1. Promjene u strukturi zaposlenih u dječjim vrtićima koje nisu vidljive „na prvi pogled“
Kako bi se osigurao kontinuitet rada, dječji vrtići su sve češće posezali za različitim oblicima podrške u skupinama. Tako su u svakodnevni rad prvo uključeni pomoćni radnici za njegu, skrb i pratnju, u praksi poznatiji kao „njegovatelji“, a nakon njih i osobe koje nemaju obrazovanje iz područja ranog i predškolskog odgoja u ulozi nestručnih zamjena.
Njihova uloga proizlazi iz potrebe da skupine funkcioniraju i da djeca imaju osiguranu svakodnevnu brigu. Takva pomoć može biti vrijedna, osobito u organizacijskom dijelu dana. No istovremeno se otvara pitanje granica između podrške i rada koji zahtijeva specifična znanja i pripremljenost.
2. Stručni standardi i kompetencije odgojitelja u radu s djecom rane dobi
Rad odgojitelja ne svodi se samo na brigu o djeci i njihovoj sigurnosti, nego i na razumijevanje njihovog razvoja i osmišljavanje okruženja koje potiče njihov rast.
U jasličkim skupinama aktivnosti se ne biraju slučajno. One proizlaze iz promišljene procjene djece – njihovih mogućnosti, interesa i razvojnih potreba. Takvo planiranje zahtijeva poznavanje razvojne psihologije, pedagogije i metodike rada s djecom rane dobi.
Razlika u pristupu posebno dolazi do izražaja u svakodnevnim situacijama. Ponašanja poput guranja ili ugriza kod male djece dio su razvoja i učenja odnosa s drugima. Odgojitelj koji razumije razvoj djeteta takve situacije prepoznaje i usmjerava na način koji pomaže djetetu da nauči regulirati svoje ponašanje i emocije.
Bez tog znanja ista ponašanja mogu biti pogrešno protumačena, što može utjecati na način komunikacije prema djetetu i cjelokupnu atmosferu u skupini.
„Rad u vrtiću često se doživljava kao nešto što se ‘podrazumijeva’, no u stvarnosti riječ je o profesiji koja traži kontinuirano promišljanje, znanje i odgovornost.“
3. Utjecaj promjena u odgojno-obrazovnom kadru na djecu rane dobi
U svakodnevnom radu najjasnije se vidi kako promjene u skupini utječu upravo na djecu. Djeca rane dobi posebno su osjetljiva na nove i nepoznate osobe. Često se događa da mlađa djeca ne žele ući u skupinu kada ih dočeka netko koga ne poznaju – reagiraju plačem ili se čvrsto drže za roditelja. Slične reakcije mogu se vidjeti i kod starije, povučenije djece kojoj je za osjećaj sigurnosti potreban stabilan odnos s poznatom odraslom osobom.
U takvim situacijama potrebno je više vremena i strpljenja kako bi dijete prihvatilo novu osobu i uključilo se u skupinu. Koliko je kontinuitet važan posebno se vidi u procesu adaptacije. Djeca se u jaslicama najčešće prilagode unutar dva do tri mjeseca. Međutim, u uvjetima čestih promjena odraslih osoba taj se proces može značajno produžiti. U praksi se događa da se djeca počnu osjećati sigurno i opušteno tek nekoliko mjeseci kasnije nego što bi bilo očekivano, čime se odgađa stvaranje stabilne i povezane skupine.
Takve situacije jasno pokazuju koliko je za dijete važan odnos povjerenja i sigurnosti, ali i rutine.
4. Preklapanje uloga i odgovornosti u radu odgojitelja i pomoćnog osoblja
U svakodnevnom radu sve se češće događa da se uloge u skupini počinju preklapati. Osobe koje su u vrtić došle kao podrška nalaze se u situacijama koje zahtijevaju donošenje odluka vezanih uz rad s djecom.
U takvim okolnostima odgojitelj preuzima veći dio odgovornosti – za planiranje, organizaciju dana, vođenje dokumentacije i komunikaciju s roditeljima.
Rad s nestručnom zamjenom u praksi znači da odgojitelj, želi li zadržati kvalitetu rada, mora unaprijed pripremiti gotovo sve. Planovi aktivnosti često su razrađeni do najsitnijih detalja – što će se raditi, koje materijale koristiti, što čitati, pjevati ili izrađivati.
Uz to, vođenje dokumentacije i svi zahtjevniji razgovori s roditeljima ostaju na odgojitelju. U konačnici se stječe dojam da, unatoč prisutnosti još jedne osobe, najveći dio rada i odgovornosti ostaje na jednoj osobi.
Razlike u pristupu posebno su vidljive u organizaciji aktivnosti. Kada djeca nemaju osmišljene poticaje, dolazi do nemira i nepoželjnih ponašanja, što jasno pokazuje koliko je važno planirati rad u skladu s njihovim razvojnim potrebama i mogućnostima.
„Ono što izvana izgleda kao igra, u stručnom smislu predstavlja pažljivo osmišljen proces poticanja razvoja djeteta.“
5. Nestručne zamjene: obrazovna struktura i ograničenja u praksi
Važno je naglasiti da nestručne zamjene nisu nužno osobe bez višeg ili visokog obrazovanja. Ponekad je riječ o osobama koje su završile različite srednje škole, ali i o visokoobrazovanim pojedincima – profesorima, učiteljima ili osobama drugih zanimanja.
Riječ je o ljudima koji imaju određeno obrazovanje, ali nemaju znanja vezana uz razvoj djeteta rane dobi i način rada u vrtiću. Upravo taj dio – razumijevanje razvoja, planiranje aktivnosti i vođenje rada u skupini – ključan je za kvalitetan rad.
U takvim okolnostima rad se često temelji na osobnoj procjeni i snalaženju, što dugoročno ne može zamijeniti pripremljen i promišljen pristup.
6. Zaključna razmatranja o ulozi dječjeg vrtića kao odgojno-obrazovne ustanove
Važno je osvijestiti da dječji vrtić nije mjesto čuvanja djece, nego odgojno-obrazovna ustanova u kojoj se svaki segment rada temelji na promišljanju i znanju. Iza svakog poticaja koji se nudi djetetu stoji jasan razlog i cilj.
Primjerice, igra plastelinom u ranoj dobi nije samo igra – njome se razvija fina motorika, koordinacija i preduvjeti za kasnije pisanje. Kroz pjesmu, pokret i različite svakodnevne aktivnosti djeca razvijaju govor, koordinaciju i osnovne životne vještine.
Priprema za školu ne počinje u šestoj godini, nego već od najranije dobi – kroz svakodnevni rad, igru i iskustva koja su pažljivo odabrana i „vođena“.
Razumijevanje te razlike ključno je i za odnos između roditelja i vrtića. Tek kada se rad odgojitelja prepozna kao promišljen i zahtjevan, moguće je graditi povjerenje koje je temelj kvalitetne suradnje i dobrobiti djeteta.
Autorica: Maja Mihajljević, mag. praesc. educ.
