Pravo na obranu općenito je uređeno u odredbama članka 85. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22. i 86/26. – dalje: PZ), a koji propisuje da se okrivljeniku mora omogućiti da se očituje o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist (stavak 2.). Povreda prava obrane na glavnoj raspravi odnosno u postupku definirana je kao relativno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka u članku 195. stavku 2. PZ-a.
Sam način imenovanja tumača, što je tema ovoga teksta, u određenim postupovnim situacijama može dovesti do povrede prava na obranu koja može utjecati na presudu, čime poprima značajke već spomenute bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. PZ-a.
PZ uređuje i usmeno prevođenje osobi koja sudjeluje u postupku (u ovom slučaju okrivljeniku) ako ne razumije jezik na kojemu se vodi prekršajni postupak. Prema članku 87. stavku 2. PZ-a stranke, sudionici u postupku, svjedoci i ostale osobe koje sudjeluju u postupku imaju se pravo služiti svojim jezikom, a ako se postupak ili pojedina radnja u postupku ne vodi na jeziku te osobe, osigurat će se na zahtjev tih osoba usmeno prevođenje onoga što ona odnosno drugi iznose te isprava i drugoga pisanoga dokaznog materijala, te ako osoba ne razumije jezik na kojem se vodi postupak, u svakom će se slučaju osigurati prevođenje, s tim da je izrijekom propisano da prevođenje obavlja tumač.
Jedno od rješenja toga pitanja u sudskoj praksi daje novija odluka Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH).
Presudom VSRH broj: Kzz 13/2026-3 od 14. svibnja 2026. utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je presudom općinskog suda povrijeđen Zakon u odredbi članka 195. stavka 2. u vezi s člankom 87. stavkom 2. PZ-a te se pobijana presuda ukida i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
Glavni državni odvjetnik RH podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravomoćne presude općinskog suda (kojom je okrivljenik proglašen krivim i kažnjen za prekršaj iz članka 13. stavka 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira „Narodne novine“, br. 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.) uz prijedlog da VSRH utvrdi osnovanost toga zahtjeva odnosno da je navedenom presudom na štetu okrivljenika počinjena upravo bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. u svezi s člankom 87. stavkom 2. PZ-a te da se navedena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
VSRH daje za pravo državnom odvjetniku kada tvrdi da je osporenom presudom počinjena spomenuta bitna povreda odredaba prekršajnog postupka te da pravilno interpretira odredbu članka 87. stavka 2. PZ-a kao i da pravilno primjećuje da su u PZ-u implementirane odredbe Direktive Europske unije 2010/64 od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prijevod u kaznenom postupku (dalje: Direktiva) kojom su osigurana jamstva da države članice osiguravaju da se optuženicima koji ne govore ili ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka bez odgode omogući tumačenje tijekom kaznenog postupka pred pravosudnim tijelima (članak 2. Direktive), te konačno da je sukladno odredbi članka 309. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 152/08. do 13/26. – dalje: ZKP) okrivljeniku trebalo osigurati sudskog tumača na portugalski jezik.
U nastavku obrazloženja VSRH poziva se na članak 82. stavak 3. PZ-a koji upućuje na supsidijarnu primjenu odredbi ZKP-a u slučaju ako PZ ne sadrži odredbe o pojedinim pitanjima postupka, te na članak 280. stavak 4. ZKP-a kojim je određeno da će se na tumača na odgovarajući način primijeniti odredbe ovoga Zakona koje se odnose na vještaka. Pritom se ističe da prema odredbi članka 309. stavka 4. ZKP-a „...Ako za koju vrstu vještačenja postoje kod suda stalno određeni vještaci, drugi se vještaci mogu odrediti samo ako postoji opasnost od odgode, ili ako su stalni vještaci spriječeni, ili ako to zahtijevaju druge okolnosti.“.
Stoga VSRH ističe da se, s obzirom na to da PZ ne sadrži odredbe o imenovanju sudskih tumača, odredba članka 309. stavka 4. ZKP-a, temeljem odredbe članka 280. stavka 4. ZKP-a, trebala primijeniti na predmetni slučaj, a prema kojim se odredbama i sudski tumači (identično kao i sudski vještaci) imenuju s liste stalnih sudskih tumača, osim ako postoji opasnost od odgode ili postoje neki drugi opravdani razlozi.
U obrazloženju se nadalje pojašnjava da je u konkretnom slučaju okrivljenik na glavnu raspravu pristupio sa svojim prijateljem koji poznaje hrvatski i portugalski jezik i koji je pred sudom prisegnuo da će kao tumač prevoditi „istinito i savjesno“, no da je to u suprotnosti s prethodno citiranim odredbama o imenovanju sudskih vještaka, a koji se u pravilu imenuju s liste stalnih sudskih vještaka, koje se odredbe shodno primjenjuju i na imenovanje sudskih tumača s liste stalnih sudskih tumača. Posebno se ističe „da prema podacima sadržanim u raspravnom zapisniku sud prije imenovanja ad hoc vještaka nije prethodno provjeravao postoji li tumač za portugalski jezik na listi stalnih sudskih vještaka niti je zapisnički utvrdio da ad hoc vještaka imenuje jer postoji opasnost od odgode ili su stalni tumači za portugalski spriječeni ili postoji neki drugi opravdani razlog da tumačem prisegne okrivljenikovog prijatelja, a što sve mora biti ostvareno prije imenovanja ad hoc tumača“.
Slijedom navedenog, VSRH zaključuje da je osporenom presudom počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. u svezi s člankom 87. stavkom 2. PZ-a s obzirom na to da je sud u tijeku glavne rasprave odnosno tijekom postupka nepravilno primijenio citirane odredbe zakona čime je na glavnoj raspravi povrijedio pravo obrane, a to je moglo utjecati na presudu, pa da je stoga valjalo na temelju odredbe članka 513. stavka 2. ZKP-a ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti nadležnom sudu na ponovno odlučivanje, koji će sud u ponovljenom postupku okrivljeniku postaviti tumača s liste stalnih sudskih tumača, a potom provesti glavnu raspravu i donijeti pravilnu i zakonitu odluku.
Međutim, na temelju članka 164. stavka 5. ZKP-a ovoj je presudi priloženo obrazloženje izdvojenog glasa jednog od članova vijeća.
U izdvojenom mišljenju navodi se, uz ostalo, da su okrivljeniku osigurana jamstva iz članka 87. stavka 2. PZ-a i članka 2. predmetne Direktive time što je u konkretnom slučaju okrivljenik na glavnu raspravu pristupio sa svojim prijateljem koji poznaje hrvatski i portugalski jezik i koji je pred sudom prisegnuo da će prevoditi „istinito i savjesno“, pa je na taj način sud okrivljeniku imenovao ad hoc tumača u osobi koja je od povjerenja okrivljeniku te je i održana glavna rasprava, okrivljenik je izjavio da je razumio što mu se stavlja na teret, potom je iznio svoju obranu, a zapisnik su bez primjedbi potpisali i okrivljenik i prevoditelj, te da se sud očito rukovodio načelom ekonomičnosti postupka jer bi troškovi sudskog tumača s liste daleko nadmašivali visinu izrečene kazne (izrečena novčana kazna od 150,00 eura).
Pored toga, napominje se da se okrivljenik odrekao prava na žalbu tako da pobijana odluka nema ni obrazloženja (što je posve lege artis), pa da je neosnovano inzistirati da u presudi koja ne sadrži obrazloženje sud objašnjava zašto je imenovao ad hoc tumača, a ne onoga s liste sudskih tumača.
Na kraju izdvojenog mišljenja se zaključuje da se većinski izglasana odluka temelji na „gramatičkom povezivanju dvije odredbe ZKP-a, ne vodeći računa o svrsi i načelima prekršajnog postupka, posebice načelu ekonomičnosti koje je ovdje išlo u prilog okrivljeniku. Ista je posljedica ekscesivnog formalizma jer je i prema praksi Ustavnog suda RH te praksi ESLJP-a potrebno sagledati je li postupak u svojoj cjelini bio pravičan“.
Željko Kudrić, dipl. iur.
