Temeljni pristup uređenju troškova spora nije promijenjen, ali je to područje ZUS-om regulirano potpunije, cjelovitije i preciznije u odnosu na dosadašnje uređenje sadržano u članku 79. važećeg ZUS-a. Vrijednost predmeta spora i dalje se smatra neprocjenjivom (članak 144. stavak 3. ZUS-a).
Zatezne kamate
Nova je odredba članka 144. stavka 4. ZUS-a: „Troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. O zateznim kamatama na iznos troškova spora sud odlučuje na zahtjev stranke.“ Dakle:
- zatezne kamate ne dosuđuju se ako ih stranka ne zatraži, u roku koji vrijedi za zahtijevanje naknade troškova spora (v. infra)
- zatezne kamate teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova samo ako stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova dosuđene troškove ne podmiri u ostavljenom roku, tj. u roku određenom odlukom suda o troškovima spora2
- ako je stranka kojoj pripada naknada troškova spora pravodobno postavila i zahtjev za zatezne kamate, odluka o tome sastavni je dio odluke suda o troškovima spora (odluka treba biti formulirana u skladu sa člankom 144. stavkom 4. ZUS-a).
Ako sud odredi da je stranka dužna podmiriti dosuđene troškove spora protivnoj stranci, primjerice, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima spora, a stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova to i učini, nema zateznih kamata. Ako, pak, stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova to ne učini u roku koji odredi sud, protivnoj stanci pripadaju i zatezne kamate, ali ne od isteka paricijskog roka (kao što je to dosad bila praksa), nego od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova (u pravilu će posrijedi biti prvostupanjska odluka o troškovima spora). To bi trebalo potaknuti disciplinu stranke koja je dužna podmiriti troškove spora (u pravilu je riječ o tuženiku3), jer ta stranka pravodobnim podmirenjem troškova može izbjeći plaćanje zateznih kamata. Istodobno, u slučaju prekoračenja paricijskog roka, iznos zateznih kamata koje pripadaju stranci (najčešće tužitelju) veći je od onoga koji bi bio priznat prema dosadašnjoj praksi.
Moguće je da će pojedini upravni sudovi ili upravni suci bitno različito određivati „ostavljeni rok“ u kojem je potrebno podmiriti troškove spora. Povezano s time, razlike u konačnom iznosu troškova spora mogu biti značajne.4 Zbog toga će o tome biti potrebno ujednačavanje prakse od strane VUS-a.5 Smatramo da kao dan početka roka za naknadu troškova spora sud ne može odrediti dan presuđenja, tj. dan donošenja prvostupanjske odluke, jer odluka o troškovima tada još nije ni pravomoćna ni izvršna. Dan presuđenja kao dan početka roka vezan je isključivo uz zatezne kamate (uz spomenute razlike između s time povezane regulacije u upravnome sporu odnosno u parnici), a u upravnome sporu nije vezan uz početak tijeka paricijskog roka.
Obuhvat troškova spora
Kao i dosad, troškovi spora definirani su kao opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Stoga je primjenjiva i dosadašnja sudska praksa u pogledu (ne)opravdanih troškova spora. Dvije glavne skupine troškova spora tiču se troškova pravnog zastupanja6 i troškova dokazivanja.7
Za razliku od važećeg ZUS-a, posebno su uređeni troškovi izvođenja dokaza (članak 146. ZUS-a). O pozivanju stranke/stranaka da polože iznos potreban za izvođenje dokaza određenog po službenoj dužnosti već smo pisali u trećoj epizodi ovog serijala, u dijelu razmatranja posvećenom vještačenju. Pritom se članak 146. ZUS-a odnosi i na troškove izvođenja drugih vrsta dokaza.
Podsjećamo da je u upravnome sporu sudske pristojbe nepotrebno uvrštavati u troškovnik tužitelja.
Snošenje troškova spora
Kriteriji podmirenja troškova spora propisani su člankom 147. ZUP-a. Glavno pravilo ostaje načelo uspjeha u sporu (načelo causae), razmjerno uspjehu u sporu.
Izričito je uređena nadoknada tzv. skrivljenih troškova, koji ne ovise o ishodu spora (stavak 4.), što je dosad primjenjivano interpretacijom članka 79. stavka 3. važećeg ZUS-a. Komplementarno tomu, dodana je odredba stavka 8., prema kojoj stranka koja zlouporabi prava koja joj pripadaju u sporu nema pravo na naknadu troškova.
Iz sudske prakse u tekst članka 147. stavka 6. ZUS-a normativno je preuzeta solucija o pravu na naknadu troškova spora pri obustavi spora nakon što je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu (bilo donošenjem rješenja kojim se prekida šutnja uprave, bilo stavljanjem izvan snage osporavanog rješenja za vrijeme trajanja spora).
Stavkom 7. toga članka došlo je, pak, do djelomičnog preuzimanja dosadašnje sudske prakse. Propisano je da, ako je obveznik izvršenja izvršio presudu nakon isteka roka za izvršenje presude i nakon što je zaprimio zahtjev za izvršenje presude, predlagatelj izvršenja ima pravo na naknadu troškova nastalih povodom zahtjeva za izvršenje presude. A contrario proizlazi: predlagatelj izvršenja nema pravo na naknadu troškova nastalih povodom zahtjeva za izvršenje ako je presudu izvršio nakon roka za njezino izvršenje i nakon podnošenja zahtjeva za izvršenje, ali prije negoli je obveznik izvršenja zaprimio zahtjev za izvršenje. Dosadašnjom prevladavajućom praksom, za dosuđenje troškova postupka izvršenja nije tražena i pretpostavka da je do izvršenja došlo nakon zaprimanja zahtjeva protivne stranke, bilo je dovoljno bilo da presuda nije izvršena u roku, niti do podnošenja zahtjeva za izvršenje.
Odlučivanje o naknadi troškova spora i ostala pitanja
Odredbe članka 148. ZUS-a najvećim su dijelom preuzete iz ustaljene sudske prakse, uz zadržavanje solucije iz članka 79. stavka 6. važećeg ZUS-a.8 Propisano je da o naknadi troškova sud odlučuje na zahtjev stranke, koji mora biti specificiran, kao i da je protiv odluke o troškovima dopuštena žalba, koja ima odgodni učinak. Dakle, protiv prvostupanjske odluke o troškovima spora, bez obzira na to je li ona sadržana u izreci presude ili u posebnom rješenju, uvijek je dopuštena žalba (čak i kada nije dopuštena žalba protiv odluke o glavnoj stvari), a izjavljena žalba protiv prvostupanjske odluke o troškovima spora uvijek ima odgodni učinak.
Iz sudske prakse je preuzeto i stajalište prema kojem je zahtjev za naknadu troškova spora stranka dužna podnijeti najkasnije do zaključenja rasprave. Ipak, za razliku od dosadašnje prevladavajuće prakse, nije propisano da je pri rješavanju spora bez rasprave navedeni zahtjev potrebno podnijeti do donošenja odluke bez rasprave, već je propisano da je u tom slučaju stranka dužna zahtjev za naknadu troškova postaviti u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je spor okončan. Smatramo da je ovdje riječ o dostavi presude donesene bez rasprave, a ne o dostavi drugostupanjske presude.
Što se tiče oslobođenja od plaćanja troškova spora i prava na stručnu pravnu pomoć, izričito je upućeno na propis kojim je uređena besplatna pravna pomoć (članak 149. ZUS-a).9
U idućoj (završnoj) epizodi: izvršenje sudskih odluka.
dr. sc. Alen Rajko
^ 1 Podsjećamo, kratica „ZUS“ u ovome se serijalu odnosi na novi Zakon o upravnim sporovima, dok pojam „važeći ZUS“ označava sadašnji Zakon o upravnim sporovima. Kratica „ZUP“ označava Zakon o općem upravnom postupku, dok se kratica „VUS“ odnosi na Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
Radi izbjegavanja opterećivanja teksta, dio izlaganja putem poveznica upućuje na druge, ranije objavljene sadržaje koji mogu biti korisni i pri razmatranju novosti koje donosi ZUS.
^ 2 U potonjem dijelu uređenje plaćanja zateznih kamata u upravnome sporu razlikuje se od članka 151. stavka 3. Zakona o parničnom postupku.
^ 3 Bez obzira na to što se većina upravnih sporova okončava odbijanjem tužbenog zahtjeva, u ovoj su vrsti sudskog postupka rijetke situacije u kojima je tužitelj dužan nadoknaditi troškove spora tuženiku, odnosno zainteresiranoj osobi.
^ 4 Primjerice, nije svejedno uporabi li sud formulaciju „u roku od 60 dana od pravomoćnosti odluke o troškovima spora“, ili „u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima spora“, i dr. Razlike su moguće i u pogledu trajanja roka, izneseni primjeri barataju s rokom od 60 dana, vezano uz opći rok za izvršenje presude (članak 151. stavak 2. ZUS-a, odnosno članak 81. stavak 2. važećeg ZUS-a).
Na umu je potrebno imati i da za pravomoćnu drugostupanjsku odluku ZUS-a stranke najčešće saznaju tek nekoliko mjeseci nakon njezina donošenja, pa je i vezivanje početka paricijskog roka uz dan pravomoćnosti odluke dvojbeno.
^ 5 Moguće su i žalbe stranaka kojima je dosuđena naknada troškova spora zbog nezadovoljstva dijelom odluke suda o načinu računanja početka roka za podmirenje troškova, i/ili o trajanju paricijskog roka. I u tom će pogledu važnu ulogu imati drugostupanjska praksa VUS-a.
^ 6 U odnosu na upravni spor primjenjiv je VIII. dio Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23.).
^ 7 V. npr. 10. dio e-knjige Sudjelovanje u upravnom sporu, uz napomenu da je u međuvremenu na snagu stupila nova Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.).
Što se tiče odnosa između drugostupanjskog tijela kao tuženika u sporu i prvostupanjskog tijela, upućujemo na izneseno u tekstu dostupnom putem sljedeće poveznice: https://www.edusinfo.hr/aktualno/u-sredistu/troskovi-upravnog-spora-na-teret-drugostupanjskog-tijela-zbog-propusta-prvostupanjskog-tijela-56308
.
^ 8 U odnosu na troškove delegacije predmeta radi postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, i u upravnome su sporu primjenjive opće odredbe članka 11. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24.).
^ 9 To je, u prvom redu, Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći ("Narodne novine" br. 143/13., 98/19.).
