U radu dječjeg vrtića postoje situacije koje se ne mogu unaprijed predvidjeti, ali se za njih mora unaprijed znati kako postupati. Što kad dijete tijekom dana dobije visoku temperaturu? Što kad roditelj ne dođe po dijete nakon završetka programa u koji je dijete uključeno? Što kada po dijete dođe roditelj koji je vidljivo pod utjecajem alkohola ili postane agresivan? I što kad postoji sudska odluka kojom je roditelju zabranjeno približavanje djetetu? Ovo nisu situacije u kojima odgojitelj sam procjenjuje što je najbolje i odlučuje od slučaja do slučaja. Za ovakve situacije dječji vrtići imaju protokole i druge interne akte kojima se uređuje postupanje u rizičnim i kriznim situacijama. Pritom treba razlikovati što propisuje zakon, a što konkretan vrtić – protokol vrtića nije zakon, ali ni zakon ne uređuje svaku situaciju do posljednjeg koraka.
1. Uvod
Kriznom se situacijom može smatrati zdravstveni problem djeteta, nepreuzimanje djeteta nakon završetka programa, dolazak roditelja u stanju u kojem nije sposoban sigurno preuzeti dijete, agresivno ponašanje roditelja, sumnja na nasilje ili zanemarivanje te situacije povezane sa sudskim odlukama vezanim uz roditeljsku skrb ili zabranu približavanja. Za dio tih situacija zakon ima vrlo konkretne odredbe. Za druge postavlja samo opći okvir, a konkretan način postupanja prepušten je aktima ustanove. To je bitno znati i roditeljima i odgojiteljima – protokol nije tu da bi roditeljima otežavao život, nego da bi u kriznoj situaciji svi znali što treba učiniti i da se odluke ne donose proizvoljno.
2. Razbolijevanje u dječjem vrtiću
Zdravstvena zaštita djece dio je uvjeta rada dječjeg vrtića. Državni pedagoški standard među mjerama zdravstvene zaštite navodi sustavno praćenje rasta i razvoja djece te poduzimanje preventivnih mjera za smanjenje zaraznih bolesti i sprječavanje ozljeda. Program zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilne prehrane djece u dječjim vrtićima dodatno uređuje postupanje povezano sa zdravstvenim stanjem djece.
No, propisu se ne smije pripisivati ono što u njemu ne piše. Ne postoji opće pravilo prema kojem bi svaki dječji vrtić kod točno određene tjelesne temperature morao postupiti na jednak način – to je stvar protokola konkretne ustanove. Zato je važno da odgojitelj zna što njegov vrtić propisuje: kome se obraća, kako se obavještavaju roditelji i što se poduzima kad je djetetu potrebna zdravstvena pomoć.
3. Situacije u kojima roditelj ne dođe po dijete u dječji vrtić ili dolazi alkoholiziran
Ovdje roditelji često očekuju jedno jednostavno pravilo koje vrijedi za sve vrtiće, no u praksi se postupci razlikuju od ustanove do ustanove. U protokolima različitih vrtića pojavljuju se i različita rješenja – od pokušaja telefonskog kontakta s roditeljima i ovlaštenim osobama do uključivanja ravnatelja, a u određenim okolnostima i policije. Neki vrtići propisuju i konkretne rokove za pojedine korake, drugi ne. Zajedničko je to da je ustanova odgovorna da dijete ne ostane bez nadzora.
Česta je praksa da se u prvom redu pokušava stupiti u telefonski kontakt s roditeljem, a paralelno se obavještavaju ravnatelj i stručni tim. Ako roditelja nije moguće dobiti, odgojitelj ostaje s djetetom do dolaska odgovorne osobe ili, ovisno o okolnostima, policije.
Nadalje, u okolnostima kada roditelj pod utjecajem alhohola dolazi po dijete, riječ je o jednoj od najosjetljivijih situacija za odgojitelja.
Prije svega, u ovakvoj okolnosti treba biti precizan: alkoholiziranost roditelja nije u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji određena kao oblik nasilja u obitelji.
Sukladno članku 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nasiljem u obitelji smatra se tjelesno nasilje (primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda), tjelesno kažnjavanje ili drugo ponižavajuće postupanje prema djeci, psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost, ekonomsko nasilje te zanemarivanje potreba osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje.
Zato nije ispravno tvrditi da je alkoholiziranost roditelja sama po sebi nasilje u obitelji – to ne proizlazi iz zakona. Ako, međutim, zbog stanja ili ponašanja roditelja postoji ugroza sigurnosti djeteta ili sumnja na povredu djetetovih prava, situacija prestaje biti isključivo pitanje organizacije rada dječjeg vrtića.
Obiteljski zakon u odredbi članka 132. među povredama djetetovih osobnih prava navodi tjelesno ili mentalno nasilje, spolne zlouporabe, zanemarivanje ili nehajno postupanje, zlostavljanje ili izrabljivanje djeteta te izloženost djeteta obiteljskom nasilju. Ista odredba obvezuje svakoga da Hrvatskom zavodu za socijalni rad prijavi povredu djetetovih osobnih i imovinskih prava. U takvoj situaciji postupanje se ne smije svesti na subjektivnu procjenu odgojitelja. Bitno je zato znati (i razlikovati) što proizlazi iz zakona, a što je propisano internim protokolom ustanove.
4. Agresivni roditelji i moguća postupanja
Agresivno ponašanje roditelja prema zaposlenicima dječjeg vrtića ne svodi se na neugodne razgovore. U protokolima dječjih vrtića postoje posebni postupci za takve situacije – smirivanje, udaljavanje roditelja iz prostora u kojem su djeca i drugi roditelji, obavještavanje ravnatelja te pozivanje policije u slučaju fizičkog napada.
Stoga svaka ustanova i zaposlenici moraju poznavati vlastite procedure, koje pritom moraju biti usklađene s propisima višeg ranga. Ako situacija preraste u nasilje ili postoji sumnja na kažnjivu radnju na štetu djeteta, uključivanje policije više nije samo pitanje internog protokola. Članak 7. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji obvezuje osobe zaposlene u odgojno-obrazovnim ustanovama da policiji ili državnom odvjetništvu prijave nasilje u obitelji za koje doznaju tijekom rada.
Nadležna tijela do saznanja o mogućem zlostavljanju ili zanemarivanju djeteta mogu doći na različite načine i od različitih osoba i ustanova iz djetetove okoline, a policija potom postupa prema propisanom postupku i obavještava nadležne službe socijalne skrbi.
5. Zabrana približavanja djetetu
Obiteljski zakon u članku 154. propisuje mogućnost da sud roditelju i/ili drugim osobama navedenima u toj odredbi zabrani neovlašteno približavanje djetetu na određenim mjestima ili na određenu udaljenost, kao i da ga na drugi način uznemiravaju, primjerice neovlaštenim uspostavljanjem veze s djetetom ili uhođenjem.
Odluku o takvoj zabrani sud dostavlja Hrvatskom zavodu za socijalni rad (u nastavku teksta: Zavod) i policiji, a provjeru njezina izvršavanja provode policijski službenici za mladež nadležne policijske postaje. Zavod je dužan o postojanju pravomoćne odluke o zabrani približavanja djetetu obavijestiti odgojno-obrazovnu ustanovu koju dijete pohađa.
To znači da dječji vrtić ne postupa na temelju nečije usmene tvrdnje, već je za postupanje mjerodavna konkretna odluka i njezin sadržaj, iako i usmena dojava o mogućoj ugrozi djeteta može, sukladno okolnostima zahtjevati provjeru. Odgojitelj, dakle, nije osoba koja samostalno tumači sudsku odluku niti odlučuje o njezinu sadržaju. Njegova je odgovornost postupati prema informacijama i procedurama koje ustanova ima te, kad je to potrebno, uključiti odgovorne osobe i nadležna tijela.
6. Zašto svaki dječji vrtić treba jasne procedure
Odgojitelji svakodnevno rade s djecom i poznaju roditelje pa često mogu predvidjeti kako će netko reagirati. Međutim, krizna situacija nije trenutak za improvizaciju. Tada treba znati koga prvog obavijestiti, tko donosi odluke, kako dokumentirati događaj, kada uključiti stručni tim i ravnatelja, kad policiju ili druge nadležne službe te kako zaštititi dijete dok se situacija ne riješi.
Pregled protokola različitih vrtića pokazuje da se pojedini postupci znatno razlikuju: negdje su koraci detaljno razrađeni, negdje su navedeni precizni rokovi, a negdje se više naglašava uključivanje ravnatelja, stručnog tima i nadležnih službi. To samo po sebi nije problem – problem bi bio kad zaposlenici ne bi znali što njihov dječji vrtić propisuje.
Odgojitelj se u kriznoj situaciji lako nađe u neugodnoj poziciji: mora misliti na dijete koje je pred njim, na sigurnost druge djece, na odgovornost ustanove, na roditelja – i na to treba li uključiti druge osobe ili službe pa je važno da ne mora sam presuđivati. Primjerice, ako roditelj kasni, mora se znati koga treba obavijestiti. Ako roditelj ne dolazi, mora se znati koji su sljedeći koraci. Također, ako roditelj dođe u stanju u kojem ne može sigurno preuzeti dijete ili postane agresivan, postoji procedura. Usto, ako postoji sudska odluka, ona se ne tumači proizvoljno. Kada postoji sumnja da su ugrožena prava ili sigurnost djeteta, postoje zakonske obveze i nadležna tijela kojima se slučaj, ovisno o okolnostima, mora prijaviti.
Nadalje, ističe se možda i najvažnije što roditelji moraju znati. Kada odgojitelj u kriznoj situaciji ne postupi prema vlastitom nahođenju, to nije zato što ne vjeruje roditelju. Kada se uključe ravnatelj, stručni tim, policija ili druga služba, to ne znači da je roditelj proglašen krivim.
Također, kada odgojitelj nešto zapiše u dokumentaciju, to nije stvar osobnog nepovjerenja – postupak u kriznim situacijama mora biti jasan upravo zato da se zaštiti dijete, ali i svi koji u događaju sudjeluju. Odgojitelj ne postavlja dijagnozu roditelju, ne utvrđuje postoji li nasilje i ne preuzima ovlasti policije ili drugih nadležnih službi. Njegova je odgovornost prepoznati situaciju, zaštititi dijete u okviru svojih ovlasti, postupiti prema pravilima ustanove i, kad za to postoje zakonski razlozi, uključiti odgovorne i nadležne osobe.
Krizna situacija nije trenutak za improvizaciju - važno je da dijete bude sigurno. I upravo zato protokoli postoje.
Autorica: Maja Mihajljević, mag. praesc. educ.
