1. UVOD
Dio javnosti još uvijek dječji vrtić promatra prvenstveno kao mjesto u kojem se djeca zbrinjavaju dok su roditelji na poslu. Nerijetko se može čuti kako su se djeca u vrtiću "samo igrala" ili da su tijekom boravka na otvorenom "bila u parku", pri čemu se zanemaruje činjenica da se upravo kroz takve svakodnevne aktivnosti odvija stručno planiran i razvojno usmjeren odgojno-obrazovni proces. Takva percepcija nije neuobičajena jer velik dio stručnog rada odgojitelja nije vidljiv na prvi pogled. Međutim, dječji vrtić nije mjesto čuvanja djece, već odgojno-obrazovna ustanova čija je svrha jasno zakonski prepoznata.
Sukladno Zakonu o predškolskom odgoju i obrazovanju, predškolski odgoj obuhvaća programe odgoja, obrazovanja, zdravstvene zaštite, prehrane i socijalne skrbi o djeci rane i predškolske dobi. Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje naglašava važnost cjelovitog razvoja djeteta, učenja kroz igru i stvaranja poticajnog okruženja koje odgovara individualnim potrebama svakog djeteta.
Predškolski odgoj i obrazovanje predstavlja prvi stupanj odgojno-obrazovnog sustava Republike Hrvatske, čime se dodatno potvrđuje da dječji vrtić nije isključivo mjesto skrbi, nego važan prostor ranog učenja i razvoja.
Drugim riječima, ono što odraslima može izgledati kao obična igra, iz stručne perspektive predstavlja pažljivo planiran proces poticanja cjelovitog razvoja djeteta.
2. IZA SVAKE AKTIVNOSTI STOJI STRUČNO PROMIŠLJANJE
Rad u dječjem vrtiću ne temelji se na slučajnom odabiru aktivnosti niti na spontanom popunjavanju vremena. Svaka aktivnost proizlazi iz stručnog promišljanja koje se temelji na poznavanju razvojnih obilježja djece i individualnom praćenju njihovih potreba.
Prilikom planiranja rada odgojitelj uzima u obzir dob djece, njihove interese, razvojnu fazu, individualne potrebe i prethodna iskustva. Aktivnosti i poticaji stoga nisu jednaki za svaku odgojnu skupinu, a često se prilagođavaju i pojedinom djetetu.
Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje posebno naglašava važnost individualiziranog pristupa, odnosno prilagodbe sadržaja, okruženja i podrške razvojnim potrebama svakog pojedinog djeteta.
Upravo se kroz svakodnevne situacije često uočavaju važni razvojni pokazatelji. Primjerice, dijete može odbijati slikanje temperama zbog neugode izazvane dodirom boje. Takva reakcija može upućivati na određene senzoričke posebnosti, zbog čega odgojitelj prilagođava pristup i uključuje druge materijale, poput plastelina, pijeska, zemlje ili drugih rastresitih materijala, kako bi dijete postupno razvijalo toleranciju prema novim osjetilnim iskustvima.
Takav rad zahtijeva kontinuirano promatranje, prilagodbu i stručno promišljanje o tome koji će pristup u određenom trenutku najbolje pridonijeti razvoju pojedinog djeteta.
3. ŠTO SE ZAPRAVO DOGAĐA DOK SE DJECA „SAMO IGRAJU“
U ranom i predškolskom odgoju igra predstavlja temeljni način učenja. Ona nije odmor od učenja, nego njegov najvažniji oblik. Primjerice, pjesmica praćena pokretima nije samo oblik zabave. Kroz nju djeca razvijaju slušnu percepciju, osjećaj za ritam, obogaćuju rječnik, prepoznaju glasovne obrasce i povezuju govor s pokretom.
Kada dijete crta, boja ili lijepi, razvija finu motoriku, koordinaciju pokreta i predvještine pisanja koje će kasnije biti važne za uspješno svladavanje školskih obveza.
Čitanjem i zajedničkim promatranjem slikovnica djeca razvijaju razumijevanje jezika, proširuju rječnik i stvaraju temelje buduće čitalačke pismenosti.
Stoga priprema za školu ne započinje tek u godini prije polaska u prvi razred, nego mnogo ranije – već u jasličkoj dobi, kroz svakodnevne aktivnosti koje su razvojno primjerene i stručno planirane.
4. BORAVAK VANI NIJE „SAMO PARK"
Jedan od segmenata vrtićkog dana čija se odgojno-obrazovna vrijednost često podcjenjuje jest boravak na otvorenom. Na prvi pogled može se činiti da djeca tada samo slobodno trče i igraju se, dok ih odgojitelji nadziru. Međutim, i aktivnosti na otvorenom imaju jasno definirane razvojne ciljeve.
Kompetencije koje se razvijaju u sobi dnevnog boravka razvijaju se i u vanjskom okruženju.
Penjanjem, trčanjem i kretanjem po različitim podlogama djeca razvijaju grubu motoriku, ravnotežu i sposobnost procjene vlastitih mogućnosti. Čekanjem reda za korištenje sprava uče strpljenje, samokontrolu i poštovanje pravila. Igra pijeskom potiče istraživanje, kreativnost, koordinaciju pokreta i suradnju s drugom djecom.
Jednako su važne i svakodnevne rutine, poput oblačenja i svlačenja, tijekom kojih djeca razvijaju samostalnost, odgovornost i osjećaj osobne kompetentnosti.
Boravak na otvorenom stoga nije predah od odgojno-obrazovnog rada, već njegov sastavni dio.
5. PROMATRANJE KAO VAŽAN DIO STRUČNOG RADA
Jedna od najvažnijih stručnih aktivnosti odgojitelja jest sustavno promatranje djece tijekom svakodnevnih aktivnosti. Odgojitelj pritom prati kako dijete reagira na ponuđene poticaje, na koji način surađuje s drugom djecom, može li čekati svoj red, kako rješava problemske situacije te koristi li ponuđene materijale na očekivan ili vlastiti način.
Takva opažanja nisu usputna. Ona predstavljaju temelj za planiranje budućih aktivnosti, prilagodbu odgojno-obrazovnog rada i pravodobno prepoznavanje razvojnih potreba ili mogućih teškoća.
Važno je da roditelji razumiju kako razgovori o mogućim razvojnim odstupanjima nisu izraz kritike, nego dio stručne brige usmjerene na dobrobit djeteta. Pravodobno prepoznavanje teškoća i rana intervencija često imaju presudnu ulogu u daljnjem razvoju djeteta.
Praćenje i dokumentiranje razvoja stoga nije administrativna formalnost, nego važan dio stručnog rada koji omogućuje kvalitetnije planiranje odgojno-obrazovnog procesa.
6. ZAKLJUČAK
Dječji vrtić nije mjesto u kojem se djeca samo zbrinjavaju dok su roditelji na poslu. On predstavlja prvi stupanj odgojno-obrazovnog sustava u kojem djeca kroz svakodnevna iskustva razvijaju govor, motoriku, emocionalne i socijalne kompetencije, samostalnost te stvaraju temelje za cjeloživotno učenje.
Rad odgojitelja ne vidi se uvijek u gotovom proizvodu koji dijete donese kući, niti se može mjeriti samo brojem naučenih pjesmica ili nacrtanih crteža. Njegova se vrijednost često nalazi upravo u onome što ostaje nevidljivo – u promišljanju, prilagodbi, promatranju i svakodnevnom radu usmjerenom na dobrobit svakog pojedinog djeteta. Jer iza svake aktivnosti stoji promišljanje koje se temelji na poznavanju djeteta i radu odgojitelja.
Upravo zato dječji vrtić nije ustanova koja pruža isključivo skrb o djeci, nego mjesto u kojem se, kroz stručno utemeljen odgojno-obrazovni rad, postavljaju temelji njihova budućeg razvoja, obrazovanja i aktivnog sudjelovanja u društvu.
Autorica: Maja Mihajljević, mag. praesc. educ.
