1. Ne prilagođavaju se sva djeca na isti način
Kada govorimo o adaptaciji, jedno od prvih pitanja obično je koliko će ona trajati. Tjedan dana? Dva tjedna? Mjesec?
U praksi nema jedinstvenog odgovora.
Neka djeca novu sredinu prihvate vrlo brzo, ponekad i bez izraženog plača. Drugoj je potrebno znatno više vremena. Možemo reći da kroz promatranje prakse uočavamo da se velik broj djece nakon dva do tri tjedna počinje osjećati sigurnije, dok se kod mnoge djece prilagodba nastavlja tijekom prvog mjeseca. Takav vremenski okvir ipak ne smije postati mjerilo prema kojem se procjenjuje svako pojedino dijete.
Svako dijete u vrtić dolazi sa svojim prethodnim iskustvima, navikama, odnosima i načinima reagiranja na promjene. Zbog toga mu nije prikladno postavljati rok do kojeg se „mora” prilagoditi.
Proces se može ponovno intenzivirati i nakon vikenda ili duljeg izostanka. Dijete koje je tijekom tjedna počelo prihvaćati vrtić, u ponedjeljak može ponovno snažno reagirati na odvajanje. To ne znači nužno da se vratilo na početak, nego potvrđuje da je adaptacija proces koji se razvija postupno.
2. Što dijete doživljava kada prvi put dolazi u vrtić?
Odrasloj osobi situacija je jasna: zna kamo dijete ide, zbog čega ondje ostaje i da će se roditelj vratiti. Dijete, osobito ono mlađe dobi, to ne zna. Odjednom se nalazi u nepoznatom prostoru, okruženo novim odraslim osobama, drugom djecom, drukčijim zvukovima, ritmom i pravilima. Ne zna koliko će ondje ostati, tko će ga utješiti kada mu bude teško niti kada će se roditelj vratiti. Zato ponašanje djeteta u prvim danima ne treba promatrati samo kroz pitanje plače li ili ne plače. Dijete u tom razdoblju upoznaje potpuno novu životnu situaciju.
3. Prvi je zadatak odgojitelja - stvoriti osjećaj sigurnosti
Tijekom adaptacije prvi zadatak odgojitelja nije što prije zabaviti dijete niti mu pod svaku cijenu preusmjeriti pozornost.
Važnije je postupno izgraditi odnos u kojem dijete dobiva iskustvo da je odrasla osoba uz njega sigurna, dostupna i spremna odgovoriti na njegove potrebe. U praksi to može značiti približiti se djetetu, spustiti se na njegovu razinu, ponuditi mu fizičku blizinu ako je prihvaća, utješiti ga i pokazati mu da nije samo.
Kada dijete nakon odlaska roditelja plače, nije potrebno uvjeravati ga da nema razloga za plač. Njegov je osjećaj stvaran. Zadaća odrasle osobe jest pomoći mu da taj osjećaj proživi uz osobu koja mu pruža sigurnost. Jedno će dijete prihvatiti zagrljaj, drugo će željeti samo sjediti u blizini odgojitelja. Nekome će pomoći prijelazni predmet donesen od kuće, a drugome poznata rutina, hrana ili voda. Tek kada dijete počne osjećati veću sigurnost, moguće ga je postupno usmjeravati prema igri, materijalima i drugim iskustvima u skupini. Cilj nije postići da dijete što prije prestane plakati kako bi se moglo uključiti u aktivnost. Cilj je pomoći mu da se osjeti dovoljno sigurnim da se u život skupine uključi vlastitim tempom.
4. Plač sam po sebi ne znači da adaptacija ne ide dobro
Jedna od najvećih briga roditelja tijekom adaptacije upravo je dječji plač. Kada roditelj ostavi uplakano dijete, sasvim je razumljivo da mu je teško otići. Čuje dijete kako plače i prirodno se pita što se događa nakon što zatvori vrata. No plač sam po sebi ne govori nam da je djetetu u vrtiću loše odnosno da adaptacija ne ide dobro.
Plač je jedan od načina na koji dijete izražava teškoće povezane s odvajanjem i novom situacijom. UNICEF Hrvatska navodi da je strah od odvajanja česta pojava u ranoj dobi te među mogućim reakcijama navodi plač i pojačanu privrženost. Kao pomoć djetetu preporučuje, među ostalim, mirne i jasne rastanke, razgovor o tome kada će se roditelj vratiti, postupno navikavanje na odvajanje i uporabu poznatog predmeta koji djetetu pruža utjehu.
Zato nije dobro svaki dječji plač tumačiti kao dokaz da je dijete nesretno u vrtiću. Ali jednako tako nije dobro ni ignorirati ga. Odgojitelj treba pratiti dijete, njegove reakcije i način na koji se postupno uključuje u novu sredinu.
Jer cilj nije da dijete „odplače svoje”. Cilj je da se osjeti sigurno.
5. Roditelj ima vrlo važnu ulogu
Adaptacija ne počinje tek prvoga dana ulaskom u skupinu. Roditelj dijete može pripremati i prije dolaska u vrtić. Može s njim proći pokraj vrtića, pokazati mu zgradu i jednostavnim riječima objasniti gdje će boraviti. Važno je objasniti i da će roditelj otići, ali i da će se vratiti.
Pritom je korisnije biti iskren nego stvarati očekivanja koja nitko ne može jamčiti. Umjesto poruke: „Tamo će ti biti super i sigurno nećeš plakati”, djetetu se može reći: „Ti ćeš biti u vrtiću dok sam ja na poslu. Možda ću ti nedostajati, ali kada završim posao, doći ću po tebe.” Takvom se porukom ne umanjuju djetetovi osjećaji. Naprotiv, djetetu se pokazuje da je prihvatljivo ako mu roditelj nedostaje i da odrasla osoba razumije što proživljava.
UNICEF također preporučuje da rastanci budu kratki i jasni te da roditelj djetetu jasno kaže da će se vratiti, umjesto nepotrebnog produljivanja rastanka. Važna je i emocionalna poruka koju roditelj prenosi. Ako dijete stalno sluša da će vrtić biti strašan, da će sigurno jako plakati ili da je roditelju žao što ga mora ostaviti, njegova se nesigurnost može dodatno povećati.
To ne znači da roditelj mora skrivati vlastite osjećaje. I njemu odvajanje može biti teško. No djetetu je korisna jasna poruka: vidim da ti je teško, ali vjerujem da ćeš biti siguran i vratit ću se po tebe.
6. Dijete kod kuće može biti potpuno drugačije
Roditelji ponekad ističu da dijete kod kuće bez teškoća ostaje s drugim osobama ili da je inače vrlo društveno i samostalno. To može biti potpuno točno, ali vrtić predstavlja drukčiji kontekst. Dijete koje bez teškoća odlazi baki, djedu ili drugoj bliskoj osobi ulazi u poznat odnos, često i u poznato okruženje. U vrtiću se istodobno susreće s novim prostorom, većim brojem djece, novim odraslim osobama i drukčijom organizacijom dana.
Zbog toga ponašanje iz jedne situacije nije moguće jednostavno preslikati na drugu. Dijete koje je kod kuće otvoreno može u prvim danima vrtića biti povučeno. Dijete koje je inače vrlo samostalno može početi tražiti pomoć odrasle osobe i u situacijama koje je kod kuće svladavalo samo. Nije se nužno promijenilo dijete – promijenio se kontekst u kojem se nalazi.
7. Što proizlazi iz stručnog i pravnog okvira?
Način pristupa djetetu tijekom adaptacije nije samo pitanje dobre volje roditelja i odgojitelja, nego je povezan s temeljnim polazištima ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Nacionalni kurikul za rani i predškolski odgoj i obrazovanje kao važnu vrijednost ističe dobrobit djeteta. U području osobne, emocionalne i tjelesne dobrobiti navode se, među ostalim, smirenost, odsutnost osjećaja ugroženosti i otvorenost prema novim iskustvima. Naglašavaju se i fleksibilna organizacija prihvata djeteta te prilagođavanje dnevnog ritma potrebama djece i obitelji.
To je posebno važno upravo u razdoblju adaptacije. Dijete koje tek dolazi u vrtić nije moguće promatrati samo kao dijete koje se treba „uklopiti” u već postojeći sustav. Organizacija prihvata i način pružanja podrške trebaju uzeti u obzir njegove razvojne i individualne potrebe.
Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju također određuje da se u dječjim vrtićima ostvaruju programi njege, odgoja, obrazovanja, zdravstvene zaštite i unaprjeđenja zdravlja i socijalne skrbi djece, prilagođeni razvojnim potrebama djece te njihovim mogućnostima i sposobnostima. Drugim riječima, prilagodba nije samo obveza djeteta. I odgojno-obrazovni rad treba biti organiziran tako da odgovara potrebama djeteta.
8. Adaptacija je dio stručne odgovornosti odgojitelja
Državni pedagoški standard zadaće odgojitelja određuje znatno šire od samog boravka s djecom. Odgojitelj stručno promišlja, planira, provodi i vrednuje odgojno-obrazovni rad, vodi propisanu dokumentaciju, brine o zadovoljavanju svakodnevnih potreba djece i njihovih razvojnih zadaća te surađuje s roditeljima i stručnim timom.
Zbog toga adaptacija nije razdoblje u kojem se samo čeka da dijete prestane plakati. Odgojitelj prati kako dijete reagira na odvajanje, prihvaća li kontakt, što mu pomaže da se smiri, kako se uključuje u igru te kako postupno prihvaća prostor, odrasle osobe i drugu djecu. Na temelju opažanja prilagođava i vlastiti pristup. Jednom će djetetu trebati više fizičke blizine. Drugome će više odgovarati promatranje iz blizine prije uključivanja u aktivnosti. Neko će se uključiti u igru gotovo odmah, dok će drugom trebati više vremena. Zato je tijekom adaptacije važno upoznavati konkretno dijete, a ne primjenjivati jedan univerzalni obrazac.
9. Roditelj i odgojitelj imaju isti cilj
Tijekom adaptacije roditelju i odgojitelju situacija ponekad može izgledati iz potpuno različitih perspektiva. Roditelj želi da dijete što prije prestane plakati i brine se je li mu dobro. Odgojitelj promatra reakcije djeteta i pokušava mu pomoći da postupno prihvati novu sredinu. Međutim, njihov je cilj isti – dobrobit i osjećaj sigurnosti djeteta.
Nacionalni kurikulum posebno naglašava partnerski odnos odgojitelja i roditelja, međusobno poštovanje i razmjenu informacija o djetetu. Upravo je zbog toga tijekom adaptacije važna kvalitetna komunikacija. Roditelju pomaže znati kako je dijete provelo vrijeme nakon njegova odlaska. Odgojitelju su, s druge strane, važne informacije o tome kako dijete reagira kod kuće, kako spava, što ga umiruje i postoje li navike koje mu mogu pomoći tijekom boravka u vrtiću. Što obje strane imaju više relevantnih informacija, lakše mogu razumjeti djetetovo ponašanje i pružiti mu odgovarajuću podršku.
10. Što ako adaptacija traje dugo?
Ponekad dijete ni nakon nekoliko tjedana ne pokazuje očekivane promjene. U takvoj situaciji nije dovoljno samo čekati da teškoće „prođu”. Potrebno je ponovno promisliti o onome što se kod djeteta opaža. Smiruje li se nakon određenog vremena? Prihvaća li kontakt s odgojiteljem? Uključuje li se barem povremeno u igru? Prihvaća li hranu i druge dnevne rutine? Pokazuje li interes za prostor i drugu djecu? Postoji li određena situacija koja mu posebno otežava boravak?
O tim opažanjima treba razgovarati s drugim odgojiteljem u skupini, roditeljima te, kada je potrebno, uključiti stručne suradnike. Takva stručna podrška ne znači da je s djetetom nešto „pogrešno”. Ona je dio praćenja njegova razvoja i traženja odgovarajućeg načina podrške.
11. Najbolji interes djeteta kao polazište
Ne postoji rok u kojem se svako dijete mora prilagoditi niti postoji jedan postupak koji će odgovarati svakom djetetu. Konvencija o pravima djeteta u članku 3. propisuje da u svim postupanjima koja se odnose na djecu najbolji interes djeteta mora imati prednost.
U kontekstu adaptacije zato nije dovoljno promatrati samo koliko je brzo dijete prestalo plakati. Mnogo su važnija pitanja: kako se dijete osjeća, što mu pomaže, na koji se način postupno uključuje i što odrasli mogu učiniti kako bi mu nova sredina postala sigurnija i predvidljivija. Roditeljima prije prvog dolaska u vrtić često se otvara cijeli niz pitanja: hoće li dijete plakati, jesti, spavati, igrati se ili prihvatiti odgojitelja?
Odgovori će se razlikovati od djeteta do djeteta. Ne možemo obećati da dijete neće plakati niti da će se prilagoditi za nekoliko dana. Ono što se može i treba učiniti jest promatrati dijete, odgovarati na njegove potrebe i pružati mu podršku dok postupno ne pronađe svoje mjesto u novoj sredini. Adaptacija zato nije natjecanje u tome koje će dijete prvo prestati plakati.
To je proces u kojem dijete postupno stječe iskustvo da roditelj može otići i vratiti se, da postoji druga odrasla osoba kojoj može vjerovati te da novi prostor može postati poznat i siguran. Kada jednog jutra uđe u skupinu, možda prvi put bez suza, pogleda prema odgojitelju i nastavi prema igri, odrasloj osobi taj trenutak može izgledati sasvim obično. Za dijete je to velik korak. To je trenutak u kojem pokazuje da se u novoj sredini počelo osjećati sigurno.
Autorica: Maja Mihajljević, mag. praesc. educ.
