Sukladno Zakonu o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., dalje u tekstu: ZOR) poglavljem 09. u okviru glave II., uređeni su odmori i dopusti radnika. Pravo na odmor i dopust obuhvaća prava na (dnevnu) stanku/pauzu, dnevni odmor, tjedni odmor, godišnji odmor te plaćeni i neplaćeni dopust.
Već sam Ustav Republike Hrvatske člankom 56., stavak 3. određuje kako “Svaki zaposleni ima pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor i ovih se prava ne može odreći”.
ZOR propisuje pravo radnika na stanku, dnevni odmor, tjedni odmor i godišnji odmor. Uređenje navedenih prava u interesu je i radnika i poslodavca s ciljem ostvarivanja sigurnosti i zaštite zdravlja i radne sposobnosti radnika, kao i potrebe dobre organizacije radnog procesa kod poslodavca, odnosno radi se o potrebi da se u korištenju navedenih prava usuglase s jedne strane želje radnika, a s druge strane organizacija radnog procesa kod poslodavca. Odmori i dopusti idu u red vrlo važnih prava koja radnik ostvaruje tijekom radnog odnosa.
Kada govorimo o pitanjima prava na stanku, dnevni, tjedni i godišnji odmor, jasno je da je riječ o pitanjima radnog prava pa je za njih kao opći (temeljni) propis mjerodavan aktualni Zakon o radu. Tako su za njihovu regulaciju najvažnije odredbe 9. poglavlja glave II. ZOR-a, u kojem se definiraju pojmovi stanke, dnevnog, tjednog i godišnjeg odmora (između ostaloga). Također, tu je i Kolektivni ugovor, pravilnik o radu i konačno sam ugovor o radu. Naravno, poslodavci imaju mogućnost i da kroz autonomne odluke odluče o određenim pravima radnika, a temeljem kojih radnici mogu konzumirati navedena prava.
Potrebno je spomenuti da se u radnim odnosima primjenjuje onaj izvor prava koji je za radnika najpovoljniji, osim iznimno kada je drukčije izričito propisano Zakonom o radu ili posebnim zakonom.
Dakle, ako je neko pravo različito riješeno ZOR-om, drugim zakonom, ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili sporazumom između poslodavca i radničkog vijeća, primjenjuje se ono što je za radnika najpovoljnije, osim ako ZOR-om, ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
Ugovorom o radu, pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom, sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca, moguće je ugovarati samo prava koja su povoljnija za zaposlenike u odnosu na ZOR. Iznimka je dopuštena samo ako ZOR to izrijekom propisuje, ali to su rijetke iznimke.
Stanka
Jedno od radničkih prava je i pravo radnika na odmor, stanku odnosno pauzu. Radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
Maloljetnik koji radi najmanje četiri i pol sata dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta neprekidno.
Radnik, odnosno maloljetnik koji u nepunom radnom vremenu radi kod dva ili više poslodavaca, a ukupno dnevno radno vrijeme kod svih poslodavaca traje najmanje šest, odnosno četiri i pol sata, pravo na stanku ostvaruje kod svakog poslodavca razmjerno ugovorenom nepunom radnom vremenu.
Vrijeme odmora (stanke/pauze) ubraja se u radno vrijeme.
Ako posebna narav posla ne omogućuje prekid rada radi korištenja takvog odmora, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenje ovoga odmora.
Odredba je jasna. Ako narav posla nalaže, stanka se može odrediti i na drugi način (njezino vrijeme i korištenje). No, to ne znači da radnici nemaju pravo na stanku, da se ona ne mora odrediti. Oni zadržavaju to pravo, a pitanje stanke se baš u tom slučaju treba jasno odrediti. Zakonodavac samo daje mogućnost pobližem odrađivanju tog pitanja s obzirom na posebne okolnosti posla, ali nikako ne negira pravo na stanku.
Na stanku ima pravo i radnik koji radi u nepunom radnom vremenu, a također i radnik neovisno o tome radi li u dvokratnom ili jednokratnom radnom vremenu, ako određeni radni dan radi barem 6 sati.
Radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.
Raspored radnog vremena utvrđuje se propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Ako raspored radnog vremena nije utvrđen na prethodno naveden način, o rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom odlukom. Na taj će način biti određeno i vrijeme kad se stanka koristi.
U većini slučaja nije fiksno određeno u koje vrijeme radnik mora koristiti stanku, već će biti određeno ili ugovoreno da se ona koristi u tijeku radnog vremena po vlastitoj želji, s time da se u praksi često stanka ne smije koristiti na početku ili na kraju radnog vremena (čime se izbjegava kasniji dolazak radnika na posao, odnosno raniji odlazak s posla).
Spomenut ćemo i kako je moguće je da se kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu odredi i trajanje stanke dulje do 30 minuta.
Kad se govori o „posebnom zakonu“, kojeg spominje ZOR, navest ćemo primjer Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu ("Narodne novine" br. 75/13., 36/15., 46/17).
Mobilni radnik je svaki radnik koji čini dio prijevoznog osoblja i zaposlen je u tvrtki koja obavlja cestovni prijevoz putnika ili tereta kao javni prijevoz ili prijevoz za vlastite potrebe, uključujući vježbenike i naučnike, a glede odredaba koje se odnose na odmore mobilnih radnika.
Što se stanke tiče, ona je uređena tako da mobilni radnici koji obavljaju mobilnu aktivnost u cestovnom prijevozu moraju najkasnije nakon šest sati neprekidnog rada imati stanku, osim ako AETR sporazum ili Uredba (EZ) br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća predviđa bolju zaštitu. Pritom treba napomenuti da stanka prekida radno vrijeme, u trajanju najmanje 30 minuta ako ukupni zbroj do tada obavljenih radnih sati iznosi između šest i devet sati, a stanka od najmanje 45 minuta ako ukupni zbroj radnih sati iznosi više od devet sati. Navedene stanke mogu se raspodijeliti na više razdoblja tijekom radnog vremena, s time da svaka od njih mora trajati najmanje 15 minuta.
Dnevni odmor
Tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno.
Iznimnom, poslodavac je dužan punoljetnom radniku koji radi na sezonskim poslovima, a koji se obavljaju u dva navrata tijekom radnog dana, osigurati pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje osam sati neprekidno. No, u tom slučaju, radniku se mora omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg dnevni odmor nije koristio, odnosno koristio ga je u kraćem trajanju.
Odredbama ZOR-a propisano je da tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje dvanaest sati neprekidno.
Poslodavac koji radniku ne omogući korištenje dnevnog odmora kako je opisano, čini prekršaj iz grupe težih prekršaja sankcioniranih ZOR-om. Ako posebnim propisom nije drukčije uređeno, poslodavac može za punoljetne radnike urediti iznimke od primjene odredbe o trajanju dnevnog odmora, pod uvjetom da radniku osigura zamjenski odmor.
Opisano se odnosi između ostalog i na radnike koji pružaju usluge vezane uz prijam, liječenje i njegu u bolnicama ili sličnim ustanovama. U tom slučaju, radniku se ne može odrediti dnevni odmor u neprekidnom trajanju kraćem od deset sati dnevno, odnosno ako je tako ugovoreno kolektivnim ugovorom u najkraćem trajanju od osam sati.
No, takvom radniku mora se omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg je koristio kraći dnevni odmor.
Stipulacija odredbe o korištenju zamjenskog dnevnog odmora iz članka 74. stavka 3. ZOR-a, „odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg dnevni odmor nije koristio, odnosno koristio ga je u kraćem trajanju“ odnosi se na razdoblje između dva uzastopna radna dana kada radnik primjerice zbog obima posla nije imao priliku iskoristiti pripadajući dnevni odmor u minimalnom trajanju kako to propisuju odredbe ZOR-a.
Naime, svrha instituta dnevnog odmora propisana je s ciljem da se radnik odmori između dva uzastopna radna dana kako bi očuvao svoje zdravlje, radnu snagu te kako bi mogao rad obavljati na siguran način.
Nadalje, poslodavac se mora pridržavati odredaba o minimalnom trajanju dnevnog te tjednog odmora bez obzira da li je kod istog uvedena preraspodjela radnog vremena ili nije, te radniku omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog odmora odmah po okončanju razdoblja odnosno prestanka razloga, primjerice hitnog i nepredvidivog posla zbog kojeg taj dnevni odmor nije koristio u propisanom trajanju između dva uzastopna radna dana.
Dakle, radniku je potrebno osigurati minimalno trajanje dnevnog odmora, odnosno zamjenskog dnevnog odmora za vrijeme primjene instituta preraspodjele (ukoliko ista još traje), odnosno ne bi bilo pravilno „kumulirati“ zamjenske dnevne odmore te radniku omogućiti njihovo korištenje tek po završetku razdoblja preraspodijeljenog radnog vremena.
Iz svega navedenog, proizlazi kako se stipulacija odredbe o korištenju zamjenskog dnevnog odmoru „odmah po okončanju razdoblja“ iz članka 74. stavka 3. ZOR-a ne odnosi na završetak razdoblja preraspodjele, već na završetak razloga zbog kojeg radnik nije koristio svoj redovan dnevni odmor.
Spomenut ćemo i da u dnevno radno vrijeme mobilnih radnika (a jednako tako i u tjedno radno vrijeme), računa se vrijeme od početka do završetka rada, tijekom kojeg se mobilni radnik nalazi na svome radnom mjestu, na raspolaganju poslodavcu te obavlja svoje poslove.
U radno vrijeme ubraja se kako vožnja, tako i utovar i istovar, pomoć putnicima pri ulasku i izlasku iz vozila, čišćenje i tehničko održavanje vozila, kao i svi ostali poslovi čija je svrha osiguranje sigurnosti vozila, njegova tereta i putnika ili ispunjavanje zakonskih obveza koje su vezane uz vožnju koja je u tijeku, uključujući nadzor utovara i istovara, kao i administrativnih formalnosti s policijom, carinom, inspekcijskim službama i sl.
Dnevni odmor mobilnog radnika, vozača, mora biti unutar 24 sata od kraja prethodnog dnevnog odmora ili tjednog odmora. U tom razdoblju vozač može slobodno raspolagati svojim vremenom. Redovito dnevno razdoblje odmora traje najmanje 11 sati, ako se koristi u jednom dijelu, ili najmanje 12 sati, ako se koristi u dva dijela. Tada prvi dio ovoga odmora mora trajati najmanje 3 sata i drugi najmanje 9 sati.
Tjedni odmor
Radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem se pribraja dnevni odmor iz odredbi ZOR-a.
Maloljetnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje četrdeset osam sati.
Tjedni odmor radnik koristi nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno iza nje slijedi.
Ako radnik ne može koristiti tjedni odmor u tom trajanju, mora mu se za svaki radni tjedan omogućiti korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu, zbog kojeg tjedni odmor nije koristio ili ga je koristio u kraćem trajanju.
Iznimno, radnicima koji zbog obavljanja posla u različitim smjenama ili objektivno nužnih tehničkih razloga ili zbog organizacije rada ne mogu iskoristiti odmor u navedenom trajanju, pravo na tjedni odmor može biti određeno u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem se ne pribraja dnevni odmor.
Konačno, prema ZOR-u pravo na tjedni odmor za punoljetnog radnika znači pravo na 24, a za maloljetnog 48 sati neprekinutog odmora kojeg će koristiti nedjeljom te ili subotom ili ponedjeljkom svaki tjedan. Tjednom odmoru punoljetnog (ne i maloljetnog) radnika pribrojat će se (osim iznimno, npr. zbog rada u različitim smjenama) dnevni odmor, a radniku koji tjedni odmor zbog posla ne može koristiti u opisanom trajanju mora se osigurati korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po završetku razdoblja rada koji ga je u tome sprječavao.
Uzimajući u obzir da u određenim slučajevima poslodavac nije u mogućnosti organizirati raspored rada radnika na način da svi radnici tjedni odmor koriste u nedjelju, odnosno u subotu ili ponedjeljak, ovu odredbu valja primjenjivati u vezi s člankom 75. stavkom 4. ZOR-a, kojim je propisan zamjenski tjedni odmor, a kojeg je poslodavac radniku dužan omogućiti najkasnije do ostvarivanja prava na sljedeći tjedni odmor.
ZOR-om nije propisana mogućnost da radnik koristi slobodne dane umjesto korištenja tjednog odmora. Slijedom navedenog, ako radnik ne može koristiti tjedni odmor u minimalnom trajanju kojem to propisuje ZOR (36 sati), nego na primjer koristi tjedni odmor u trajanju od 24 sata, mora mu se odmah nakon prestanka takvog rada omogućiti korištenje tih dodatnih 12 sati, pa će koristiti 48 sati tjednog odmora (36 sati redovnih i 12 sati zamjenskih).
Nadalje, iznimno člankom 75. stavkom 5. ZOR-a, propisuje se izuzetak u odnosu na radnike koji zbog obavljanja posla u različitim smjenama ili zbog objektivno nužnih tehničkih razloga ne mogu iskoristiti tjedni odmor na opisan način, pravo na tjedni odmor određuje se u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, uz koje se ne pribraja dnevni odmor kao ostalim radnicima.
Međutim, prema mišljenju nadležnog ministarstva za rad poslodavac je prije svega dužan omogućiti radniku korištenje tjednog odmora na način kako to propisuje odredba članka 75. stavka 1. ZOR-a. Dakle, primjena iznimke propisane stavkom 5. istog članka ZOR-a, može biti pravilna i zakonita samo ako se odnosi na opravdane slučajeve kada zbog objektivnog razloga i izvanredne organizacije rada (primjerice, povremene izmjene redoslijeda smjena u smjenskom radu) nije moguće osigurati radniku cjeloviti tjedni odmor (najmanje 36 sati neprekidno), ali i ne ako bi se navedeno iznimno pravilo koristilo za redovito uređenje organizacije rada (radnog vremena) i poslovanja poslodavca.
U slučaju mobilnih radnika, tjedni odmor je neprekidno tjedno razdoblje tijekom kojeg vozač može slobodno raspolagati svojim vremenom, a obuhvaća redoviti tjedni odmor, odnosno redovito tjedno razdoblje odmora i skraćeni tjedni odmor.
Uglavnom ga vozači nazivaju “vikend odmorom” ili “vikend pauzom”, stoga je odmah na samom početku potrebno upozoriti kako to ne znači da se mora provoditi vikendom, već bilo kojim danom u tjednu, ali obvezno nakon svakih 6 dana uzastopnog rada. Redoviti tjedni odmor traje najmanje 45 sati neprekidno. Vozačima je ostavljena mogućnost da naprave i skraćeni tjedni odmor u najmanjem neprekidnom trajanju od 24 sata, ali su u obvezi nadoknaditi razliku do punog tjednog odmora najkasnije do kraja trećeg tjedna, računajući od sljedećeg tjedna.
Godišnji odmor
Pravo radnika na korištenje godišnjeg odmora predstavlja jedno od temeljnih prava koje proizlazi iz radnog odnosa i ima mnogobrojne svrhe. Radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu.
Radnik, prema ZOR-u, ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu i to u trajanju od najmanje četiri (4) tjedna, a maloljetnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja u trajanju od najmanje pet (5) tjedana.
Osobama s invaliditetom je za svaku kalendarsku godinu utvrđeno pravo na plaćeni godišnji odmor od najmanje pet (5) tjedana jer ove osobe imaju trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti izvršenja neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi, nastale kao posljedica oštećenja zdravlja sukladno čl. 12. st. 3. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom ("Narodne novine" br. 157/13., 152/14., 39/18., 32/20.).
Poslodavci u svojim pravilnicima o radu ili u samome ugovoru o radu imaju često odredbe gdje se povrh zakonski obveznog broja godišnjeg odmora ostvaruje pravo i na dodatne dane godišnjeg odmora, a s obzirom na: otežane uvjete rada, složenost posla, stručnu spremu i dr.
Godišnji odmor određuje se za svaku kalendarsku godinu. Radnik koji se prvi puta zaposli ili ima prekid između dva radna odnosa duži od osam dana, stječe pravo na „puni“ godišnji odmor, nakon šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod tog poslodavaca.
Iznimku od navedenog predstavlja situacija kada radniku prestaje radni odnos, tada će za tu kalendarsku godinu ostvariti pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora, bez obzira na duljinu trajanja radnog odnosa.
Nadalje, radnik koji nije ispunio uvjet za ostvarivanje prava na puni godišnji odmor ostvarit će pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora, koji se utvrđuje u trajanju od 1/12 ukupnog broja dana godišnjeg odmora koji bi mu pripadao, za svaki mjesec trajanja radnog odnosa.
Minimum trajanja godišnjeg odmora propisan odredbama ZOR-a, iznosi četiri tjedna.
No, broj dana godišnjih odmora (bilo „punog“ bilo razmjernog) radniku se utvrđuje brojem radnih dana ovisno o radnikovom tjednom rasporedu radnog vremena.
Primjerice navodimo da ukoliko radnik radi u petodnevnom tjednu, četiri tjedna godišnjeg odmora, iznosit će dvadeset dana godišnjeg odmora, dok za radnika koji radi u šestodnevnom tjednu, četiri tjedna godišnjeg odmora iznosit će dvadeset i četiri dana godišnjeg odmora.
Osim prava na godišnji odmor, ZOR uređuje i najkraće trajanje i utvrđivanje godišnjeg odmora, ništetnost odricanja od prava na godišnji odmor, rok stjecanja prava na puni i na razmjerni dio godišnjeg odmora, naknadu plaće koja radniku pripada za vrijeme korištenje godišnjeg odmora i kako se ona određuje, naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, korištenje godišnjeg odmora u dijelovima i njegovo prenošenje u sljedeću godinu te raspored korištenja godišnjeg odmora.
Obveza poslodavca je da radniku osigura korištenje prava na godišnji odmor, a ako bi poslodavac propustio to osigurati i ne bi se pridržavao ZOR-om propisanih minimalnih zahtjeva i pravila, to može dovesti do prekršajne odgovornosti poslodavca.
ZOR-om je izrijekom propisano da se pravo na godišnji odmor ostvaruje nakon šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa, a ne neprekidnog rada. Neprekidnim radom za stjecanje prava na puni godišnji odmor smatra se trajanje radnog odnosa, a ne stvarno izvršavanje ugovorene obveze rada.
Plaćeni i neplaćeni dopust
Tijekom kalendarske godine radnik ima pravo na oslobođenje od obveze rada uz naknadu plaće (plaćeni dopust) za važne osobne potrebe, a osobito u vezi sa sklapanjem braka, rođenjem djeteta, težom bolesti ili smrću člana uže obitelji.
Radnik ima pravo na dopust u ukupnom trajanju od sedam radnih dana godišnje, ako to nije drukčije uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Članom uže obitelji smatraju se: supružnik, srodnici po krvi u pravoj liniji i njihovi supružnici, braća i sestre, pastorčad i posvojenici, djeca povjerena na čuvanje i odgoj ili djeca na skrbi izvan vlastite obitelji, očuh i maćeha, posvojitelj i osoba koju je radnik dužan po zakonu uzdržavati, te osoba koja s radnikom živi u izvanbračnoj zajednici.
Radnik ima pravo na plaćeni dopust za vrijeme obrazovanja ili stručnog osposobljavanja i usavršavanja te obrazovanja za potrebe radničkog vijeća ili sindikalnog rada, pod uvjetima, u trajanju i uz naknadu određenu kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.
Za stjecanje prava iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, razdoblja plaćenog dopusta smatraju se vremenom provedenim na radu.
Radnik po osnovi darivanja krvi, ostvaruje pravo na jedan plaćeni slobodan dan, koji koristi na dan darivanja krvi, osim ako kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno.
Također, poslodavac može radniku na njegov zahtjev odobriti neplaćeni dopust. Za vrijeme neplaćenoga dopusta prava i obveze iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom miruju, ako zakonom nije drukčije određeno.
Što nam donosi prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu?
Trenutne odredbe ZOR-a ocjenjuju se nedostatnima u pogledu mogućnosti za pomirenje poslovnog i privatnog života radnika, kako u pogledu mogućnosti rada od kuće, tako i u pogledu utjecaja radnika na promjenu trajanja i rasporeda radnog vremena.
Ujedno, važeći ZOR ne uzima u obzir demografske pokazatelje iz kojih proizlazi značajan udio starijeg stanovništva i rastući trend potreba za pružanjem skrbi, kao što ne prepoznaje niti hitne obiteljske razloge kao razlog za pravo radnika na odsutnost s posla.
Opisano je potrebno uskladiti i s novom Direktivom (EU) 2019/1158 Europskog parlamenta i Vijeća o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi i o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 2010/18/EU koja radi ostvarenja ravnoteže profesionalnih i privatnih potreba radnika, postavlja minimalne standarde za radnike koji su roditelji djece mlađe životne dobi i za one koji pružaju osobnu skrb članovima obitelji ili kućanstva.
Osnovna pitanja u pogledu dopusta radnika, a koja se trebaju urediti Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu, ogledaju se kroz:
− niz zakonskih odredbi o pravima iz radnog odnosa radnika koji ostvaruju rodiljna i roditeljska prava u skladu s posebnim propisom; zakonskim odredbama zajamčena ravnopravnost prilika za korištenje roditeljskih prava muškaraca i žena tijekom ostvarivanja njihovih prava iz radnog odnosa (korištenje očinskog dopusta, dodatna pravna zaštita radnika korisnika očinskog dopusta),
− niz zakonskih odredbi o radnom vremenu; vidovi organizacije radnog vremena (minimalna predvidivost rada; jednak i nejednak raspored; zaštita određenih kategorija radnika i njihovo pravo na fleksibilno uređenje radnog vremena – roditelji s djecom do osam godina života, radnik koji pruža osobnu skrb članu obitelji),
− plaćeni i neplaćeni dopust; detaljnije određenje slučajeva za koje se odobrava plaćeni dopust te uvođenje prava na neplaćeni dopust do pet dana radniku koji pruža osobnu skrb članu obitelji,
− novu odredbu koja uređuje pravo radnika na odsutnost s posla zbog hitnih razloga; pravo koje je izraz zahtjeva Direktive kojom se uređuje ravnoteža između poslovnog i privatnog života radnika.
Učinci koji se stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu očekuju u području uređenja dopusta u radnom odnosu su sljedeći:
− jasne i sustavno razdijeljene zakonske odredbe o organizaciji radnog vremena i minimalnoj predvidivosti rada ovisno o vidovima organizacije radnog vremena te zaštiti pojedinih kategorija radnika u slučaju nejednakog rasporeda, prekovremenog rada, rada u nepunom radnom vremenu, u skladu sa zahtjevima Direktive (EU) 2019/1152,
− potpunije uređenu odredbu o plaćenom dopustu za važne osobne potrebe, za obrazovanje u skladu sa zahtjevima Direktive (EU) 2019/1152 te prilikom darivanja krvi i krvnih sastojaka,
− propisano pravo na neplaćeni dopust za pružanje osobne skrbi u skladu sa zahtjevima o fleksibilnim radnim uvjetima, Direktive (EU) 2019/1158,
− novo propisano pravo na odsutnost s posla zbog iznimnih osobnih razloga radnika u kojima je potrebna njegova trenutačna nazočnost, u skladu sa zahtjevima o fleksibilnim radnim uvjetima radi uspostave ravnoteže poslovnog i privatnog života, iz Direktive (EU) 2019/1158,
− jasne i dosljedne zakonske odredbe o plaći, usklađene s odgovarajućim programskim mjerama te s propisima koji uređuju minimalnu plaću i propisima o oporezivanju dohotka od nesamostalnog rada.
Ivan VIDAS, struč. spec. oec.
Izvori:
1. Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19)
2. Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu (NN 75/13, 36/15, 46/17)
3. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 157/13, 152/14, 39/18, 32/20)
4. https://www.iusinfo.hr/aktualno/u-sredistu/14877
5. https://uznr.mrms.hr/iznimka-od-primjene-odredbe-o-trajanju-dnevnog-odmora/
6. https://uznr.mrms.hr/zamjenski-dnevni-i-tjedni-odmor-kod-primjene-instituta-preraspodjele-radnog-vremena/
7. https://uznr.mrms.hr/minimalno-trajanje-dnevnog-i-tjednog-odmora/
8. https://uznr.mrms.hr/tjedni-odmor-smjenskih-radnika/
9. https://radnickaprava.org/tekstovi/pravna-klinika/pravna-klinika-pravo-na-stanku-dnevni-odmor-i-tjedni-odmor
10. https://uznr.mrms.hr/stjecanje-prava-na-puni-razmjerni-dio-godisnjeg-odmora-i-naknada-za-neiskoristeni-dio-godisnjeg-odmora/
11. https://www.teb.hr/novosti/2022/pravo-na-godisnji-odmor-i-regres-u-2022/
12. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, srpanj 2022.
