1. Uvodno o zapošljavanju u dječjim vrtićima nekad i danas
Prije desetak godina zapošljavanje u dječjem vrtiću bio je dug i neizvjestan proces. Mlade odgojiteljice i odgojitelji često su godinama čekali priliku za zaposlenje na neodređeno vrijeme (tvz. „stalno zaposlenje“), radeći kao zamjene i temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme. Danas su okolnosti u brojnim sredinama potpuno drukčije – dječji vrtići raspisuju natječaje za radno mjesto „odgojitelj/ica“, ali se na njih često javlja vrlo mali broj kandidata, a nerijetko nitko ne ispunjava stručne uvjete. Ova promjena nije nastala preko noći. U posljednjih desetak godina sustav ranog i predškolskog odgoja suočava se s novim izazovima: otvaranjem novih dječjih vrtića, povećanjem kapaciteta i istodobnim nedostatkom stručnog kadra koji bi u njima radio.
Kako je rečeno, prije desetak godina zapošljavanje u dječjem vrtiću bio je dug i neizvjestan put. Tipičan primjer jest da je mlada odgojiteljica nakon završetka studija prvo morala pronaći dječji vrtić koji ju može primiti na pripravnički staž. Neki odgojitelji mjesecima su radili i kao volonteri u dječjim vrtićima jer ih nije bilo mnogo spremnih preuzeti pripravnike.
Nakon toga, često je slučaj bio da se uz napor pronađe dječji vrtić u kojem je moguće odraditi pripravništvo uz naknadu. U to se vrijeme tek počelo uvoditi simbolično plaćanje pripravničkog staža. Nakon pripravništva za neke je uslijedilo dulje razdoblje rada temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme, čekajući „stalno“ radno mjesto. Posao u dječjem vrtiću tada je bio vrlo tražen, a natječaji su privlačili velik broj kandidata. Ponekad se činilo da, osim stručnosti, veliku ulogu imaju i poneki neformalni kriteriji. Danas je situacija gotovo potpuno drugačija.
U posljednje vrijeme ono što je prije desetak godina bilo gotovo nedostižno, danas je u mnogim sredinama postalo pravilo. Natječaji se raspisuju, ali se na njih često javlja vrlo mali broj kandidata, a ponekad se dogodi da zainteresiranih odgojitelja uopće nema.
2. Nedostatak odgojitelja – nova realnost dječjih vrtića
Posljednjih godina u mnogim se gradovima otvaraju novi dječji vrtići i proširuju postojeći kapaciteti kako bi se osiguralo mjesto za što veći broj djece. Istodobno, sve je izraženiji problem nedostatka odgojitelja. Natječaji koji su nekada privlačili velik broj kandidata danas često prolaze s vrlo malim brojem prijava, a ponekad se na njih ne javi nitko tko ispunjava stručne uvjete. Za dječje vrtiće to predstavlja ozbiljan izazov jer svaka odgojna skupina mora imati osiguran stručni kadar, kako propisuje Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju.
3. Kako su dječji vrtići pokušali riješiti problem
S obzirom na to da se nedostatak odgojitelja počeo sve više osjećati u praksi, dječji vrtići su postupno tražili različita rješenja kako bi osigurali svakodnevno funkcioniranje skupina. Jedan od prvih koraka bilo je zapošljavanje pomoćnih radnika za njegu, skrb i pratnju (u praksi često nazivani njegovatelji) kao podrške odgojiteljima u skupinama, osobito u jasličkoj dobi.
Važno je napomenuti da su ranije tzv. treći odgojitelji u skupinama s djecom s teškoćama u razvoju bili stručni odgojitelji, školovani za rad s djecom, iako ni oni nisu bili rehabilitatori. Njihov zadatak bio je pružati dodatnu podršku djeci koja trebaju posebnu pažnju.
Danas, zbog nedostatka stručnog kadra, slične zadatke često obavljaju pomoćni radnici za njegu, skrb i pratnju koji nemaju formalno obrazovanje iz područja ranog i predškolskog odgoja. Iako su njihova pomoć i podrška vrijedni za svakodnevni rad, njihovo uključivanje ne zamjenjuje stručnu pedagošku praksu i planiranje aktivnosti.
4. Utjecaj nedostatak stručnog kadra na pedagošku praksu
Nedostatak stručnog kadra ne utječe samo na organizaciju rada dječjeg vrtića, nego i na samu pedagošku praksu u skupinama. U jasličkim skupinama, primjerice s djecom u dobi od jedne do dvije godine, aktivnosti se planiraju na temelju procjene djece u skupini – njihovih mogućnosti, interesa, psihološkog, socio-emocionalnog i tjelesnog razvoja te razvojnih kompetencija karakterističnih za određenu dob.
Odgojitelj koji izrađuje tromjesečni plan mora dobro poznavati teoriju razvoja djeteta kako bi aktivnosti bile razvojno primjerene. Bez teorijskog znanja teško je, gotovo nemoguće, kvalitetno planirati poticaje i razumjeti ponašanja koja su u određenoj dobi razvojno očekivana. Razlika se često vidi i u komunikaciji s djecom. U suvremenoj pedagoškoj praksi naglasak je na uvažavajućoj komunikaciji i razumijevanju razvojnih faza kroz koje djeca prolaze. Primjerice, ponašanja poput guranja ili povremenog ugriza kod vrlo male djece dio su procesa učenja socijalnih odnosa i regulacije emocija.
Bez tog razumijevanja takva se ponašanja ponekad pogrešno tumače kao „zločestoća“ djeteta, što može rezultirati neprimjerenim komunikacijskim reakcijama odraslih.
Razlike se vide i u vođenju pedagoške dokumentacije. Ona nije samo administrativna obveza, nego važan alat za praćenje razvoja djece i planiranje budućih aktivnosti. Kada se dokumentacija vodi površno ili bez razumijevanja njezine svrhe, gubi se važan dio profesionalnog rada odgojitelja.
5. Što bi sustav mogao promijeniti kako bi se osigurao dovoljan broj stručnih osoba
Situacija u kojoj se danas nalazi sustav ranog i predškolskog odgoja pokazuje da su potrebne promjene koje će dugoročno osigurati dovoljan broj stručnih odgojitelja u vrtićima.
Jedan od važnih koraka svakako je povećanje broja studijskih mjesta na studijima ranog i predškolskog odgoja, ali i stvaranje uvjeta koji će mlade ljude potaknuti da se odluče za ovu profesiju i u njoj ostanu. Važno je i jasno definirati uloge svih osoba koje rade u vrtićima. Podrška u obliku njegovatelja ili pomoćnog osoblja može biti vrijedna pomoć u svakodnevnom radu, osobito u jasličkim skupinama, ali pritom treba jasno razlikovati poslove skrbi od odgojno-obrazovnog rada koji zahtijeva specifična stručna znanja. Konačno, pitanje kvalitete ranog i predškolskog odgoja ne tiče se samo zaposlenika u vrtićima, nego i cijelog društva.
Dječji vrtić nije samo mjesto skrbi o djeci dok su roditelji na poslu, nego prva odgojno-obrazovna institucija u kojoj djeca razvijaju temeljne socijalne, emocionalne i spoznajne vještine. Na kraju, pitanje nedostatka odgojitelja nije samo pitanje zapošljavanja u jednoj profesiji, nego pitanje kvalitete ranog i predškolskog odgoja kao temelja cijelog obrazovnog sustava. Djeca u dječjem vrtiću prvi put ulaze u zajednicu izvan obitelji i upravo u toj dobi stječu mnoge socijalne, emocionalne i spoznajne vještine koje će ih pratiti kroz život.
Ako želimo kvalitetan sustav odgoja i obrazovanja, moramo početi od njegovih temelja – a temelj svakog obrazovnog sustava su najmlađa djeca. Ulaganje u odgojiteljsku profesiju zato ne bi smjelo biti izbor, nego nužnost.
Maja Mihajljević, mag. praesc. educ.
