Nacionalnošću (narodnošću) se u Republici Hrvatskoj uobičajeno smatra etnička pripadnost. Prema članku 15. stavku 4. Ustava Republike Hrvatske, pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se, između ostalog, sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti. Dosljedno tomu, člankom 4. stavkom 1. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ("Narodne novine" br. 155/02., 47/10., 80/10., 93/11., 93/11.) propisano je da svaki državljanin Republike Hrvatske ima: pravo slobodno se izjasniti da je pripadnik neke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj; pravo ostvarivati sam ili zajedno s drugim pripadnicima te nacionalne manjine ili zajedno s pripadnicima drugih nacionalnih manjina prava i slobode propisane ovim Ustavnim zakonom i druga manjinska prava i slobode propisana posebnim zakonima.
Notorno je da pravo na slobodno nacionalno izjašnjavanje imaju i Hrvati, kao većinski narod u Republici Hrvatskoj.
Pravo na slobodno izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti razumijeva pravo hoće li se, kada i kako osoba nacionalno izjasniti, uključujući pravo na promjenu tog izjašnjavanja tijekom života. Riječ je o subjektivnom osjećaju, a ne o biološkoj ili drugoj činjenici podložnoj dokazivanju. Štoviše, u istom se razdoblju u različitim službenim i drugim okolnostima osoba može različito nacionalno izražavati. U krajnjoj liniji, primjerice, istog dana jednu nacionalnost može navesti u popisu stanovništva, drugu prilikom popunjavanja službenog obrasca koji sadržava rubriku nacionalnosti, a treću radi ostvarivanja određenog prava pripadnika nacionalne manjine.
Uvođenje rubrike nacionalnosti u službene obrasce i dokumente mora imati zakonsko utemeljenje.1 K tomu, etničko podrijetlo ulazi u posebne kategorije osobnih podataka, čijoj obradi pripada dodatna zaštita, u smislu članka 9. Opće uredbe o zaštiti podataka.
Nadalje, dokazivanje nacionalne pripadnosti mora biti posebno propisano. Primjer takve iznimne odredbe jest članak 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine" br. 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15., 102/19., 138/21.). Pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. toga Zakona (stavak 1.). Pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu (stavak 2.). Iznimno od stavka 2. toga članka, dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu ne mora priložiti osoba za čije je roditelje nesporno utvrđena pripadnost hrvatskom narodu (stavak 3.).
Riječ je o jednom od oblika primitka u hrvatsko državljanstvo privilegiranim prirođenjem (naturalizacijom). Stjecanje hrvatskog državljanstva sâmo po sebi nije subjektivno pravo. Stoga je logično i da je za povlašteno prirođenje po ovoj osnovi zakonodavac postavio dodatna pravila dokazivanja pripadnosti hrvatskom narodu, kako ova privilegirana osnova ne bi bila zlouporabljena. Člankom 16. stavkom 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu alternativno su propisana četiri načina dokazivanja navedene pripadnosti. No, ti su načini dokazivanja primjenjivi samo u kontekstu primjene Zakona o hrvatskom državljanstvu, a ne i u ostalim situacijama.2
Na koncu, nacionalnost ne treba poistovjećivati s državljanstvom. U tom pogledu pojam naroda obuhvaća zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana (članak 1. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske).
dr. sc. Alen Rajko
^ 1 Primjerice: članak 12. točka 3. i članak 13. točka 3., vezano uz članak 15. Zakon o registru birača ("Narodne novine" br. 144/12., 105/15., 98/19.); članak 14. točka a), vezano uz članak 10. stavak 3. Zakona o popisu stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj 2021. godine ("Narodne novine" br. 25/20., 34/21.).
^ 2 Dodajmo da među spomenuta četiri načina dokazivanja pripadnosti hrvatskom narodu nije uvrštena i pripadnost katoličkoj vjeroispovijedi, dominantnoj među Hrvatima, premda se stranke u ovoj vrsti predmeta nerijetko pozivaju upravo na to. I taj pristup zakonodavca je logičan. Vjeroispovijed, naime, sâma po sebi nije od utjecaja na nacionalnu pripadnost (postoje Hrvati koji nisu katolici, a još u većoj mjeri postoje katolici koji nisu Hrvati, od Perua do Filipina; usporedbe radi, postoje i nacije znatni dijelovi čijih pripadnika pripadaju različitim vjeroispovijedima – npr. Nijemci, Albanci, Nizozemci, Mađari, Libanonci …).
