Rodna nejednakost plaća u EU-u iznosi oko 13%, a često ostaje skrivena zbog činjenice da su plaće u mnogim sektorima obavijene povjerljivošću i nedostupnošću informacija. Time žene često nemaju mogućnost usporediti svoju plaću s plaćama svojih kolega koji rade istu ili sličnu vrstu posla, što dodatno otežava dokazivanje diskriminacije u slučaju spora. Direktiva je donesena s ciljem osnaživanja radnika, unapređenja načela „jednaka plaća za jednak rad“ te osiguravanja učinkovitije provedbe tog načela kroz veću transparentnost, snažnije mehanizme za ostvarenje prava i jasnija pravila za poslodavce.
Ključni instrumenti koje Direktiva uvodi uključuju pravo kandidata da još u fazi zapošljavanja dobiju informacije o početnoj plaći ili njezinom rasponu, pravo zaposlenika da saznaju kolika je prosječna plaća njihovih kolega suprotnog spola koji obavljaju isti ili ravnopravan posao, obvezu poslodavaca da definiraju objektivne, rodno neutralne kriterije za utvrđivanje plaće i napredovanja te zabranu ugovornih klauzula koje ograničavaju zaposlenike da razgovaraju o svojoj plaći s drugima.
Novotu predstavlja dužnost poslodavaca koji imaju više od 100 zaposlenika da redovito izvještavaju o razlici u plaćama između spolova unutar svojih organizacija, a ako se utvrdi razlika veća od 5% koja se ne može opravdati objektivnim razlozima, morat će se provesti interna analiza sustava plaća u suradnji s predstavnicima radnika. U slučaju sudskih sporova, teret dokazivanja je na poslodavcu, što znači da on mora dokazati da nije došlo do diskriminacije, a ne obrnuto. Direktiva također nalaže državama članicama da osiguraju učinkovite sankcije za kršenja pravila te da osiguraju pristup pravdi svim osobama koje smatraju da su bile diskriminirane u pogledu plaće.
Iako je donesena 2023., tema Direktive postaje naročito aktualna upravo sada jer države članice, uključujući i Hrvatsku, imaju rok do 7. lipnja 2026. za prijenos odredbi Direktive u nacionalna zakonodavstva, što znači da su 2024. i 2025. ključne godine za pripremu, usklađivanje i prilagodbu svih, uključujući poslodavce, sindikate, javna tijela, agencije za jednakost i stručnjake za ljudske resurse. S obzirom na to da je Hrvatska već ranije zakonodavno prepoznala načelo jednakih plaća kroz Zakon o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ br. 85/08., 112/12.), Zakon o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23., 64/23.) i Zakon o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“ br. 82/08., 69/17.), provedba ove Direktive predstavlja dodatni izazov, ali i priliku za sustavno unaprjeđenje prakse, osobito jer rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj, prema Eurostatu, iznosi oko 11,2%, što je nešto ispod prosjeka EU-a, ali i dalje zabrinjavajuće s obzirom na to da žene u pravilu zarađuju manje od muškaraca, čak i kada rade poslove slične složenosti i odgovornosti.
U kontekstu Hrvatske, ovo znači da će svi poslodavci s više od 100 zaposlenika morati početi provoditi sustavne procjene plaća, uspostaviti interni nadzor nad pravilima jednakosti u isplatama, izvještavati o stanju razlike u plaćama i po potrebi provoditi dodatne korektivne mjere. Osim toga, morat će se prilagoditi i zakonski okvir, primjerice u dijelu kolektivnog pregovaranja, definiranja objektivnih kriterija za klasifikaciju radnih mjesta, utvrđivanja jasnih pravila o pristupu podacima o plaći i zaštite prava na povjerljivost i privatnost zaposlenika, ali bez narušavanja prava na informiranost i usporedbu. Tema je danas dodatno u fokusu jer se istovremeno u EU-u i šire sve više raspravlja o važnosti transparentnosti kao alata za smanjenje nejednakosti, unaprjeđenje povjerenja između zaposlenika i poslodavaca, ali i kao sredstva za podizanje opće konkurentnosti tržišta rada.
Osim rodne jednakosti Direktiva otvara i šire pitanje pravednosti plaćanja općenito. Sve više društava suočeno je s pritiskom da objašnjavaju i opravdavaju kako i zašto su određene plaće strukturirane na određeni način. Prava radnika na informaciju o svojoj plaći i usporedbi sa sličnim radnim mjestima sada se shvaćaju ne samo kao borba protiv diskriminacije, nego i kao instrument osnaživanja pregovaračke moći, osobito u sektoru privatnog poduzetništva i među ranjivim skupinama na tržištu rada. Važno je istaknuti i da su mnoge države članice već počele pripremati vlastite prijedloge zakona ili ih već provode. Primjerice, Irska je već uspostavila sustav javnog izvještavanja o plaćama, dok Belgija i Švedska razvijaju alate za analizu plaća po spolu i razini složenosti posla. Hrvatska tu ima priliku preuzeti dobre prakse, ali i prilagoditi ih vlastitom, osobito imajući u vidu izazove koji proizlaze iz sektorske razlike u plaćama, prisutnosti žena u manje plaćenim sektorima poput obrazovanja i zdravstva te još uvijek prisutnih stereotipa u odlučivanju o zapošljavanju i napredovanju. Također, sve je više pritiska od strane mladih radnika, sindikata i društva da se uvede više pravde i otvorenosti u sustave nagrađivanja, a upravo ova Direktiva daje konkretne alate i obveze kako bi se to ostvarilo. Usvajanje Direktive u hrvatsko zakonodavstvo znači i da će se poslodavci morati više posvetiti edukaciji internih timova za ljudske resurse, analizi i klasifikaciji poslova, reviziji ugovora o radu i sustavima nagrađivanja, kao i uspostavi unutarnjih mehanizama za zaprimanje i rješavanje pritužbi na nejednakost u plaćama. Iako se poslodavci mogu bojati povećanja administrativnog tereta, dugoročno gledano, provedba načela jednakosti i transparentnosti doprinosi boljoj radnoj klimi, većem povjerenju u sustav, većoj motivaciji i produktivnosti zaposlenika te jačanju društvene odgovornosti poduzeća. Iako se o transparentnosti plaća već dugi niz godina raspravlja, upravo je sada aktualna više nego ikada jer prelazi iz deklarativnog u obvezni pravni okvir s konkretnim rokovima i mehanizmima provedbe. Time EU ne šalje samo poruku o važnosti jednakosti, već nameće obvezu koja će dugoročno promijeniti način na koji organizacije razmišljaju o radu, vrednovanju i poštivanju svojih zaposlenika. Hrvatska, kao članica EU-a, ima sve pravne, institucionalne i političke alate da tu promjenu provede na učinkovit i pravedan način, a krajnji ishod ovisit će o spremnosti svih uključenih strana da istinski prihvate i primjene načelo jednakosti plaća.
Ana Marija Đurić, univ. mag. iur.
