Ugovor o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju

Uvod

Ugovoru o doživotnom ili ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju najčešće pribjegavaju starije osobe u strahu da od nemoćnosti ili bolesti više neće moći skrbiti sami o sebi pa radi osiguranja potrebne skrbi sklapaju ugovor kojim u zamjenu za svoju imovinu, najčešće nekretninu, brigu o sebi povjeravaju drugoj osobi. Međutim, događa se da se navedeni ugovori sklapaju i radi  prijenosa vlasništva na imovini ili prava na drugu osobu, a kako bi se zakonski nasljednici ili neki određeni nasljednik isključili iz prava na nasljedstvo nakon smrti zakonskog prednika.

Zajedničke karakteristike ugovora 

Ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju su dvostranoobvezni (nastaje obveza za obje ugovorne strane), konsenzualni (smatraju se sklopljenim samim sporazumom stranaka oko bitnih sastojaka), naplatni (davatelj preuzima obvezu uzdržavanja, a primatelj obvezu prenošenja imovine kao naknade za dano uzdržavanje), aleatorni (s obzirom na to da njihovo trajanje ili eventualni raskid ovisi o budućem i neizvjesnom događaju) i strogo formalni ugovori, koja sklapaju davatelj i primatelj uzdržavanja. Ugovorima je zajednički i predmet obveze, odnosno obveza davatelja uzdržavanja da doživotno uzdržava primatelja uzdržavanja te s druge strane obveza primatelja uzdržavanja da prenese svu ili dio svoje imovine na davatelja uzdržavanja.

U svrhu zaštite pravne sigurnosti i sprečavanja zloporaba, sklapanje oba ugovora, uvjetovano je strogom zakonskom formom. Pa tako, da bi ugovori proizvodili pravne učinke,  moraju biti sastavljeni u pisanom obliku te ovjereni od suca nadležnog suda ili solemnizirani po javnom bilježniku odnosno sastavljeni u obliku javnobilježničkog akta. Za sudsku ovjeru ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, plaća se pristojba od 300,00 kuna (Tar. br. 33. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, „Narodne novine“ br. 53/19. i 92/21.).

Ako dođe do naknadnih izmjena ili dopuna ugovora, takve dopune i izmjene također moraju biti učinjene u pisanom obliku pred ovlaštenom osobom , a u protivnom neće biti valjane.

Također, ovlaštena osoba prilikom sklapanja ugovora, dužna je pročitati ugovor i objasniti njegove posljedice strankama.

Slijedom navedenoga, Županijski sud u Varaždinu u svojoj je odluci (Gž-2013/16-2) istaknuo da „Prema tome, sud je nadležan jedino za ovjeru ugovora o doživotnom uzdržavanju, a ne za sastavljanje ili prihvaćanje izmjena ili dopuna (aneksa) tom ugovoru, niti je u nadležnosti suda provoditi postupak povodom izmjene ili dopune takvog ugovora, pa po prijedlogu predlagateljice prvostupanjski sud nije bio ovlašten provoditi bilo kakav postupak…“.

Nakon smrti primatelja uzdržavanja davatelj uzdržavanja ne odgovara za njegove dugove, ali može se ugovoriti da će on odgovarati za one njegove dugove koji postoje u trenutku sklapanja ugovora prema određenim vjerovnicima.

U slučaju izmijenjenih okolnosti na ugovore se primjenjuju opće odredbe ZOO-a o izmijenjenim okolnostima (članak 369.), pa tako, ukoliko dođe do izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora uslijed čega bi ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine. Međutim, izmjenu ili raskid ugovora ne može zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti ako je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti. Također, kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odredbe ugovora pravično izmijene. Isto tako, u slučaju izmijenjenih okolnosti, sud može pravo primatelja uzdržavanja preinačiti u doživotnu rentu ako to odgovara objema ugovornim stranama.

Različitosti ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju

Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja. Ako nije drukčije ugovoreno, ugovorom o doživotnom uzdržavanju obuhvaćene su i sve pripadnosti stvari ili prava koji su predmet toga ugovora (članak 579. ZOO-a).

Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine (članak 586. ZOO-a).

Iz naprijed navedenih definicija ugovora, razvidno je kako je osnovna razlika ova dva ugovora u trenutku prijenosa imovine na davatelja uzdržavanja jer kod doživotnog uzdržavanja ona na davatelja prelazi nakon smrti primatelj uzdržavanja, a kod dosmrtnog odmah nakon solemnizacije.

Budući da je kod ugovora o doživotnom uzdržavanju prijenos prava vlasništva odgođen do trenutka smrti primatelja, davatelj do tog trenutka nije ovlašten zahtijevati predaju imovine, ali je ovlašten zatražiti upis zabilježbe ugovora u javnim knjigama.

Ako je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju nekretnina, davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu toga ugovora u zemljišnu knjigu, a ako je predmet ugovora pokretnina ili neko pravo za koje se vodi kakav javni upisnik, davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu ili drugi odgovarajući upis toga ugovora u taj javni upisnik.

S druge stane, kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, prijenos imovine događa se za života primatelja uzdržavanja (danom sklapanja ugovora ili u drugom roku oko kojeg su se stranke sporazumjele) što davatelju uzdržavanja daje mogućnost da s istom imovinom raspolaže, pa tako ukoliko primatelj uzdržavanja daje nekretninu, davatelj koji se u zemljišnim knjigama uknjižio vlasnikom nekretnine može s istom raspolagati, npr. prodati, darovati, itd. Ukoliko je predmet uzdržavanja nekretnina, a da bi se primatelj zaštitio trebao bi odrediti da se u njegovu korist na njoj osnuje zabilježba stvarnog tereta uzdržavanja na nekretnini koju predaju u vlasništvo davatelju uzdržavanja (Stvarni teret daje svomu korisniku stvarno pravo na nekretnini koju opterećuje ovlašćujući ga da mu se na teret njezine vrijednosti ponavljano daju stvari ili čine radnje koje su sadržaj toga stvarnog tereta, članak 246. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14). U tom slučaju, ako davatelj uzdržavatelja proda nekretninu, primatelj uzdržavanja će se uvijek moći naplatiti iz te nekretnine, bez obzira tko je njen vlasnik. Naime, pridržajem prava iz stvarnog tereta primatelj uzdržavanja bit će ovlašten zahtijevati uzdržavanje od svake osobe koja je vlasnik nekretnine čije vlasništvo je prenio na ime naknade za uzdržavanje. U tom slučaju ovlašten je tražiti uzdržavanje od treće osobe koja je stekla vlasništvo nekretnine, kao i od svakog sljedećeg stjecatelja.

Također, poželjno je osnivanje osobne služnosti stanovanja u korist primatelja kao bi on imao pravni temelj za korištenje nekretnine koju je prenio na davatelja.

Rješenje Županijskog suda u Varaždinu (Gž Zk 17/2020-3 od 5. lipnja 2020. godine)

„Zabilježba postojanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, suprotno mišljenju i stajalištu predlagateljice nije zapreka za uknjižbu prava vlasništva u odnosu na nekretnine na koju se odnosi takva zabilježba jer ista prema odredbi čl. 71. Zakona o zemljišnim knjigama (dalje: ZZK - „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13) koji svoju primjenu u konkretnom postupku nalazi osnovom odredbe čl. 241. stavak 1. ZZK objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 63/19) predstavlja tek zabilježbu osobnih odnosa bez da osigurava prvenstveni red upisa...“. Tome valja i nadodati da je zabilježba postojanja ugovora o doživotnom uzdržavanju - kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud - zabilježba kojom se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama (čl.30.stav.4.ZZK) a koje su daljnjom odredbom čl.39.stav.1. alineja 1. ZZK definirane u svrsi - da se učine vidljivim osobni odnosi (…) kao i drugi odnosi i činjenice određene zakonom s učinkom da se nitko ne može pozivati na to da za njih nije znao ili morao znati.“. 

Još jedna razlika između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju je situacija ukoliko davatelja uzdržavanja umre prije primatelja uzdržavanja.

Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju, umre li davatelj uzdržavanja prije primatelja uzdržavanja, njegova prava i obveze iz ugovora prelaze na njegova bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ali samo ako oni na to pristanu. Ako nastavljaju, ništa se ne mijenja, osim osobe koja uzdržava. Sva prava i obveze iz prije sklopljenog ugovora, ostaju na snazi. Međutim, ukoliko ne pristanu na produženje ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dano uzdržavanje. Također, ako bračni drug i potomci davatelja uzdržavanja nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze, tada imaju pravo od primatelja uzdržavanja zahtijevati naknadu za uzdržavanje koje je primatelj uzdržavanja dobio od pokojnog davatelja uzdržavanja, a u tom slučaju sud naknadu određuje po slobodnoj ocjeni, uzimajući pri tome u obzir imovinske prilike primatelja uzdržavanja i osoba koje su bile ovlaštene na produženje ugovora o doživotnom uzdržavanju (članak 583. ZOO-a).

Za razliku od ugovora o doživotnom uzdržavanju, ukoliko u slučaju sklopljenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju davatelj umre prije primatelja uzdržavanja, a  njegov bračni drug, odnosno njegovi potomci koji su pozvani na nasljedstvo, ne pristanu na produženje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dano uzdržavanje i dužni su vratiti primatelju uzdržavanja ono što je na temelju toga ugovora stekao davatelj uzdržavanja te ukoliko nisu u stanju vratiti ono što je na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju stekao davatelj uzdržavanja, dužne su primatelju uzdržavanja naknaditi vrijednost stečenog. Također, ako nasljednici davatelja uzdržavanja nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze, oni imaju pravo zahtijevati naknadu za uzdržavanje koje je primatelj uzdržavanja dobio od davatelja uzdržavanja, no dužni su primatelju uzdržavanja vratiti ono što je davatelj uzdržavanja stekao na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Navedene naknade sud će odrediti po slobodnoj ocjeni, uzimajući pri tome u obzir imovinske prilike primatelja uzdržavanja i osoba koje su bile ovlaštene na produženje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, te prava koja primatelj uzdržavanja ostvaruje na temelju stvarnog tereta (članak 588. ZOO-a). 

Tko može sklopiti ugovor?

Davatelj uzdržavanja, kao osoba koja se obvezala uzdržavati drugoga, uz naknadu, može biti svaka poslovno sposobna, fizička ili pravna osoba (ili više njih).

Primatelj uzdržavanja može biti svaka punoljetna, poslovno sposobna fizička osoba u čiju je korist uzdržavanje ugovoreno.

Ugovori mogu biti sklopljeni u svrhu vlastitog uzdržavanja, u kojem slučaju je ugovaratelj ujedno i primatelj, ali ono može biti ugovoreno i za treću osobu (bračnog druga, sestru). U navedenom slučaju, treća osoba je primatelj, a na ugovaratelju je obveza da za dano uzdržavanje, dakle na davatelja, prenese svu ili dio imovine koja je predmet ugovora.

Ugovore mogu zaključiti i osobe koje su se, u skladu s člankom 31. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 103/15., 98/19. i 47/20.), dužne međusobno uzdržavati i pomagati- bračni drugovi (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2772/87 od 28. prosinca 1989. godine).

Međutim, postoje i iznimke u odnosu na fizičke ili pravne osobe koje ne mogu sklopiti ugovore o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju. Potonje je propisano člankom 170. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ br. 18/22.), u kojem se navodi da pravna ili fizička osoba koja obavlja djelatnost socijalne skrbi i osoba zaposlena u djelatnosti socijalne skrbi ne može s korisnikom sklopiti ugovor kojim se otuđuju ili opterećuju nekretnine korisnika niti ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. Ugovori sklopljeni protivno zakonskoj zabrani su ništetni. 

Sadržaj ugovora 

Ugovor o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju trebaju sadržavati:

- ime i prezime, OIB, adresu prebivališta – za primatelja i za davatelja uzdržavanja

- naznaku mjesta i datuma sklapanja ugovora

-naznaku imovine (stvari-nekretnine i pokretnine ili prava) koju primatelj uzdržavanja daje davatelju uzdržavanja na ime naknade za uzdržavanje, koja mora biti određena ili bar odrediva (npr. ako se radi o nekretnini točna naznaka i opis nekretnine ili ako se rad o nekom pravu, naznaka prava koje se prenosi, npr. pravo korištenja grobnog mjesta s naznakom gdje se isto točno nalazi)

- obveze davatelja uzdržavanja

-upis zabilježbe ugovora (kod doživotnog uzdržavanja u korist davatelja uzdržavanja)

-upis pridržaja stvarnog tereta (kod dosmrtnog uzdržavanja u korist primatelja uzdržavanja).

Primatelj i davatelj doživotnog, odnosno dosmrtnog uzdržavanja, prava i obveze iz ugovora međusobno samostalno dogovaraju, a ovisno o potrebama i mogućnostima ugovornih strana. Najčešće se prava i obveze odnose na zadovoljenje osnovnih životnih potreba kao što su pružanje ili osiguravanje smještaja, održavanje čistoće prostora u kojem primatelj boravi, osiguravanje hrane i pića, pomoć oko održavanja higijene, osiguravanje adekvatne liječničke pomoći i skrbi, osiguranje odjeće i obuće, davanje određenog iznosa novca u pravilnim vremenskim razmacima, sahrana primatelja uzdržavanja u skladu s njegovim željama itd. Zajednički život davatelja i primatelja može, ali i ne mora biti ugovoren. Naime, što se preciznije uredi opseg i način uzdržavanja smanjuje se mogućnost nesporazuma i eventualnih zahtjeva za raskid ugovora zbog neispunjenja ugovornih obveza. 

Raskid ugovora o doživotnom i o dosmrtnom uzdržavanju 

Zakon (članak 583. ZOO-a) predviđa da se ugovor o doživotnom, odnosno dosmrtnom uzdržavanju može raskinuti:

1.  sporazumno i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje

2.  jednostrano:

- ako davatelj i primatelj uzdržavanja prema ugovoru žive zajedno, a njihovi su se odnosi toliko poremetili da zajednički život postane nepodnošljiv

- kada druga strana ne ispunjava svoje obveze iz tog ugovora

Iznimno, ako se ne može izmijeniti, ugovor se može raskinuti i zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a kako je već ranije u tekstu navedeno.

Kod jednostranog raskida ugovora, u kojem slučaju se zahtjeva sudski raskid ugovora, sud odlučuje o povratu vrijednosti uzdržavanja. Pa tako, ako raskid ugovora traži osoba koja je uzdržavana, a sud donese odluku da davatelj uzdržavanja nije izvršavao ugovorne obveze, nije učinio ono na što se obvezao, tada nema što ni vratiti.

Presuda Županijskog suda u Varaždinu (Gž-1755/16-8 od 5. prosinca 2018. godine), „Dakle, i prema ocjeni ovoga suda sam iskaz pok. tužitelja upućuje na to da neizvršavanje ugovornih obveza od strane tuženika nije bio razlog za raskid sa stajališta prvostupanjskog suda i pok. tužitelja već isti uopće nije bio zainteresiran da tuženik ispunjava svoje ugovorne obveze jer je isti želio raskinuti ugovor neovisno o tim okolnostima. Budući da subjektivno nezadovoljstvo jedne ugovorene stranke ugovora o doživotnom uzdržavanju ne može biti razlog za raskid u smislu odredbe čl. 583. st. 3. ZOO nego je potrebno ispunjenje objektivnih okolnosti neispunjenja preuzetih obveza bez krivnje suprotne strane, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev.“ 

Zlouporaba ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju

Iako je primarna svrha ugovora o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju pružanje uzdržavanja slabijima, bolesnima i nemoćnima, isti se u praksi često zloupotrebljavaju  na način da se sklapaju kao simulirani ugovori, a sve da bi se nasljednicima onemogućilo nasljeđivanje nužnog dijela imovine. Naime, kako se kod navedenih ugovora radi o naplatnim pravnim poslovima isti se ne mogu pobijati radi prava na nužni dio te zbog toga ne ulaze u ostavinski dio nasljednog prava.

Ako se ugovor sklopi samo radi rješavanja imovinsko pravnih odnosa, a druga strana je za to znala ili je morala znati, takav ugovor neće proizvoditi pravne učinke.

Nadalje, sve su češće zlouporabe ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i to najčešće od strane davatelja uzdržavanja koji ne ispunjava svoje obveze prema drugoj strani te prijevare starih i nemoćnih osoba. Događa se da osobe treće životne dobi često sklapaju ugo­vore o doživotnom/dosmrtnom uzdržava­nju na nagovor davatelja uzdržavanja (najčešće su to osobe najbliže primatelju, unuci, djeca…) koji se prevarom želi domoći imovine primatelja uzdržavanja. Naime, primatelji uzdržavanja, u želji  da pod stare dane imaju osiguranu potrebnu njegu i skrb, a ne poznavajući pravne posljedice ugovora, sklapaju takve ugovore s davateljem uzdržavanja koji nakon sklapanja ne ispunjava svoje obveze iz ugovora prema drugoj strani.

Navedeno se osobito odnosi na sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u kojem slučaju primatelji uzdržavanja, zbog svog neznanja i naivnosti, često ostaju bez svoje imovine pa čak i bez krova nad glavom, jer kako je već navedeno, kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, imovina prelazi u vlasništvo davatelja samim sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju za života primatelja.

Odluka Ustavnog suda, U-III/6231/2013 od 1. lipnja 2016. godine.

Zaključak

Iz navedenog izlaganja, a s obzirom na pravne posljedice ugovora o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju, jasna je društvena i socijalna važnost oba ugovora.

Same ugovore ZOO nedovoljno i šturu razrađuje, osobito s obzirom na činjenicu da ih u pravilu sklapaju osobe treće životne dobi koje ne znaju razliku između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i da je Zakonom nedovoljno propisana pravna zaštita ugovornih strana. Naime, ZOO samo navodi „ …da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti…“, no nigdje se ne navodi sadržaj tog uzdržavanja, isto je prepušteno volji stranaka.

Nadalje, razvidno je da je za primatelja uzdržavanja, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju znatno rizičniji od ugovora o doživotnom uzdržavanju jer primatelj uzdržavanja može socijalno staviti u takav položaj da isti, doslovno, ostane bez krova nad glavom.

Kod oba ugovora, problemi najčešće nastaju u slučaju neispunjavanja obveza davatelja uzdržavanja, jer takvi ugovori ne sadrže pravne mehanizme zaš­tite osoba treće dobi u svojstvu primatelja uzdržavanja,  u ugovoru obveze uzdržavanja nisu detaljno opisane ili primatelj misli da se takav ugovor može jednostrano raskinuti, a sve zato što nije dovoljno bio upućen u ono što potpisuje. U konačnici, ostaje mu samo trpjeti ili pokrenuti sudski postupak radi raskida ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, koji su čes­to dugotrajni, znaju trajati godinama, a kako se mahom radi o starijim osobama, najčešće ni ne dožive njihov završetak.

Slijedom navedenoga, bilo bi dobro uvesti daljnje zaštitne mehanizme, kao što je osnivanje registra davatelja uzdržavanja, uvesti pravni mehanizam kojim će se utvrditi da su ugovorom zaštićene sve potrebe i želje uzdržavane osobe, a s druge strane ubrzati sudske postupke u odnosu na raskide takvih ugovora. 

Mirta Brkić-Gverieri, dipl. iur.