Ustavna kategorija načela zakonitosti
Načelo zakonitosti kaznenih djela u situacijama kada je kazneni postupak započeo dok je za konkretno kazneno djelo bila propisana jedna definicija i predviđena jedna kazna, a koje se jedanput ili više puta do pravomoćnosti kaznenog postupka mijenjala, dovodi u praksi do usložnjavanja kaznenog postupka u pitanju odlučivanja o krivnji i kazni, te posljedično do većeg aktiviteta stranaka radi dokazivanja svojih tvrdnji - optužba nastoji zadržati vodeću poziciju uspješnosti kaznenoga progona, dok obrana nastoji dokazati da (više) nema zakonske osnove za kazneni progon i odgovornost optuženika.
Stoga su, uz važeći Kazneni zakon, najviši propisi dali ustavni i konvencijski okvir zaštite građana od povrede načela zakonitosti, odnosno primjene blažeg zakona.
Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) u članku 31. propisuje da nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom, a ako zakon nakon počinjenja djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna. Također, propisano je da se nikome ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom.
Vrlo slično je Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija) u članku 7. propisano da nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo, a isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.
Načelna stajališta
Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj je praksi u brojnim predmetima ustavnih tužbi razmatrao načelo zakonitosti, polazeći od usvojenim načelnih stajališta koja je potom primijenio na konkretan slučaj te donio ocjenu osnovanosti navoda o postojanju povrede načela zakonitosti u kaznenim postupcima.
Između ostaloga, u načelnim stajalištima istaknuto je da je načelo zakonitosti bitan element vladavine prava koji treba tumačiti i primjenjivati, kako to proizlazi iz njegovog cilja i namjene, na takav način da se pruži učinkovita zaštita od proizvoljnog progona, osuđivanja i kažnjavanja. Vezano uz navedeno, članak 31. stavak 1. Ustava (kao i članak 7. Konvencije) nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene kaznenog prava na štetu okrivljenika, općenito utjelovljuje načelo da jedino zakon može opisati kazneno djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i načelo da kazneno pravo ne smije biti ekstenzivno tumačeno na štetu okrivljenika, na primjer analogijom. Zaključuje stoga da iz tih načela proistječe da djelo mora biti jasno definirano u domaćem i/ili međunarodnom pravu (vidi predmete ESLJP-a Vasiliauskas protiv Litve, [Vv], br. 35343/05, §§ 153. - 154., presuda od 20. listopada 2015. i Žaja protiv Hrvatske, br. 37462/09, § 90., presuda od 4. listopada 2016.).
Zahtjev za jasnom i nedvosmislenom pravnom normom biti će zadovoljen ako pojedinac iz formulacije mjerodavne odredbe može znati - i ako je potrebno uz pomoć tumačenja sudova i uz informirani pravni savjet - koja će ga djela i propusti učiniti kazneno odgovornim, pri čemu se pojmom "zakon" obuhvaća i zakone i druge propise kao i sudsku praksu te implicitno uključuje kvalitativne uvjete, posebno one vezane uz pristupačnost i predvidivost (vidi predmete ESLJP-a Vasiliauskas protiv Litve, navedeno, § 154., i Žaja protiv Hrvatske, navedeno, § 90.).
Naposljetku, Ustavni sud je isticao da u svakom pravnom sustavu, uključujući i kazneno pravo, postoji neizbježan element sudskog tumačenja, bez obzira na to koliko je jasno izrađena pravna norma te da će uvijek postojati potreba za rasvjetljavanjem dvojbenih točaka i prilagodbom promjenjivim okolnostima. Stoga članak 31. stavak 1. Ustava kao i članak 7. Konvencije u svakako dopuštaju pojašnjavanje pravila kaznene odgovornosti tumačenjem sudova od predmeta do predmeta, pod uvjetom da je rezultat dosljedan biti djela i da se može razumno predvidjeti (vidi predmete ESLJP-a Vasiliauskas protiv Litve, navedeno, § 155.; i Žaja protiv Hrvatske, navedeno, § 90., i odlukama Ustavnog suda U-III-5/2019 od 29. travnja 2021., U-III-2079/2019 od 5. svibnja 2021.).
Konkretan primjer
U recentnoj odluci Ustavnog suda1 radilo se o kaznenom postupku u kojem je protiv podnositelja podnesena 2. listopada 2009. optužnica zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i mladeži, nasilničkog ponašanja u obitelji, na štetu maloljetne djece, koje je prema tada važećem Kaznenom zakonu bilo opisano i kažnjivo po člancima 213. stavcima 2. i 3. Kaznenoga zakona ("Narodne novine" broj: 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka USRH broj: U-I-241/2000, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka USRH broj: U-I-2566/2003 i dr., 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 77/11. - odluka USRH broj: U-I-1162/2008 i 143/12. - članak 36. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, dalje: KZ/97 i na štetu supruge po članku 215.a KZ /97. U činjeničnom opisu stavljeno mu je na teret da je u razdoblju od 2001. do 21. kolovoza 2009. kao otac zlostavio dijete te je zlostavljanjem i osobito drskim ponašanjem doveo drugog člana obitelji u ponižavajući položaj Optužnicom je predloženo da se za kazneno djelo iz članka 213. stavaka 2. i 3. KZ- /97 utvrdi kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci a za kazneno djelo iz članka 215.a KZ- /97 kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te da se podnositelju izrekne jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci uz primjenu sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti.
Na raspravi održanoj 2. studenoga 2009. pred prvostupanjskim sudom, nadležno državno odvjetništvo izmijenilo je prijedlog kaznenopravne sankcije te predložilo da se na izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci primijeni uvjetna osuda s rokom kušnje od četiri godine te da se, u sklopu sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti, podnositelj uključi u psihosocijalnu terapiju.
Presudom prvostupanjskog suda broj: K-638/09 od 22. veljače 2010. podnositelj je proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. KZ /97 i kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji iz članka 215.a KZ /97. Za kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. KZ /97 utvrđena je kazna zatvora od deset mjeseci, za kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji iz članka 215.a KZ-a/97 utvrđena je kazna zatvora od jedne godine i dva mjeseca, te je podnositelj osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i deset mjeseci na koju je primijenjena uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od pet godine ne počini novo kazneno djelo i ako izvrši posebne obveze liječenja.
Po podnesenoj žalbi podnositelja drugostupanjski sud je rješenjem broj: KŽ-288/10-5 od 29. listopada 2010. ukinuo je presudu prvostupanjskog suda i predmet vratio na ponovno suđenje.
Kako je podnositelj presudom Prekršajnog suda broj: J-713/09-IV od 12. listopada 2009. proglašen krivim za počinjenje prekršaja iz članka 18. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (''Narodne novine'' broj 137/09.), a koji je obuhvatio i činjenični opis kaznene optužbe, na raspravi od 11. travnja 2011. nadležno državno odvjetništvo izmijenilo je optužnicu na način da se u činjeničnom opisu izostavio dio koji se odnosi na događaj od 21. kolovoza 2009.
Drugom presudom prvostupanjskog suda broj: K-599/10 od 11. travnja 2011. podnositelj je ponovno proglašen krivim za počinjenje istih kaznenih djela s istom kaznenopravnom sankcijom kao i u prvoj prvostupanjskoj presudi.
Potom je po drugoj žalbi podnositelja drugostupanjski sud ponovno rješenjem broj: KŽ-195/11-5 od 22. srpnja 2011. ukinuo drugu prvostupanjsku presudu od 11. travnja 2011. i predmet vratio na ponovno suđenje.
Trećom prvostupanjskom presudom broj: K-704/11 od 23. ožujka 2012. podnositelj je iznova proglašen krivim za počinjenje istih kaznenih djela s istom kaznenopravnom sankcijom kao i u prethodnim presudama prvostupanjskog suda.
Trećim drugostupanjskim rješenjem broj: KŽ-174/12-5 od 27. srpnja 2012. u povodu žalbe podnositelja, i po treći puta je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen na ponovno suđenje.
Stupanjem na snagu Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/11. i 144/12. na dan 1. siječnja 2013., dalje: KZ/13) kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji prestalo je egzistirati kao samostalno djelo, radi čega je nadležno državno odvjetništvo na raspravi 26. lipnja 2013. izmijenilo činjenični opis u optužnici te predložilo da se umjesto kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji iz članka 215.a KZ-a/97 podnositelja proglasi krivim za počinjenje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ /13, predlažući istu kaznenu sankciju - zatvor u trajanju od osam mjeseci.
Na raspravi od 26. lipnja 2013. razdvojen je postupak protiv podnositelja za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/13 od postupka za kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. KZ/97 te je presudom prvostupanjskog suda broj: K-406/12 od 26. lipnja 2013. odbijena optužba protiv podnositelja za počinjenje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/13 radi nastupa okolnosti koje onemogućavaju daljnji kazneni progon (zastara).
Nadležno državno odvjetništvo ponovno je dostavilo u sudski spis uređenu optužnicu u dijelu činjeničnog i pravnog opisa 11. veljače 2014., a rješenjem drugostupanjskog suda broj: KŽ-15/14 od 26. svibnja 2014. uvažena je žalba nadležnog državnog odvjetništva i ukinuta je presuda prvostupanjskog suda od 26. lipnja 2013. kojom je optužba odbijena te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Ponovno su spojeni kazneni postupci protiv podnositelja za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/13 i za kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. KZ/97.
Posljednjom izmjenom optužnice u dijelu predložene kaznenopravne sankcije, na raspravi održanoj 14. studenoga 2016. ispušten je za određivanje sigurnosne mjere podnositelju.
Posljednja izmjena optužnice učinjena je na glavnoj raspravi održanoj 12. rujna 2019. te je podnositelj konačno optužen za počinjenje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavci 2. i 3. KZ/13, a u pravnom opisu tog kaznenog djela dodane su riječi "a kazneno djelo je počinjeno prema bliskoj osobi". Pritom je za kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. KZ /97 predložena kazna zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, a za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavci 2. i 3. KZ/13 kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, odnosno, predloženo mu je izreći jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s primijenjenom uvjetnom osudom s rokom kušnje od pet godina.
Podnositelj je naposljetku proglašen krivim zbog kazneno djelo protiv braka, obitelji i mladeži - zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. KZ/97 i kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina - prijetnje iz članka 129. stavaka 2. i 3. KZ /97. (prvostupanjska presuda donesena je 24. rujna 2020., a drugostupanjska presuda kojom je odbijena žalba podnositelja donesena je 16. travnja 2021.
Kako je odlučio Ustavni sud
Iako je podnositelj u ustavnoj tužbi isticao više prigovora vezanih uz razna ustavna prava, zadržat ćemo se na načelu zakonitosti kao središnjoj temi ovoga prikaza.
Pravilo primjene blažeg zakona podrazumijeva da između zakona koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno i njegovih kasnijih izmjena, odnosno kasnijeg novog zakona ili više njih, postoji pravni kontinuitet kaznenog djela, što je danas propisano člankom 3. stavkom 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24., 136/25., dalje: KZ/25) koje je pravilo standard u svakom prethodnom materijalnom kaznenom propisu, te je utemeljeno na članku 31. stavku 1. Ustava koji propisuje da nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom, a ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna.
Spomenutim člankom 3. KZ/25 propisano je da ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, pa se u novom zakonu ili zakonima izmijeni naziv ili opis tog kaznenog djela, sud je dužan ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa ako utvrdi da kontinuitet postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja. Ako nema pravnog kontinuiteta djela u novom zakonu, nema ni kaznenog djela.
Ustavni sud je primjenom ovog zaštitnog načela u konkretnom slučaju zapazio da je podnositelj bio prvobitno optužen za počinjenje kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji iz članka 215.a KZ-a/97, koje je u zakonskom opisu podrazumijevalo široku lepezu obiteljskog nasilja, a kao samostalno kazneno djelo prestalo je postojati stupanjem na snagu KZ/11. Elementi tog kaznenog djela ostali su sadržajem pravnoga opisa drugih kaznenih djela (prijetnja, uvreda, tjelesna ozljeda i dr.). ispitujući postojanje pravnog kontinuiteta kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji redovni sudovi su dio činjeničnog opisa inkriminiranog ponašanja podnositelja koji se odnosio na prijetnju podveli u dva navrata pod kazneno djelo prijetnje, ocijenivši da je s obzirom na predviđenu kaznenopravnu posljedicu KZ/97 blaži za podnositelja. Pri tome su pravilno ocijenili da je dio činjeničnog opisa kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji iz članka 215.a KZ-a/97 obuhvaćeno bićem kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/19, odnosno iz članka 129. stavaka 2. i 3. KZ/97., što proizlazi iz sadržaja izmjenjivane optužnice od 2. listopada 2009. prema kojoj je podnositelju stavljeno na teret da je u vremenskom razdoblju od 2001. godine do 20. kolovoza 2009. prijetio supruzi da će ju ubiti, što predstavlja biće kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/19 i članka 129. stavaka 2. i 3. KZ/97.
S obzirom na to da je KZ/97 u pogledu kaznenopravne sankcije najblaži za podnositelja, sudovi su podnositelja naposljetku osudili za kazneno djelo prijetnje iz članka 129. stavaka 2. i 3. KZ/97 jer je taj kazneni propis bio najblaži za podnositelja u pitanju zapriječene kaznenopravne sankcije.
Prigovor podnositelja da su pobijane presude u pogledu pitanja pravnog kontinuiteta kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji i kaznenog djela prijetnje suprotne presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kr 75/2017-5 od 18. siječnja 2018. ocijenjen je neosnovanim, budući s ustavnopravnog stajališta da samo jedna odluka, koja je donesena prije osporene odluke, ne može biti pokazatelj dugotrajne i neujednačene primjene prava. Naime u navedenoj je presudi Vrhovnoga suda utvrđen osnovanim zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude te su ukinute prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje. Vrhovni sud je između ostalog istaknuo da je u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da je prvostupanjski sud, pogrešno, utvrdio kako je kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji imalo pravni kontinuitet, i to u kaznenom djelu prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ/11 i to stoga što u vremenskom razdoblju od 1. siječnja 2013. pa do stupanja na snagu Izmjena i dopuna kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 56/15. od 13. svibnja 2015.), kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji nije bilo, odnosno, stupanjem na snagu novog Kaznenog zakona 1. siječnja 2013. koji više nije propisivao kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji, navedeno kazneno djelo nije imalo pravni kontinuitet u nekom drugom kaznenom djelu predviđenom tim Kaznenim zakonom koji je tada stupio na snagu.
U prilog svoje ocjene, Ustavni sud se pozvao i na presudu ESLJP-a Ž.B. protiv Hrvatske (br. 47666/13, presuda od 11. srpnja 2017.) u kojoj ESLJP, između ostalog, navodi: "iako je Kaznenim zakonom iz 2011. godine ukinuto zasebno kazneno djelo nasilja u obitelji, propisano je da slučajevi nasilja u obitelji predstavljaju teži oblik brojnih drugih kaznenih djela, koje je podvrgnuo javnom kaznenom progonu. Posebice, kako je relevantno za ovaj predmet, kažnjavano je prijeteće ponašanje (...) unutar obitelji ili bliskoj osobi kao teži oblici općih kaznenih djela prijetećeg ponašanja (...) na temelju članaka (...) 139., zbog čega podliježu javnom kaznenom progonu".
Stoga je ustavnosudskom odlukom potvrđeno da su sudovi pravilno utvrdili i postojanje kontinuiteta između kaznenog djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta iz članka 213. stavka 2. KZ-a/97 i kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/19 s obzirom na to da su pravni opisi oba kaznena djela sadržajno jednaki. Pri tome, sudovi su pravilno osudili podnositelja za počinjenje kaznenog djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta iz članka 213. stavka 2. KZ/97 jer je tako na podnositelja primijenjen i zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno i zakon koji je s obzirom na propisanu kaznenopravnu sankciju najblaži za podnositelja, te je ocijenjeno kako su redovni sudovi u cijelosti, uz pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku, poštivali načelo zakonitosti i primjene blažeg zakona zajamčenog člankom 31. stavkom 1. Ustava.
Ivana Đuras, viša savjetnica, Ustavni sud RH
