1. Uvodne napomene
Jedno od prava svakog suvlasnika je pravo na razvrgnuće suvlasničke zajednice. Ono ne zastarijeva te je jedini preduvjet da je razvrgnuće suvlasničke zajednice moguće i dopušteno. Suvlasnik može zahtijevati razvrgnuće u cijelosti ili samo djelomično i to što se tiče suvlasnika s kojima dijeli ili što se tiče same stvari ili prava glede kojih se suvlasništvo razvrgava. Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) su propisani točno određeni načini razvrgnuća suvlasničke zajednice: fizički (pokretnine), geometrijski (nekretnine), uspostavom etažnog vlasništva, isplatom ili civilnom diobom, naravno, poštujući uvjete i mogućnost svakog od navedenih načina.
Suvlasnik može zahtijevati razvrgnuće u bilo koje doba, osim ako bi to bilo na štetu ostalih, no može i tada ako se s obzirom na okolnosti ne bi moglo očekivati da će se okolnosti promijeniti u mjeri da razvrgnuće ne bi bilo na štetu ostalih suvlasnika. O prigovoru da će razvrgnućem nastati šteta drugim suvlasnicima odlučuje sud koji provodi postupak razvrgnuća (čl.47.st.2. ZV-a).
Kada sud provodi razvrgnuće, on je prije svega vezan strogim zakonskim odredbama, a tek podredno sporazumom stranaka, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, ali i pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik (čl. 50. ZV-a). Ako fizička ili geometrijska dioba nije moguća, tada će sud odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima (civilno razvrgnuće – čl. 50. st.4. ZV-a).
U praksi se pokazuje kako u postupcima razvrgnuća nema suglasnosti suvlasnika oko načina razvrgnuća te sud nerijetko donosi odluku (bilo u izvanparničnom postupku, bilo u parničnom postupku radi razvrgnuća suvlasničke zajednice) kojom će se razvrgnuće provesti civilnom diobom (odnosno, u ovršnom postupku, na javnoj dražbi, po pravilima Ovršnog zakona).
Kako su stvari koje su predmetom razvrgnuća najčešće nekretnine, odnosno stanovi, u kojima neki od suvlasnika živi, postavlja se pitanje vrijeđa li takav način razvrgnuća pravo na dom tog suvlasnika i u kakvom je odnosu njegovo pravo na dom u odnosu na pravo drugog suvlasnika koji traži razvrgnuće (najčešće onoga koji ne živi u predmetnom stanu).
Naime, nije nezamisliva situacija gdje suvlasnici (neovisno jesu li manjinski, u jednakim omjerima, ili većinski) traže razvrgnuće suvlasničke zajednice civilnom diobom nad nekretninom u kojoj drugi suvlasnik živi. To bi, suštinski, značilo da bi nekretnina u kojoj suvlasnik živi trebala u ovršnom postupku biti prodana u postupku javne dražbe što predstavlja veliki rizik za tog suvlasnika ukoliko nema sredstava sudjelovati u postupku javne dražbe. Potencijalnom prodajom nekretnine trećim osobama (ili drugim suvlasnicima), taj suvlasnik se izlaže velikom riziku da izgubi pravo živjeti u predmetnoj nekretnini, pogotovo ako nema nikakve druge useljive nekretnine u kojoj bi mogao nastaviti živjeti.
2. Test razmjernosti u predmetima razvrgnuća suvlasničke zajednice kroz praksu hrvatskih sudova
Dvama rješenjima županijskih sudova, konkretno, Županijskog suda u Varaždinu, posl.br. Gž-684/2019-2 od 18. travnja 2019. godine, te Županijskog suda u Varaždinu, stalna služba u Koprivnici, posl.br. Gž-2333/2017 od 08. lipnja 2018. godine, sudska praksa je ukazala upravo na potrebu na provođenje testa razmjernosti u postupcima razvrgnuća suvlasničke zajednice.
2.1. U predmetu koji se vodio pred Županijskim sudom u Varaždinu, posl.br. Gž-684/2019, rješenjem u izvanparničnom postupku R1-207/2018, sud je odredio razvrgnuće suvlasničke zajednice na nekretnini upisanoj u zk.ul. 11268 k.o. Osijek sudskom prodajom. Sud je u obrazloženju istakao kako protustranka nije dokazala okolnosti koje bi ukazivale da bi postojali razlozi iz čl. 47. st. 2. ZV-a, odnosno da bi razvrgnuće bilo na njezinu štetu. Protustranka je protiv predmetnog rješenja izjavila žalbu, suštinski navodeći kako je visoke životne dobi (80 godina), kako joj je predmetna nekretnina jedini smještaj i kako je lošeg zdravstvenog stanja.
Županijski sud u Varaždinu je u svojem rješenju istakao kako je rečeni prigovor protustranke trajnijeg karaktera te doista nije za očekivati da će se okolnosti promijeniti na način da se može primijeniti čl. 47. st. 2. ZV-a. Međutim, Županijski sud je istakao kako navedeni žalbeni navod protustranke predstavlja i prigovor povrede prava na dom, s obzirom na to da protustranka živi u predmetnoj nekretnini, nema mogućnosti isplatiti suvlasnike-predlagatelje. Stoga je takvo protivljenje prigovor povrede prava na dom, iako nije bilo izrijekom navedeno, već se isto može utvrditi uvidom u sadržaj žalbenih navoda.
Stoga je Županijski sud u ukidnom rješenju naložio prvostupanjskom sudu da u ponovljenom postupku provede test razmjernosti u pogledu predmetnog prigovora povrede prava na dom u kojem će ispitati: radi li se o pravu koje spada pod doseg čl.8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija), odnosno, je li predmetna nekretnina „dom“ protustranke; dolazi li do miješanja u pravo na dom protustranke provođenjem civilne diobe; je li to miješanje u skladu sa zakonom; je li to miješanje u skladu s legitimnim ciljevima; je li to miješanje nužno i razmjerno u demokratskom društvu.
Pritom je naglasio da je teret dokaza o tome radi li se o njezinu pravu na dom i dolazi li do miješanja u pravo na dom iseljenjem na protustranci, dok su predlagatelji dužni dokazati da je to miješanje legitimno i nužno u demokratskom društvu.
2.2. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž-2333/2017 od 08. lipnja 2018. godine potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Rijeci, posl.br. R1-91/2016 od 27. rujna 2017. godine. Prvostupanjskim rješenjem je određeno razvrgnuće isplatom i to na način da su predlagatelji dužni protustranku isplatiti za njezin suvlasnički dio. Protiv toga rješenja se žali protustranka koja predlaže preinačenje prvostupanjskog rješenja na način da se odredi ili civilna dioba ili razvrgnuće isplatom suvlasničkog dijela predlagatelja.
U bitnome, sudovi su utvrdili kako su predlagatelji suvlasnici nekretnine u 6/8 dijelova, a protustranka u 2/8 dijela. Predlagatelji predmetnu nekretninu koriste za stanovanje te je to njihova jedina nekretnina, a protustranka ima riješeno stambeno pitanje jer je tijekom postupka utvrđeno da je suvlasnik stana na adresi prijavljenog prebivališta.
Drugostupanjski sud navodi da takvi navodi predlagatelje, kada se razmotre sadržajno, suštinski predstavljaju prigovor prava na dom te je prvostupanjski sud, određujući razvrgnuće suvlasničke zajednice isplatom suvlasničkog dijela protustranke, proveo test razmjernosti i zaključio da postoje osobito valjani razlozi da se suvlasnička zajednica razvrgne upravo na taj način. Imajući u vidu navode predlagatelja – da oni žive u predmetnoj nekretnini, da nemaju druge nekretnine te da protustranka ima već u suvlasništvu drugu nekretninu, prvostupanjski sud je ispravno pretpostavio pravo na dom ispred prava suvlasništva protustranke. Stoga je žalba protustranke u rečenom postupku odbijena kao neosnovana.
3. Pravo na dom i test razmjernosti
Prema Europskoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na dom je definirano u čl.8. na način:
„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.
2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“
Navedeno znači da su domaća tijela dužna pružiti svakom pojedincu zaštitu kada je navedeno potrebno. U tom smislu, kroz praksu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje: ESLjP), dom je definiran kao skup prostorija s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu vezu, neovisno postoji li zakonski temelj nastanjivanja ili ne. Također, dom nije ograničen na stanove, već se može raditi i o kamp kućici ili drugi prostor koji pojedinac smatra domom. Konačno, dom je činjenični pojam, dakle što je dom će se prosuđivati po okolnostima svakog pojedinog slučaja.
Miješanje je definirano kao svaki čin države ili njezinih tijela kojim se ograničava ili ukida pravo na dom, ali i propuštanje države u zaštiti pojedinca od miješanja trećih osoba u pravo na dom. Miješanje može predstavljati pretraga, prekomjerna buka i imisije, ali ponajviše presuda radi iseljenja, čak i ako je pojedinac svojevoljno napustio dom po pravomoćnosti presude.
Kako bi se utvrdilo je li došlo do povrede prava na dom sukladno čl.8. Konvencije, ESLjP je dužan provesti test razmjernosti. Test razmjernosti se provodi kroz postavljanja tri ključna pitanja: 1) Je li miješanje države u pravo na dom pojedinca bilo utemeljeno na zakonu? 2) Je li miješanje bilo usmjereno za postizanje legitimnog cilja? 3) Je li miješanje u pravo na dom pojedinca bilo nužno u demokratskom društvu? Ukoliko je odgovor na pitanje potvrdan, prelazi se na sljedeće pitanje. No, ukoliko bi odgovor na bilo koje od pitanja bio negativan, to bi predstavljalo povredu prava na dom.
Sukladno provedenom testu razmjernosti, i odgovorima koji se dobiju u odnosu na prethodno navedena tri pitanja, ESLjP može donijeti dosuđujuću presudu ako utvrdi da je javni interes jači od privatnog, ili odbijajuću presudu, ako utvrdi da je privatni interes jači od javnog.
Iako se ovaj test razmjernosti u odnosu povrede prava na dom najčešće provodi u predmetima koji su činjenično vezani za iseljenje, kako vidimo iz priležeće sudske prakse, njega je moguće i nužno primijeniti i u predmetima razvrgnuća suvlasničke zajednice.
4. Test razmjernosti kroz praksu Ustavnog suda
Gore navedeno rješenje ŽS u Varaždinu, posl.br. Gž-684/2019 se u obrazloženju poziva i na odluke Ustavnog suda RH, odnosno U-III/7534/2014 od 25. ožujka 2015. i U-III/3039/2015 od 23. rujna 2015. u pogledu načina provođenja testa razmjernosti.
U oba ustavnosudska predmeta, podnositeljima zahtjeva je pravomoćnim sudskim presudama naređeno iseljenje iz nekretnina po tužbi vlasnika (u prvom slučaju se radilo o podnositelju koji je protutužbom tražio utvrđenje da statusa zaštićenog najmoprimca, dok je u drugom podnositelj tvrdio da nekretninu koristi kao nadstojnik stambene zgrade temeljem Zakona o prodaji stanova namijenjenih za nadstojnika zgrade). Također su podnositelji istakli u ustavnim tužbama povredu prava na dom zajamčenu čl.34. Ustava Republike Hrvatske i čl. 8. Konvencije, u bitnome, jer koriste predmetne nekretnine kao domove u duljem vremenskom razdoblju (20+ godina).
Ustavni sudovi su u postupcima stoga bili dužni provesti test opravdanosti čiji je glavni dio test razmjernosti kako bi se preispitalo jesu li odlukama nadležnih sudova podnositeljima povrijeđena Ustavom zaštićeno pravo na dom.
To uključuje odgovore na pitanja: a) Mogu li se sporne nekretnine (stanovi, u oba slučaja) koju koriste podnositelji smatrati domom podnositelja? b) Jesu li se nadležne vlasti umiješale u ostvarivanje prava podnositelja na poštovanje njihovih domova? i c) Je li miješanje bilo opravdano.
U oba slučaja činjenično utvrđeno kako se sporne nekretnine mogu smatrati domom (ponavljamo, to je činjenično, ne pravno pitanje) te da je došlo do miješanja u ostvarivanje prava na dom (pravomoćne presude kojima se nalaže iseljenje iz predmetnih stanova).
U odnosu na pitanje c), Ustavni sud je bio dužan utvrditi zakonitost miješanja, legitimnost miješanja, je li bilo nužno u demokratskom društvu te je li bilo razmjerno cilju koji se htio postići. U oba slučaja je utvrđeno kako je miješanje bilo u skladu sa zakonom (vlasnici stanova su ovlašteni temeljem odredbi ZV-a tražiti sudsku zaštitu i tražiti iseljenje osoba koje ne koriste njihove nekretnine na valjanom temelju). Legitiman cilj je utvrđen samom činjenicom da su vlasnici nekretnina ovlašteni tužbom tražiti zaštitu svojeg vlasništva.
Razmjernost i nužnost je utvrđena uvidom u činjenično stanje parničnih predmeta koji su prethodili ustavnosudskom. U predmetu U-III/7534/2014 je utvrđeno kako, suštinski, podnositelji zahtjeva nisu ispunjavali pretpostavke određene Zakonom o stambenim odnosima, odnosno nisu stekli stanarsko pravo te nisu ispunjavali pretpostavke za stjecanjem statusa zaštićenog najmoprimca. Osim toga, znali su za utvrđenje da sporni stan predstavlja vlasništvo tužitelja i nisu pokušali riješiti svoje stambeno pitanje na drugi način. U predmetu U-III/3039/2015 je utvrđeno kako je, suštinski, podnositelj koristio stan bez valjane pravne osnove, nije podmirivao niti troškove vode i električne energije te je znao da je sporna nekretnina vlasništvo tužiteljice.
Dakle, u oba slučaja je Ustavni sud, iako je istakao kako sudovi nisu proveli test razmjernosti tijekom parničnog postupka, razmotrili su postojanje neodgodive društvene potrebe koja opravdava legitiman cilj u javnom interesu kao i zaštitu prava vlasništva, u odnosu na konkurentsko pravo na dom. Stoga su u oba slučaja ustavne tužbe podnositelja odbijene.
5. Zaključak
Iako je bogata praksa kako Ustavnog suda izražena u odlukama U-III/7534/2014 od 25. ožujka 2015. i U-III/3039/2015 od 23. rujna 2015., tako i Europskog suda za ljudska prava razvila provodi test razmjernosti u postupcima gdje se država miješa u pravo na dom pojedinca u postupcima radi iseljenja, prema praksi županijskih sudova koje smo mogli vidjeti u odlukama Gž-684/2019-2 od 18. travnja 2019. godine i Gž-2333/2017 od 08. lipnja 2018. godine, možemo uočiti da se test razmjernosti u smislu povrede prava na dom itekako može primijeniti i u postupcima razvrgnuća suvlasničke zajednice.
To stoga što u praksi nerijetko dolazi do konkurencije dvaju prava – pravo suvlasnika da zahtijeva razvrgnuće suvlasničke zajednice (što je jedno od temeljnih prava suvlasnika prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) i pravo drugog suvlasnika na dom zaštićeno čl.34. Ustava (pogotovo ako suvlasnik živi u nekretnini koja je predmetom diobe).
Prvostupanjski sudovi su u tom slučaju dužni provesti test razmjernosti u kojem će utvrditi je li miješanje u suvlasnikovo pravo na dom zakonito, legitimno, nužno i razmjerno u demokratskom društvu. Taj prigovor suvlasnik čak niti ne mora, kako se pokazuje iz sudske prakse, izrijekom navesti u postupku, već je dovoljno da njegovi navodi sugeriraju da bi razvrgnućem suvlasničke zajednice doći do povrede prava na dom. Svakako, ukoliko ga suvlasnik postavi, tada sud mora provesti predmetni test razmjernosti. U tom slučaju, teret dokaza da bi razvrgnućem suvlasničke zajednice isplatom ili civilnom diobom bio na strani koja se poziva na pravo na dom, dok bi nužnost i legitimnost miješanja u takvo pravo trebala dokazivati suprotna strana.
Filip Galić, dipl. iur.
