra da država ima široko područje slobode prosudbe pri uređivanju tog pitanja odnosno pri odlučivanju o tome koje aktivnosti ili mjere treba poduzeti radi ostvarivanja ustavnog jamstva iz članka 35. Ustava, pri čemu se uvažavaju i postojeće mogućnosti društvene zajednice i njezinih pojedinaca.

Pozitivne obveze države na temelju članka 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, između ostalog, uključuju sve što je usmjereno k ostvarivanju prava roditelja na ostvarenje obiteljske zajednice sa svojim djetetom, odnosno mjere koje će im, u okviru realnih mogućnosti, omogućiti "sjedinjenje" sa svojim djetetom (vidi predmet Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/Johansen protiv Norveške, br. 17383/90, presuda od 7. kolovoza 1996.). Međutim, obveza domaćih vlasti da poduzimaju takve mjere nije apsolutna. Priroda i opseg mjera ovisit će o okolnostima svakog slučaja uz obvezu vođenja računa o pravima i interesima svih uključenih, a posebice o najboljim interesima djeteta i ostvarivanju njegovih prava.

Konačno, Ustavni sud smatra da u svim postupcima koji se odnose na skrb o djeci središnje mjesto moraju imati najbolji interesi djeteta. Stoga se uključivanje djeteta u sustav socijalne skrbi države uvijek mora promatrati kao privremena mjera koja će biti obustavljena čim to okolnosti budu dopuštale ili će se smatrati privremenom sve do onog trenutka kad se osnovano zaključi da ne postoji alternativno rješenje koje bi bilo u najboljem interesu djeteta.

Ustavni sud s aspekta prava na poštovanje podnositeljevog obiteljskog života (odnosno osobe kojoj se oduzima pravo na stanovanje s njegovom djecom) ocijenio je predmet  postupka iznimno složenim i osjetljivim, ali i s aspekta obveze države da u konkretnoj situaciji osigura ostvarivanje najboljih interesa djeteta te posebno s aspekta ravnoteže između njihovih pojedinačnih interesa i interesa same društvene zajednice (zaštita najboljih interesa djece).

Ustavni sud ističe da uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu predstavlja temeljni element obiteljskog života zaštićenog člankom 35. Ustava, odnosno člankom 8. Konvencije. Mjere koje sprečavaju to uživanje predstavljaju miješanje u to pravo (vidi, na primjer, predmet ESLJP-a A.K. i L. protiv Hrvatske, br. 37956/11, § 51., presuda od 8. siječnja 2013.).

Nema nikakve dvojbe da je oduzimanje prava na roditeljsku skrb o djeci i povjeravanje svakodnevne skrbi o djeci drugoj osobi, uz ograničavajuće kontakte roditelja i djeteta, mjera koja predstavlja miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegovog obiteljskog života (usporedi s predmetom ESLJP-a  A.K. i L. protiv Hrvatske, navedeno, § 60.). Svako takvo miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života predstavljat će povredu članka 8. Konvencije, osim ako je "u skladu sa zakonom", ako teži ostvarenju legitimnog cilja iz stavka 2. te odredbe te ako je bilo "nužno u demokratskom društvu" (usporedi s predmetom ESLJP-a Vujica protiv Hrvatske, br. 56163/12, § 87., presuda od 8. listopada 2015.).

Nadalje, kada odlučuju o tome kako će se odrediti način i vrijeme susreta i druženja drugog roditelja (s kojim maloljetna djeca ne nastavljaju živjeti) i djece, nadležni sudovi moraju voditi računa o postizanju ravnoteže između interesa djeteta i roditelja, s time da se pri tome posebna važnost mora dati najboljem interesu djeteta, koji ovisno o njegovoj prirodi i ozbiljnosti može nadjačati interes roditelja (vidi, predmet ESLJP-a Sahin protiv Njemačke, br. 30943/96, § 65. - 66., presuda od 8. srpnja 2003.).

Iako ni članak 8. Konvencije ni članak 35. Ustava ne sadrže izričite postupovne zahtjeve, postupak donošenja odluka kojima dolazi do miješanja u pravo na obiteljski život pojedinca mora biti pravičan i kao takav mora osigurati dužno poštovanje interesa zaštićenih člankom 35. Ustava i 8. Konvencije.

Također, u predmetima vezanima za odnos osobe s njezinim djetetom postoji obveza primjene iznimne marnosti postupanja s obzirom na opasnost da s prolaskom vremena može doći do de facto odlučivanja o pojedinom pitanju. Učinkovito poštovanje obiteljskog života zahtijeva da se o budućim odnosima između roditelja i djeteta odlučuje isključivo s obzirom na sve relevantne okolnosti, a ne samo s obzirom na protek vremena (vidi predmet ESLJP-a Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, br. 32250/08, § 177., presuda od 27. rujna 2011.). Neučinkovito, a posebice zakašnjelo vođenje postupka za određivanje susreta i druženja može dovesti do povrede pozitivne obveze na temelju članka 8. Konvencije jer postupovno kašnjenje može voditi do de facto odlučivanja o predmetnom pitanju.

ESLJP je primjenjujući mjerodavne odredbe Konvencije s pripadajućim Protokolima broj 1., 4., 6., 7., 11., 12. i 13. u svojim odlukama koje se tiču prava na obiteljski život, u koja, između ostalog, ulaze roditeljska prava i pravo na skrb, istaknuo obvezu države da omogući roditeljima da budu uključeni u postupak kojim se odlučuje o skrbi nad djetetom, i to do stupnja koji će im omogućiti potrebnu zaštitu njihovih interesa (mutatis mutandis, W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 9749/82, § 63.-65., presuda od 8. srpnja 1987., te Elsholz protiv Njemačke, br. 25735/94, § 52., presuda od 13. srpnja 2000.). Također, pri odlučivanju o izvršavanju roditeljskih prava, država mora uspostaviti pravičnu ravnotežu između interesa djeteta i roditelja, s time da se pri tome posebna važnost mora dati najboljem interesu djeteta, koji ovisno o njegovoj prirodi i ozbiljnosti, može nadjačati interes roditelja (mutatis mutandis, Sahin protiv Njemačke, br. 30943/96, § 65., § 66., presuda od 8. srpnja 2003., te Elsholz protiv Njemačke, § 50., ibid.).

Zaključno, zadatak je nadležnih tijela, uvijek u cilju zaštite djeteta, a osobito kad su bračni i obiteljski odnosi narušeni, sagledavanje dobrobiti djeteta na objektivan način i u skladu s dugoročnim ciljevima, uzimajući pri tome u obzir djetetov budući život i okruženje.

Mjerodavna praksa

U predmetu broj: U-III-1674/2017 od 13. srpnja 2017. ukinute su odluke sudova iz izvanparničnog postupka radi oduzimanja roditeljima prava na stanovanje s djecom i povjeravanja djece u udomiteljsku obitelj.

Prethodno je podnositeljici i ocu djece oduzeto petero djece rođeno tijekom trajanja njihove izvanbračne zajednice, lišeni su prava na roditeljsku skrb te su djeca posvojena, a podnositeljica i otac osuđeni za kazneno djelo zlostavljanja i zanemarivanja djece.

Nakon toga podnositeljica i isti otac zasnovali su bračnu zajednicu u kojoj je rođeno troje djece u odnosu na koje je podnositeljici i ocu oduzeto pravo na stanovanje sa maloljetnom djecom te je svakodnevna skrb o djeci povjerena udomiteljskoj obitelji, određeno je plaćanje uzdržavanja i odlučeno je o susretima i druženjima roditelja sa maloljetnom djecom.

Ustavni sud je usvojio ustavnu tužbu majke djece jer je utvrdio da postupak nije vođen sukladno zahtjevima pravičnog suđenja i sukladno najboljim interesima djece. Naime, posebna skrbnica maloljetne djece nije sudjelovala niti na jednom održanom ročištu (osim dostavom podnesaka) niti je obavila razgovor s djecom radi utvrđenja njihovih mišljenja, želja i osjećaja, dok sud, protivno važećem Obiteljskom zakonu i članku 12. Konvencije o pravima djeteta nije smatrao potrebnim pribaviti mišljenje djece. Ustavni sud je ocijenio da su sudovi o navedenoj mjeri obiteljskopravne zaštite odlučili samo na temelju prijedloga i izvješća o sveobuhvatnoj obiteljskoj procjeni nadležnog centra za socijalnu skrb. Radi utvrđenja jesu li razlozi bili "dostatni" u smislu članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije, sud je dužan predmet sagledavati u cjelini, posebno vodeći računa o okolnostima u kojima je osporena odluka donesena, a osobito i najboljim interesima djeteta. To je u konkretnom slučaju izostalo.

U predmetu broj: U-III-1692/2016 od 26. listopada 2017., Ustavni sud je ocijenio da su sudovi u izvanparničnom postupku u kojem je odlučeno da će maloljetna djeca živjeti s ocem vodili računa najboljem interesu djece. Tijekom postupka saslušano je oboje maloljetne djece od kojih je jedno izrazilo želju da živi s ocem, a jedno da živi s majkom, nakon čega je provedeno vještačenje te je vještak psiholog ocijenio da razdvajanje nije u interesu djece koja su upućena jedna na drugo.

U odnosu na prigovor koji podnositeljica (majka) opetovano ponavlja u ustavnoj tužbi - da sudovi nisu proveli dokaz saslušanja maloljetne kćeri, Ustavni sud je napomenuo da se drugostupanjski sud u osporenom rješenju o tome očitovao, istaknuvši sljedeće:" Bez osnove predloženica prigovara utvrđenju prvostupanjskog suda da nije izveden dokaz saslušanjem mldb. Z.Y. Naime, iz tijeka postupka nedvojbeno proizlazi da je sa mldb. Z. razgovarao psiholog koji je upoznat s njenom željom da bi željela živjeti s majkom, a koja želja po mišljenju psihologa nije u njenom interesu pa nije bilo potrebe ponovno saslušavati mldb. dijete i izlagati je dodatnom opterećenju. Mišljenje psihologa i psihijatra je cjelovito, nepristrano, stručno i argumentirano, a osim toga utemeljeno je i na višekratnim razgovorima sa roditeljima mldb. djece, malodobnom djecom kao i izvidima na terenu. Točno je da je mldb. Z. istakla želju da živi s majkom kao što je točno da mldb. X.Y. pokazuje otpor prema majci, no prema mišljenju vještaka djecu ne treba razdvajati jer su upućena jedna na drugu, a stranke trebaju poduzeti sve radi dobrobiti djece odnosno trebaju uspostaviti uredne roditeljske komunikacije kako bi sa što manje stresa djeca prihvatila situaciju u kojoj se nalaze. Djeca ne smiju biti sredstvo obračuna roditelja a od roditelja se očekuje razumno postupanje, jer se radi o jednoj osjetljivoj fazi odrastanja djece. Dakle, roditelji moraju svoje obveze prilagoditi ostvarenju interesa djece, pa ukoliko doista ne postoji više mogućnost nastavka izvanbračne zajednice, svoje postupanje trebaju dovesti u granice civiliziranog postupanja i prilagoditi ga ostvarenju interesa djece."

U ovom slučaju, Ustavni sud nije našao nalazi elemenata za zaključak da su sudovi pokazali samovolju u primjeni materijalnopravnih odredaba, čija primjena, kao i ocjena dokaza, valjano su obrazloženi, te ne daju razloga za sumnju u arbitrarnost.

U predmetu broj: U-III-4917/2015 od 21. svibnja 2018., Ustavni sud je ocijenio da je u izvanparničnom postupku povjeravanja malodobne podnositeljice na čuvanje i odgoj Domu za odgoj djece u Cresu došlo do povrede članka 12. Konvencije o pravima djeteta jer podnositeljica nije saslušana.

Budući da se s djecom mora postupati na način koji je prilagođen njihovoj dobi i vodeći računa o njihovom najboljem interesu, Ustavni sud je primijetio kako iz sadržaja obrazloženja osporenih rješenja Općinskog i Županijskog suda ne proizlazi da su sudovi poštivali odredbe članka 12. Konvencije o pravima djeteta. U konkretnom slučaju, podnositeljica je rješenjem Općinskog suda broj: R1-117/14-5 od 29. rujna 2014. povjerena na čuvanje i odgoj Domu za odgoj djece u Cresu u trajanju od jedne godine.

Neposredno prije isteka toga roka, Općinski sud je po službenoj dužnosti ponovno ispitao sve okolnosti njezina slučaja i rješenjem broj: R1 Ob-7/15-6 od 6. listopada 2015. podnositeljicu opetovano povjerio na čuvanje i odgoj istom Domu u trajanju od jedne godine uz obrazloženje kako je u međuvremenu počinila kazneno djelo krađe zbog čega smatra da, temeljem članka 112. Obiteljskog zakona, i dalje postoji potreba za tom mjerom.  Odlučujući povodom žalbe posebne skrbnice podnositeljice (njezine zastupnice u ovom ustavnosudskom postupku), Županijski sud u Karlovcu potvrdio je prvostupanjsko rješenje. Tijekom konkretnog izvanparničnog sudskog postupka provedenog pred Općinskim sudom u Gospiću podnositeljici nije bilo omogućeno da bude saslušana osobno ili preko posrednika (odgovarajuće službe), niti se tražilo očitovanje njezine posebne skrbnice koja je u tu svrhu i imenovana kao zastupnica nezavisna od Centra za socijalnu skrb, već joj je samo dostavljeno prvostupanjsko rješenje, a na što je ona uložila žalbu te nastavno podnijela i ustavnu tužbu koja je predmet ovog ustavnosudskog postupka.

Slijedom navedenog, stav je Ustavnog suda da je takvim postupanjem sudova podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava kao i članak 12. Konvencije o pravima djeteta.

U predmetu broj: U-III-4645/2018 od 20. veljače 2019., ustavna tužba je odbijena. Ustavni sud je ocijenio da majci u izvanparničnom postupku u kojem je odlučeno da se dijete povjerava na čuvanje i odgoj ocu, nisu povrijeđena pravo na poštovanje obiteljskog života i pravo na pravično suđenje. Naime, sudovi pri donošenju osporavanih presuda polazili od najboljeg interesa maloljetnog djeteta te je uspostavljena pravična ravnoteža između interesa djeteta i oba roditelja, a u obrazloženju istih su dani ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi. Odluka o povjeravanju djeteta ocu donesena je između ostalog, na temelju nalaza i mišljenja vještaka koje su na temelju obavljenih razgovora s djetetom zaključili da nema znakova koji bi upućivali na spolno zlostavljanje od strane oca, ali da postoje znakovi koji ukazuju na to da majka navodi dijete da daje iskaze o zlostavljanju.

U konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, te radi otklanjanja sumnji na spolno zlostavljanje mlt. djeteta od strane oca, te procjene ličnosti podnositeljice i oca radi ocjene njihove roditeljske kompetentnosti izveo niz dokaza i prihvatio dokazne prijedloge podnositeljice za provođenjem forenzičko-psihijatrijskog vještačenja. Tako je prvostupanjski sud prvo odredio da se provede forenzičko psihijatrijsko vještačenje, te je to vještačenje povjereno Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Z., a koja bolnica je iz reda svojih stručnjaka imenovala vještaka dr. H. J., psihijatra i prof. T. V., psihologa. Kako je podnositeljica prigovarala nalazu i mišljenju navedenih vještaka, to je prvostupanjski sud prihvatio prijedlog podnositeljice za provođenjem novog forenzičko-psihijatrijskog vještačenja i odredio da se vještačenje povjeri Poliklinici K. H. u Z. koja je svoj nalaz i mišljenje izradila po vještakinji neuropsihijatru, uža spec. dječje i adolescentne psihijatrije i profesorici psihologije. Svi vještaci koji su sudjelovali u izradi svojih nalaza i mišljenja visoko su obrazovani stručnjaci, koji su dužni biti neutralni, a svoj nalaz i mišljenje izraditi nepristrano i u skladu s pravilima struke. Podaci u predmetu ne ukazuju da vještaci nisu bili objektivni, dok je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud radi otklanjanja prigovora podnositeljice na nalaz i mišljenje vještakinja iste i saslušao, te su se vještakinje u usmenom očitovanju na ročištu na kojem je bila prisutna punomoćnica podnositeljice i sama podnositeljica, očitovale na sve konkretne prigovore koje je podnositeljica iznijela, te su očitovanjem i saslušanjem vještaka otklonjene sve primjedbe koje je podnositeljica iznijela na nalaz i mišljenje vještaka.

Upirući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, podnositeljica zapravo osporava zaključke vještaka izraženih u nalazima i mišljenjima koji su vještaci izradili po nalogu prvostupanjskog suda, dok svoje tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju podnositeljica nastoji potkrijepiti Mišljenjem vještakinja dr. sc. T. J., i dr. sc. G. D., koje su mišljenje izradile na inicijativu podnositeljice, a koje mišljenje prvostupanjski sud nije cijenio budući ih nije imenovao sud, već su sačinjeni na zahtjev podnositeljice. Međutim, Ustavni sud dužan je naglasiti kako, sukladno načelu slobodne ocjene dokaza - članak 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91. -  89/14. - odluka USRH broj: U-I-885/2013.; u daljnjem tekstu: ZPP) redovni sud odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, koje će činjenice uzeti kao dokazane.

dr. sc. Robert Peček