Pri vođenju pedagoške dokumentacije odgojitelji se često pitaju trebaju li planiranje i bilježenje odgojno-obrazovnog rada temeljiti na Programskom usmjerenju odgoja i obrazovanja predškolske djece iz 1991. godine ili na Nacionalnom kurikulumu za rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Odgojno-obrazovni rad temelji se na Nacionalnom kurikulumu i kurikulumu dječjeg vrtića. Programsko usmjerenje ostaje dio stručnog i povijesnog temelja predškolskog odgoja, dok propisi određuju koje se vrste pedagoške dokumentacije vode i što sadržavaju.
1. Uloga Nacionalnog kurikuluma i Programskog usmjerenja
Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje donesen je odlukom ministra 2014. godine, objavljen u Narodnim novinama 5/2015, a primjenjuje se od pedagoške godine 2015./2016. To je službeni nacionalni dokument koji određuje polazišta, vrijednosti, načela i ciljeve ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju propisuje da se odgoj i obrazovanje djece rane i predškolske dobi ostvaruju na temelju Nacionalnog kurikuluma i kurikuluma dječjeg vrtića.
Nacionalni kurikulum navodi Programsko usmjerenje iz 1991. među dokumentima od kojih polazi. Programsko usmjerenje stoga ostaje dio stručnog i povijesnog temelja razvoja predškolskog odgoja, no suvremeno planiranje i oblikovanje odgojno-obrazovnog procesa moraju biti usklađeni s Nacionalnim kurikulumom.
Nacionalni kurikulum dijete promatra kao aktivnog sudionika vlastitog razvoja, odgoja i učenja. U središtu nije unaprijed utvrđen raspored aktivnosti i sadržaja koje sva djeca prolaze na isti način, nego stvaranje uvjeta za učenje, istraživanje, igru i razvoj u skladu s interesima, potrebama i mogućnostima djece.
Načelo fleksibilnosti podrazumijeva prilagodbu odgojno-obrazovnog procesa mogućnostima, potrebama i interesima djece te uvjetima u kojima vrtić djeluje. Odgojitelj tako ne planira samo što će ponuditi djeci, nego i kako će pratiti njihove reakcije, interese i načine sudjelovanja te kako će na temelju toga prilagođavati daljnji rad.
2. Što propisuje Pravilnik o pedagoškoj dokumentaciji
Vrste pedagoške dokumentacije i evidencije te njihov sadržaj uređuje Pravilnik o obrascima i sadržaju pedagoške dokumentacije i evidencije o djeci u dječjem vrtiću, koji je i danas na snazi. Članak 2. navodi devet vrsta:
- Matična knjiga djece
- Knjiga pedagoške dokumentacije odgojne skupine
- Imenik djece
- Ljetopis dječjeg vrtića
- Godišnji plan i program odgojno-obrazovnog rada
- Godišnje izvješće o ostvarivanju plana i programa rada
- Program stručnog usavršavanja
- Dosje djeteta s posebnim potrebama
- Knjiga zapisnika.
Pojedini odgojitelj ne vodi samostalno svih devet vrsta dokumentacije. Dio se odnosi na rad odgojne skupine, dio na evidenciju djece i rad ustanove, a dio na stručni rad. Odgojitelji obvezno vode program stručnog usavršavanja. Dosje djeteta s posebnim potrebama vode zajedno s članovima stručnog tima, a ta se dokumentacija odnosi na djecu s teškoćama u razvoju i darovitu djecu.
Za neposredni rad odgojitelja posebno je važna Knjiga pedagoške dokumentacije odgojne skupine. Prema članku 4. Pravilnika vodi se za svaku odgojnu skupinu i sadrži:
- orijentacijski plan i program odgojno-obrazovnog rada i njegovo vrednovanje, u pravilu tromjesečno
- tjedni plan i program odgojno-obrazovnog rada
- dnevnik odgojno-obrazovnog rada
- zajedničke aktivnosti djece i odraslih.
Zakon dopušta da se pedagoška dokumentacija vodi u pisanom ili elektroničkom obliku.
Pravilnik je donesen 2001. godine, prije Nacionalnog kurikuluma, pa sadrži obrasce i nazive koji odražavaju tadašnji način vođenja dokumentacije. Njegove odredbe zato treba tumačiti u povezanosti s kasnijim zakonskim i kurikularnim okvirom.
3. Što to znači za svakodnevni rad odgojitelja
Državni pedagoški standard predškolskog odgoja i naobrazbe u članku 26. stavku 2. određuje da odgojitelj stručno promišlja odgojno-obrazovni proces u svojoj skupini, pravodobno planira, programira i vrednuje odgojno-obrazovni rad, vodi dokumentaciju o djeci i radu te surađuje s roditeljima, stručnjacima i stručnim timom vrtića. Dokumentiranje je tako povezano s neposrednim radom s djecom te s promišljanjem, planiranjem i vrednovanjem odgojno-obrazovnog procesa. Uz ponuđene aktivnosti odgojitelj bilježi kako su djeca sudjelovala, što ih je zanimalo i kako se taj interes može podržati u daljnjem radu.
Ako su djeci ponuđene velike kocke za građenje tornja, a ona su igru usmjerila prema izgradnji zoološkog vrta, vrijedi zabilježiti kako su samostalno razvila igru, koje su ideje predlagala i kako su povezala ponuđene materijale. Takva zapažanja pomažu pri planiranju sljedećih poticaja i aktivnosti.
4. Kako izgleda kvalitetan zapis?
U svakodnevnoj praksi često se susreću kratki zapisi koji uglavnom nabrajaju provedene aktivnosti, primjerice: „Djeca su slikala temperama, slagala kocke i igrala se u dvorištu.”
Takav zapis navodi provedene aktivnosti, ali malo govori o dječjem sudjelovanju i opažanjima odgojitelja. Sadržajniji zapis mogao bi glasiti ovako:
„Djeca su tijekom likovne aktivnosti istraživala temperu i mogućnosti njezina nanošenja na papir. Dio djece koristio se kistovima, dok su neka djeca boju nanosila prstima. Pojedina djeca dulje su se zadržavala na miješanju boja i promatranju promjena koje su nastajale. Djeci koja nisu željela izravno dodirivati boju ponuđeni su kistovi i drugi pribor.”
Drugi zapis opisuje dječje postupke, interese i različite načine sudjelovanja u aktivnosti.
Nije potrebno svakodnevno opširno opisivati sva događanja. Važnije je odabrati opažanja koja pomažu razumjeti djecu i planirati daljnji rad. Zapis treba biti jasan, konkretan i utemeljen na onome što je doista viđeno, a ne na pretpostavkama ili općenitim procjenama. Umjesto da se napiše da je dijete bilo nezainteresirano, može se zabilježiti da nije pristupilo ponuđenoj aktivnosti, da je promatralo drugu djecu i da se uključilo nakon što je dobilo drukčiji materijal. Takav zapis daje više podataka za daljnje planiranje.
5. Fotografije i drugi oblici dokumentiranja
U suvremenoj se praksi dokumentiranje ne svodi na pisanje planova i dnevnih zapisa. Odgojitelj može primjenjivati različite načine bilježenja i praćenja dječjeg sudjelovanja, igre, istraživanja i učenja: fotografije, dječje radove, bilješke o razgovorima i postupcima djece te druge zapise koji pomažu razumjeti što se događalo tijekom odgojno-obrazovnog procesa.
Propisanu pedagošku dokumentaciju ipak treba razlikovati od dodatnih načina dokumentiranja kojima se stručni rad dopunjuje. Fotografija može biti vrijedan materijal, ali sama po sebi ne zamjenjuje promišljanje i vrednovanje odgojno-obrazovnog rada. Vrijednost prikupljenog materijala ovisi o tome što otkriva o djetetu i kako ga odgojitelj upotrebljava za unapređivanje vlastite prakse.
Pritom treba poštovati i propise o zaštiti osobnih podataka, osobito kad dokumentacija sadrži fotografije, videozapise ili druge podatke na temelju kojih se dijete može prepoznati.
6. Primjena propisa i kurikuluma
Dokumentaciju treba voditi u skladu s važećim propisima, a odgojno-obrazovni rad planirati i dokumentirati polazeći od Nacionalnog kurikuluma i kurikuluma vlastitog vrtića. Pravilnik određuje koja se dokumentacija vodi i što sadrži. Nacionalni kurikulum daje vrijednosna i stručna polazišta za razumijevanje djeteta te za planiranje, praćenje i vrednovanje odgojno-obrazovnog procesa. Državni pedagoški standard utvrđuje profesionalne zadaće odgojitelja, među kojima su planiranje, vrednovanje i vođenje dokumentacije.
Programsko usmjerenje iz 1991. ostaje jedno od polazišta na kojima se razvijao suvremeni sustav ranog i predškolskog odgoja, ali ga ne bi trebalo poistovjećivati s Nacionalnim kurikulumom niti upotrebljavati kao jedini okvir za planiranje.
Pedagoška dokumentacija trebala bi odgojitelju pomoći da bolje razumije djecu, prati njihove interese i razvoj te promišlja vlastiti rad. Ponovnim pregledom zapisa, fotografija i dječjih radova odgojitelj može uočiti ono što mu je tijekom aktivnosti promaknulo: interes koji se ponavlja, način na koji dijete pristupa problemu ili promjenu u njegovu sudjelovanju. Te spoznaje može upotrijebiti pri planiranju daljnjeg rada.
Autorica: Maja Mihajljević, mag. praesc. educ.
