Neimenovani (inominantni, bezimeni) ugovor je ugovor koji nije posebno uređen propisom niti nazvan posebnim nazivom, no stranke ga mogu sklapati u skladu sa općim pravilima ugovornoga prava.
Jedan od takvih neimenovanih ugovora je i ugovor o pružanju usluge predškolskog odgoja i obrazovanja Njegov sadržaj nije propisan niti jednim zakonom i svaki ga dječji vrtić prilagođava potrebama. Međutim, vrtići se pri pripremanju ugovora trebaju pridržavati općih odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.), kojima ćemo ukratko prikazati u ovome članku te ćemo potom dati kratak prikaz sadržaja možebitnog ugovora u praksi.
Zakonska osnova
Budući da je Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju („Narodne novine, br. 10/97., 107/07., 94/13., 98/19. i 57/22.) prvenstveno fokusiran na problematiku ugovora o radu s radnicima dječjeg vrtića, zakonsku osnovu za ugovore o pružanju usluge predškolskog odgoja i obrazovanja predstavlja Zakon o obveznim odnosima, kao jedan lex generalis za ugovore općenito.
Jedno od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima je načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, propisano u članku 2. Zakona. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose. Jedino je ograničenje da ih ne mogu uređivati protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ovo je ključno, budući da ugovorne strane mogu sklapati i ugovore koji nisu posebno propisom predviđeni, kao što je ugovor o pružanju usluge predškolskog odgoja i obrazovanja, ali pod uvjetom da nisu zabranjeni propisima ili protivni moralu društva. Sudionici u obveznom odnosu su, ujedno, prema članku 3., ravnopravni.
Članak 13. stavak 1. propisuje da pravne osobe (dječji vrtići) u zasnivanju obveznog odnosa postupaju u skladu sa svojim statutom (statutom dječjeg vrtića), društvenim ugovorom, odnosno pravilima. Stavak 2. odmah navodi iznimku: ugovor koji je sklopljen ili druga pravna radnja koja je poduzeta suprotno statutu, društvenom ugovoru, odnosno pravilima ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili je zakonom drukčije određeno. Članak 14. stavak 1. Zakona, posebno je bitan budući da propisuje da se odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovore primjenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za trgovačke ugovore nije izrijekom drukčije određeno.
Glave III. IV i V. Zakona bave se obvezama. Prema članku 20. stavku 1. Zakona, obveze, između ostalog, nastaju i na osnovi pravnih poslova. Glava IV. Zakona nosi naziv VRSTE OBVEZA i uređuje za dječji vrtić posebno bitne novčane obveze u svome prvome odjeljku.
Ugovore Zakon podrobno uređuje u svom Posebnom dijelu, Glavi VIII., koja nosi naziv UGOVORNI OBVEZNI ODNOSI. Nastavno na navedeno, članak 247. stavak 1. propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Prema članku 248. stavak 2. Zakona, odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora (za vrtiće: Statut, Pravilnik o radu, Pravilnik o upisima i dr.), sastavni su dijelovi ugovora te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovornih odredbi koje nisu u skladu s njima. Budući da su dječji vrtići pravne osobe, prema članku 274. stavku 1., pravna osoba može sklapati ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti. Ugovore o pružanju usluge predškolskog odgoja i obrazovanja, koji su tema ovog stručnog članka, u ime dječjeg vrtića sklapa ravnatelj, koji je prema članku 34. stavku 1. Zakona o predškolskog odgoju i obrazovanju poslovodni i stručni voditelj dječjeg vrtića.
Ugovori o pružanju usluge predškolskog odgoja i obrazovanja u praksi
Budući da sadržaj ugovora o pružanju usluge predškolskog odgoja i obrazovanja nije propisan niti jednim zakonom, svaki ga dječji vrtić prilagođava sebi. Ugovor uključuje i novčane i nenovčane obveze. Novčane obveze odnose se na izdavanje mjesečnog računa od strane dječjeg vrtića, kao i na obvezu plaćanja mjesečne cijene za pružene usluge od strane roditelja. Što se same cijene vrtića tiče, ona je propisana općim aktima osnivača dječjeg vrtića. Ako je osnivač, primjerice, grad kao jedinica lokalne samouprave, takav opći akt bi bila neka odluka o mjerilima za financiranje djelatnosti predškolskog odgoja i obrazovanja. Navedeno je primjer članka 248. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima u praksi, budući da dječji vrtić u svome ugovoru može upućivati na opći akt osnivača kojim se uređuje cijena dječjeg vrtića. Budući da je cijena dječjeg vrtića promjenjiva stavka, isto je korisno posebno naglasiti u ugovoru.
Ugovor o pružanju usluge predškolskog odgoja i obrazovanja mora posebno navesti obveze i dječjeg vrtića i roditelja. Neke od mogućih obveza vrtića su: pružanje usluga predškolskog odgoja, obrazovanja, zdravstvene zaštite, prehrane i socijalne skrbi za vrijeme dok se dijete nalazi u vrtiću, vođenje evidencije o prisutnosti djeteta, upozoravanje na uočene probleme i dr. Neke od obveza roditelja pak mogu biti: pridržavanje svih akata osnivača dječjeg vrtića i vrtića, dostavljanje vrtiću potvrde o obavljenom sistematskom zdravstvenom pregledu djeteta prije uključivanja u odgojno-obrazovnu skupinu, nedovođenje bolesnog djeteta u vrtić, plaćanje mjesečne cijene i dr. Bitno je za napomenuti da je lista obveza podložna promjenama i dječji vrtić, ovisno o svojim okolnostima, uvijek može dodavati nove obveze u svoj ugovor. Pritom je bitno da se roditeljima, kao korisnicima usluga vrtića, uruči aneks ugovora, kako bi bili upoznati sa svim izmjenama.
Osim obveza, ugovor uvijek sadrži i prava. Neka od prava roditelja su: biti upoznat sa programom za dijete i uvjetima pod kojima se on ostvaruje te sa svojim pravima i obvezama, informirati se o razvoju i napredovanju djeteta kroz individualne razgovore, pravo na olakšice, na pomoć pri podmirenju troškova vrtića i dr.
Ugovor, u svakom slučaju, mogu raskinuti i roditelj i dječji vrtić. Raskid ugovora od strane roditelja mora biti maksimalno pojednostavljen. Roditelj, primjerice, može raskinuti ugovor jednostavnim podnošenjem zahtjeva za ispis. Opet, spomenuti članak 248. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, i ovdje može poslužiti pa se dječji vrtić može pozvati na odredbe svoga pravilnika o upisima ili nekih drugih općih akata koji uređuju postupak ispisa. Dječji vrtić može uvijek raskinuti ugovor ukoliko roditelj ne plati dospjela potraživanja, ukoliko roditelj odbije suradnju u interesu zdravlja djeteta te u drugim slučajevima povrede ugovora od strane roditelja. Isključivo o dječjem vrtiću ovisi koliko će slučajeva povrede navesti u svome ugovore.
Kao odredba je uvijek koristan članak koji propisuje da su ugovorne strane suglasne da dječji vrtić u posebnim ili izvanrednim situacijama zadržava pravo drugačijeg organiziranja rada. Time se dječji vrtić, laički rečeno, „ograđuje“ i ne treba „nikome polagati račune“ za situacije koje su van njegove kontrole.
Bitno je za napomenuti da se forma ugovora o pružanju usluge predškolskog odgoja i obrazovanja može koristiti i za više vrsta aktivnosti u dječjem vrtiću. Budući da su dječji vrtići, prema članku 20. stavku 2. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, jedan od nositelja programa predškole, odnosi roditelja i dječjeg vrtića mogu se urediti ugovorom o pružanju usluge programa predškole. Takav ugovor u svemu je zrcalni odraz ugovora o pružanju usluge predškolskog odgoja i obrazovanja, osim u jednoj bitnoj stavci, a to je plaćanje cijene vrtića. Naime, budući da je program predškole besplatan za sve roditelje, ugovor o pružanju usluge programa predškole ne može sadržavati odredbe o računima niti plaćanju cijene vrtića.
Nadalje, programi predškolskog odgoja mogu se prema članku 23. stavku 2. alineji Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju ostvarivati i kao kraći programi odgojno-obrazovnog rada s djecom rane i predškolske dobi pri knjižnicama, zdravstvenim, socijalnim, kulturnim i sportskim ustanovama, udrugama, drugim pravnim osobama i fizičkim osobama-obrtnicima. U tom slučaju, iz ugovora o pružanju usluge predškolskog odgoja i obrazovanja može se izvesti ugovor za kraće programe, prilagoditi ga okolnostima kraćeg programa i specificirati cijenu, način plaćanja, obveze roditelja i vrtića te sve druge njegove bitne sastojke, budući da se radi o otvorenoj formi ugovora.
Konačno, iako ugovor o pružanju usluge predškolskog odgoja i obrazovanja i sve njegove izvedenice nisu posebno propisom predviđeni i uređeni, ugovorne strane ipak trebaju što detaljnije urediti njegov sadržaj kako bi izbjegle moguće sporove.
Vladimir Mrzljak, mag. iur.
