Tjelesno kažnjavanje djece u obitelji Republici Hrvatskoj pravno je zabranjeno i tretira se kao oblik nasilja nad djecom. Iako postoji zakonski okvir koji štiti djecu (Obiteljski zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Kazneni zakon), statistički podaci pokazuju da je praksa tjelesnog kažnjavanja i dalje raširena. Odluke sudova i međunarodni standardi potvrđuju da odgojni cilj ne isključuje protupravnost i kaznenopravnu odgovornost.
Prema istraživanju koje je predstavio UNICEF u Hrvatskoj 1. listopada 2025. „Nasilje u odgoju djece u Hrvatskoj: Što roditelji rade, kako razmišljaju i što je potrebno mijenjati”1, svako drugo dijete u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana iskusilo je tjelesno kažnjavanje. Najčešći oblici su udaranje po stražnjici, povlačenje za uši ili kosu i šamaranje; učestalost raste s dobi djeteta.
Istraživanje pokazuje da većina roditelja u Hrvatskoj vjeruje da su nenasilne metode odgoja učinkovite i dobre za razvoj djece, a da je tjelesno i psihičko kažnjavanje štetno. Ipak, nasilni odgojni postupci u velikoj su mjeri i dalje prisutni u odgoju djece. Udaranje, vikanje i ponižavanje česti su odgojni postupci roditelja, koji se događaju u izazovnim situacijama roditeljstva – kada roditelji žele dijete naučiti ispravnom ponašanju, kada su u stanju stresa i izgube samokontrolu.
Ranija istraživanja (UNICEF 2015; epidemiološke studije Ajduković i sur., 2012–20132) ukazuju da je praksa bila i ranije prisutna: primjerice, procjene su tada pokazivale da su sporadični slučajevi tjelesnog kažnjavanja i dalje postojali te da određeni postotak roditelja opravdava ili smatra učinkovitom fizičku disciplinu. To pokazuje relativno postojanu društvenu praksu usprkos zakonskoj regulaciji.
Prema Izvješću pravobraniteljice za djecu za 2024. godinu3 tijekom 2024. u Uredu pravobranitelja za djecu zaprimljeno je 96 prijava o kršenju prava djece na zaštitu od nasilja u obitelji, dok je 2023. bilo 62 takve prijave. U 2024. godini 8 je prijava tjelesnog kažnjavanja dece u obitelji, koje se odnose na 13 djece. U tim situacijama HZSR postupa sukladno Obiteljskom zakonu te roditeljima određuje mjere za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta, uz upućivanje u Obiteljski centar ili savjetovališta radi osvješćivanja o štetnim posljedicama tjelesnog kažnjavanja te usvajanja prihvatljivih metoda odgoja. Primjer kako roditelj tjelesno kažnjavanje djeteta smatra „normalnim“ u Uredu pravobraniteljice za djecu praćen je kroz slučaj u kojem je otac dugotrajno fizički kažnjavao dijete zbog slabijeg školskog uspjeha. Stručni djelatnici HZSR-a procijenili su da takvo neprimjereno ponašanje roditelja proizlazi iz transgeneracijskog prijenosa fizičkog kažnjavanja i nasilja te da otac primjenu fizičke sile percipira kao odgojnu metodu, a ne nasilničko ponašanje.
Jedna od brojnih definicija tjelesnog kažnjavanja, ona Odbora za prava djeteta Ujedinjenih naroda, kao nadzornog tijela Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta definira kako je „tjelesno kažnjavanje svako kažnjavanje u kojem se primjenjuje tjelesna snaga s namjerom da izazove neku razinu boli ili nelagode, ma kako blago“(Opći komentar br. 8, 2006.).
Tjelesno kažnjavanje uključuje izravne fizičke oblike kažnjavanja (udaranje rukom ili pomagalom, potezanje za kosu, uši, štipanje, prisiljavanje na gutanje (npr. ljutog) te primoravanje djeteta na neugodne položaje kao što je klečanje i slično (Odbor UN za prava djeteta, Opći komentar br.8, 2006.).
Pravo na zaštitu od svih oblika nasilja jedno je od neprijeporno zajamčenih ljudskih prava, mnogobrojnim međunarodnim dokumentima, od Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948., Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. i Općih preporuka broj 17 i 20 Odbora za ljudska prava i Konvencije protiv torture i drugih oblika okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja iz 1984. pa do Konvencije o pravima djeteta iz 1989.4 U Općoj preporuci broj 85 Odbor za prava djeteta ističe kako nije prihvatljiv argument da je “razumno” ili “blago” tjelesno kažnjavanje djece u najboljem interesu djeteta, jer je jasno u suprotnosti s djetetovim ljudskim dostojanstvom i pravom na tjelesni integritet, te kako ne postoji sukob između zahtjeva za punom potporom obitelji i zaštiti djetetova dostojanstva i tjelesnog integriteta. Također, pravo na izražavanje vjere ne može biti opravdanje za kršenje prava na zaštitu od nasilja.
S obzirom na to da je Hrvatska potpisnica Konvencije o pravima djeteta i podliježe preporukama Odbora za prava djeteta da države uklone zakonodavne i druge dozvole za tjelesno kažnjavanje, tjelesno kažnjavanje djece u Hrvatskoj je zabranjeno još od 1999. Tadašnji Obiteljski zakon ("Narodne novine" br. 162/98.) u članku 87. prvi je put propisao kako "roditelji i ostali članovi obitelji ne smiju dijete podvrgavati ponižavajućim postupcima, duševnom ni tjelesnom kažnjavanju", no nije propisao kazne za takvo ponašanje. To je ispravljeno u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji (2003) ("Narodne novine" br. 116/03., 137/09.) koji je od tada mijenjan više puta.
Aktualni Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine" br. 70/17., 126/19., 84/21., 114/22., 36/24.) u članku 10. definira tjelesno kažnjavanje djece kao oblik nasilja u obitelji za koji će se roditelji ili drugi članovi obitelji kazniti novčanom kaznom od najmanje 1700 eura ili kaznom zatvora od najmanje 70 dana6. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji predviđa i izricanje zaštitnih mjera kojih je svrha prvenstveno preventivna,
I aktualni Obiteljski zakon ("Narodne novine" br. 103/15., 98/19., 47/20., 49/23., 156/23.) u čl. 94. st.2. izričito propisuje propisuje kako “roditelji ne smiju tjelesno kažnjavati dijete, postupati ponižavajuće prema njemu niti primjenjivati psihičku prisilu te su ga dužni štititi od takvog postupanja drugih osoba”.
Kazneni zakon ("Narodne novine" br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24.) sadrži odredbe koje omogućuju kažnjavanje ponašanja koja u obiteljskom okruženju prelaze u kazneno djelo — npr. nasilje u obitelji7, tjelesne ozljede8, teške tjelesna ozljede9, osobito teške tjelesne ozljede10 — ovisno o intenzitetu i posljedicama. Time se u kaznenopravnom smislu roditelj ili skrbnik može suočiti s kaznenom odgovornošću.
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u presudama jasno je istaknuo da odgojna svrha ne isključuje protupravnost postupaka koji uključuju tjelesno kažnjavanje djece, te da je svaki oblik tjelesnog kažnjavanja ili ponižavajućeg postupanja prema djeci u obitelji nasilje i kao takav zakonski zabranjen (Ppž 2692/2023-2, Jž 551/2017-0, Jž 1153/2019-0). Konkretno, i ponovljeno blaže fizičko kažnjavanje, poput udaraca granom nalik šibi preko odjeće, smatra se nasiljem u obitelji i podliježe prekršajnoj odgovornosti (Ppž 2692/2023-2). Za postojanje prekršaja nije presudno je li dijete bilo uznemireno, jer je biće prekršaja ispunjeno samim činom tjelesnog nasilja (Ppž2692/2023-2).
Zakonski okvir potvrđuje da je nasilje u obitelji, uključujući tjelesno kažnjavanje i ponižavajuće postupanje prema djeci, zabranjeno i sankcionirano prekršajnim kaznama (članci 4., 5., 10. i 22. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji). Prekršajni zakon ("Narodne novine" br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.) propisuje novčane kazne i kazne zatvora za počinitelje nasilja, a ponavljanje nasilja pojačava sankcije (članak 22.st. 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji). Sudska praksa potvrđuje da je i jedan izolirani incident tjelesnog kažnjavanja dovoljan za utvrđivanje prekršaja nasilja u obitelji (Jž 551/2017-0).
Stručna literatura dodatno naglašava da je formalno dovršen prekršaj nasilja u obitelji i bez utvrđene uznemirenosti djeteta, jer je biće prekršaja čin primjene nasilja (Prekršajnopravna zaštita djece). Također, ponovljeno blaže fizičko kažnjavanje može biti prepoznato kao nasilje, a odgojna svrha ne opravdava takvo postupanje (Jž 1153/2019-0)
Unatoč jasnim zakonskim i ustavnim osnovama za zaštitu djeteta od tjelesnog kažnjavanja, te unatoč sudskoj praksi i međunarodnim obvezama, praksa tjelesnog kažnjavanja u Hrvatskoj ostaje raširena. Pravna rješenja postoje, ali sama njihova egzistencija nije dovoljna — potrebna je sustavna primjena, prevencija i društvena promjena kroz edukaciju i podršku obiteljima.
S ciljem podrške roditeljima UNICEF i stručnjaci preporučuju sljedeće:
Jasminka Blažinović Grgić, mag. iur.
____________________________________________
^ 4 Konvencija o pravima djeteta iz 1989. člankom 19. propisuje kako države stranke trebaju poduzeti sve potrebne zakonodavne, upravne, socijalne i prosvjetne mjere da zaštite dijete od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda ili zloporaba, zanemarivanja ili zapuštenosti, zlostavljanja ili iskorištavanja, uključujući spolno zlostavljanje, dok se o njemu brine roditelj(i), zakonski skrbnik(ci) ili neka druga odgovorna osoba kojoj je skrb djeteta povjerena.
^ 5 General Comment No 8 (2006), CRC/C/GC/8, 21 August 2006.
