Obitelj kao temelj svakog društva i nukleus naroda i država postaje osjetljiva za sve članove, osobito djecu i mladež, u trenutcima kada je u krizi koju supružnici nisu u stanju prevladati te dolazi do razvoda braka. Države su za takve situacije zakonodavstvom uredile tijek brakorazvodnih parnica u kojima se osobita pažnja posvećuju zbrinjavanju, odgoju i podizanju djece, dodjeljivanju djece na skrb jednom od roditelja ili pak određuju zajedničko skrbništvo. Hrvatski Obiteljski zakon u članku 53. propisuje da ako bračni drugovi ne sastave plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi koji sadrži sporazum o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati i način ostvarivanja roditeljske skrbi, ostvarivanju osobnih odnosa djeteta i roditelja s kojim dijete neće stanovati i visini uzdržavanja djeteta, odluku o tim pitanjima sud će po službenoj dužnosti donijeti u postupku radi razvoda braka pokrenutog tužbom.
Standardom "najboljeg interesa djeteta" rukovode se državna tijela i sudovi kod odlučivanja o roditeljskoj skrbi, dok se osim Obiteljskog zakona, primjenjuje i mjerodavna međunarodna pravna stečevina - Konvencija o pravima djeteta - koja upravo u članku 3. propisuje da "u svim akcijama koje se odnose na djecu, bilo da ih poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost." Predmeti u kojima sudovi odlučuju o roditeljskoj skrbi osjetljive su naravi, kako s pozicije prava na poštovanje obiteljskog života podnositelja, tako i s pozicije obveza države da u konkretnoj situaciji osigura ostvarivanje najboljih interesa maloljetne djece, osobito pazeći na postizanje ravnoteže između prava oba roditelja na skrb i druženje s djecom.
Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u nedavno donesenoj presudi od 19. svibnja 2022. (predmet H.P. i drugi protiv Hrvatske, zahtjev broj 58282/19) odlučio je suprotno od hrvatskih sudova, smatrajući da je ocu kao podnositelju zahtjeva povrijeđeno pravo iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života.
Podnositelj zahtjeva, otac dvoje maloljetne djece, osporavao je u svoje ime i u ime svoje djece, pred hrvatskim sudovima presudu Županijskog suda kojom je usvojena je žalba majke maloljetne djece te je preinačena presuda i rješenje Općinskog suda kojom je među ostalim bilo odlučeno da će zajednička djeca živjeti s ocem.
U posljednjoj instanci, pred Ustavnim sudom RH, donesena je odluka broj: U-III-4209/2018, Zagreb, 9. travnja 2019. kojom je odbijena ustavna tužba oca maloljetne djece podnesena u povodu presuda redovnih sudova koji su odlučivali o tome s kojim će roditeljem živjeti zajednička djeca stranaka, zatim su uređeni su osobni odnosi maloljetne djece s majkom kojoj je bila naložena obveza uplaćivanja mjesečnih iznosa s naslova uzdržavanja mlt. djece ocu/tužitelju.
Prvostupanjskom presudom odlučeno je da će mlt. djeca stranaka živjeti s ocem uz zajedničku roditeljsku skrb oba roditelja, određeni su susreti i druženja mlt. djece s majkom, kojoj je ujedno i naložena obveza uplaćivanja mjesečnih iznosa s naslova uzdržavanja mlt. djece ocu/tužitelju. U presudi je obrazloženo kako nije sporno da je "majka emocionalno topla osoba vezana uz djecu i zainteresirana za njihovu dobrobit zbog čega se uključila i na individualnu suportivnu terapiju", no uvažen je prijedlog Centra za socijalnu skrb koji je "ocu dao nešto značajniju prednost u smislu postavljanja zdravih granica djeci". Protiv prvostupanjske odluke majka/tužena je izjavila žalbu koja je prihvaćena kao osnovana te je tužbeni zahtjev oca, podnositelja ustavne tužbe, odbijen u cijelosti, a prvostupanjska presuda preinačena.
Razlozi osporene drugostupanjske presude u bitnome su navedeni kako slijedi: "Iz izvješća posebne skrbnice djece ... proizlazi da je ista obavila razgovor sa mlt. te ih je upoznala sa predmetom postupka na način adekvatan njihovoj dobi te oboje djece iskazuju kako će se njihovi mama i tata o svemu dogovoriti te da bi oni bili i sa mamom i sa tatom na način kako se mama i tata dogovore. Mlt. djeci je lijepo i sa jednim i sa drugim roditeljem.
Ocjenjujući gore navedena izvješća utvrđuje se da oba roditelja imaju usvojene roditeljske kompetencije, da su oba angažirani, emocionalno topli i zainteresirani roditelji, da imaju uspostavljen topao odnos sa mlt. djecom, da oboje roditelja imaju adekvatne stambene i materijalne uvjete za skrb djece, da su kod tužene u izvješću CZSR od 2016. zabilježena roditeljska postupanja koja su deklarirana ... u smislu otuđenja od oca, međutim u konačnom izvješću CZSR nema podatka o zlostavljanju i manipulaciji od strane tužene ili bilo kakvom štetnom izlaganju djece neprihvatljivim sadržajima razgovora. Utvrđuje se da je tužena tijekom godine i po trajanja ovog postupka korigirala svoje ponašanje, uključila se u školu za roditelje, te završila ciklus radionica u školi za roditelje te iskazuje motiviranost za rad na sebi. U konačnici, djeca redovito viđaju oca te se kod njih više ne uočavaju simptomi otuđenja ili izloženosti neprimjerenim roditeljskim postupcima.
Dakle, očito je majka kritički postupila prema svojim odgojnim metodama i skrbi i zatražila stručni savjet i pomoć, te je pokazala volju da se ponaša u interesu zaštite dobrobiti djece, što proizlazi i iz potvrde Centra za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje ... u kojoj se navodi da se tužena obratila sa molbom za individualno savjetovanje vezano uz jačanje roditeljskih kompetencija i postupanja u najboljem interesu djece, te ista pokazuje snažnu motivaciju i zainteresiranost za unapređenje svojih roditeljskih vještina i poboljšanje komunikacije s bivšim suprugom radi dobrobiti djece.
U vrijeme donošenja odluke suda prvog stupnja više nisu postojali simptomi koji bi ukazivali na eventualno emocionalno zlostavljanje djece glede otuđenja od oca, a koji razlog je bio osnovni razlog za pokretanje ovog postupka za promjenu odluke s kom će djeca živjeti.
(...)
Eventualni rizik za ponavljanje neprimjerenog i za mlt. djecu štetnog roditeljskog postupanja ne može se po ocjeni ovog suda prihvatiti kao razlog za promjenu odluke s kim će djeca živjeti jer se radi samo o nekoj eventualnoj budućoj pretpostavci koja bi mogla nastupiti, a kako se u konkretnom slučaju radi o majci koja je izuzetno motivirana da živi sa svojom djecom, po mišljenju ovog suda ista je kroz ovaj postupak shvatila značenje svojih ranijih štetnih postupaka i da se mora ponašati u interesu dobrobiti i zaštite djece, jer svako drugačije i neprimjereno ponašanje prema djeci i onemogućavanje održavanja kontakta djece sa ocem može imati za posljedicu izmjenu odluke s kim će mlt. djeca živjeti.
U donošenju ove odluke vijeće ovog suda nije prihvatilo niti izvješće CZSS da tužena minimalizira teškoće koje na emocionalnom planu i u ponašanju manifestiraju mlt. djeca budući da iz izvješća Poliklinike za zaštitu djece i mladih G. Z. od 29. rujna 2017. proizlazi da su djeca uključena u psihološko psihijatrijski tretman i to od listopada 2016. na koje tretmane redovno dolaze ...
Isto tako niti uspjeh mlt. D. B. u školi ne može se pripisati samo ocu kod kojeg je dijete boravilo samo dva mjeseca jer iz svjedodžbi koje prileže spisu (...) proizlazi da je mlt. D. B. cijelo vrijeme odličan učenik.
Stoga po stavu ovog suda u kontekstu materijalne životne situacije oba roditelja, a uz ocjenu o jednakom intenzitetu emotivne veze djece sa oba roditelja i njihove obostrane želje da žive sa djecom i kompetencije za skrb nad djecom, te imajući u vidu da od rođenja žive sa majkom (...), te da u trenutku donošenja odluke ne postoje bitno promijenjene okolnosti koje bi opravdale promjenu odluke s kim će mlt. djeca živjeti, da je majka poduzela sve da se ponaša u interesu zaštite dobrobiti djece, te više ne postoje simptomi koji bi ukazivali na emocionalno zlostavljanje djece, dakle ne postoje nikakvi razlozi koji bi doveli do zaključka da bi se radilo o ugroženosti djece kod majke, to je po ocjeni ovog suda opravdano i u interesu mldb. djece da i nadalje ostanu živjeti sa majkom, u sredini i socijalnom okruženju u kojem su živjela od rođenja, jer svaka promjena života djece može predstavljati rizik za daljnji poremećaj psihološkog zdravlja djece. Ovo posebice i zbog toga što se radi o djeci male životne dobi kada je uobičajeno da su privržena majci ..."
Konačno je ocijenjeno da su sudovi prilikom odlučivanja o dodjeli djece na skrb jednom od roditelja (nakon prestanka bračne zajednice) i prilikom odlučivanja o određivanju načina i vremena održavanja susreta i druženja roditelja i njihove djece, vodili računa o postizanju ravnoteže između zahtjeva za osiguravanjem prava djece na potpun i skladan razvoj njihove osobnosti i obveze roditelja da im to pravo osiguraju, s jedne strane, te prava (ali i dužnosti) oba roditelja na odgoj djece, s druge strane. Kontakt djece s oba roditelja pretpostavka je uspješnog ostvarivanja prava djece na potpun i skladan razvoj njihove osobnosti, te je sagledavši sve osobite okolnosti konkretnog slučaja ocijenjeno kako su sudovi odlučili u skladu s načelom najboljeg interesa maloljetne djece stranaka te je ustavna tužba odbijena.
S druge strane, ESLJP nije zauzeo jednaki pravorijek, smatrajući da su sudovi ipak povrijedili pravo oca na poštovanje obiteljskog života, odnosno, članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Taj sud utvrdio je da među strankama, roditeljima maloljetne djece, nije bilo sporno da je majka djecu emocionalno zlostavljala, jer su gotovo svi stručni nalazi i mišljenja upozoravali na njezine neadekvatne roditeljske metode. U izvješću Poliklinike za zaštitu djece Zagreb od 10. lipnja 2016. jasno je navedeno da je njezino ponašanje predstavljalo emocionalno zlostavljanje djece što je ona priznala i tijekom kaznenog postupka koji je proveden protiv nje. Stoga je ESLJP smatrao da su sudovi prethodno navedeno trebali ozbiljnije uvažiti prilikom donošenja je li u najboljem interesu djece živjeti s majkom ili ocem. Međutim, sudovi su, iako svjesni situacije u kojoj djeca žive, umjesto promptnog djelovanja u cilju zaštite to dvoje djece od dokazanog zlostavljanja, u postupku za skrbništvo koji je trajao više od tri godine u konačnici odlučili da djeca trebaju živjeti s majkom.
ESLJP je pritom razloge koje su ponudili hrvatski sudovi, prvenstveno Županijski sud, a to je da je majka pristala pohađati nastavu roditeljstva i da su generalno mala djeca privrženija majci smatrao nedovoljno uvjerljivima i to stoga što ne vidi kako bi pohađanje tečajeva roditeljstva i spoznaja majke da njezino prijašnje ponašanje nije bilo primjereno moglo imati odlučujući utjecaj na odluku o skrbi, imajući u vidu brojna stručna mišljenja i preporuke nadležnog centra za socijalnu skrb koji upozoravaju na opasnost od daljnjeg emocionalnog zlostavljanja, posebice s obzirom na novi kazneni postupak koji je bio u tijeku protiv majke u vrijeme donošenja posljednjih sudskih odluka. Nadalje, ESLJP nije suglasan sa stajalištem Županijskog suda da potencijalni rizik ponavljanja neadekvatnog roditeljstva štetnog za djecu ne može biti dovoljan razlog za promjenu postojećeg dogovora o skrbništvu, jer je to bila samo pretpostavljena buduća mogućnost; naime, ESLJP je stajališta da se postojanje takvog budućeg rizika mora uzeti u obzir kod procjene najboljeg interesa. ESLJP se nadalje kritički osvrće na stajalište Županijskog suda da su mala djeca obično više privržena majci, smatrajući ga stereotipnim i diskriminirajućim prema muškarcima te pristranim argumentom koji ne može biti relevantan ili dostatan u okolnostima konkretrnog predmeta, u kojem su djeca izričito izjavila da su podjednako vezana uz oba roditelja i da nemaju jasnu predodžbu s kojim roditeljem žele živjeti. Stoga je ocijenio kako Županijski sud nije iznio relevantne i dostatne razloge koji bi ukazali na to da je provedenim detaljnim ispitivanjem cjelokupne obiteljske situacije taj sud dao uravnoteženu i razumnu ocjenu činjenica, odlučujućih za najbolji interes djece. Slijedom navedenog, ne samo da je Županijski sud prekoračio široko postavljene granice slobodne procjene koju sudovi imaju, nego nije niti učinkovito zaštitio maloljetnu djecu djece od daljnjeg mogućeg zlostavljanja u postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi.
Sastavni dio odluke Ustavnog suda u konkretnom predmetu je i izdvojeno mišljenje tri ustavna sudca u kojem u bitnome ističu:
"Prije svega, u ovom predmetu se ne radi o običnoj sudskoj intervenciji u odnose jedne obitelji do koje po prirodi stvari i temeljem zakona dolazi uvijek kad zajednica roditelja maloljetne djece prestane. Ono što je za ovaj postupak specifično jest veći broj iznimno zabrinjavajućih izvještaja i mišljenja eksperata za mentalno zdravlje djece koja ukazuju da se ovdje radi o maloljetnim podnositeljima u iznimno ranjivoj situaciji. Nadalje, iz tih izvještaja proizlazi da su do takve, za djecu rizične situacije, doveli postupci majke. Također je nemoguće zanemariti činjenicu da je majka u pravilu prekidala suradnju sa stručnjacima kad god bi oni ukazali na njene greške u roditeljskoj skrbi i opasnost koju takvo ponašanje predstavlja za djecu.
To su sve bili razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud i odlučio da djeca žive s ocem.
Međutim, drugostupanjski sud preinačio je takvu odluku smatrajući da je za djecu bolje da žive s majkom. Argumenti tog suda kojima je odlučio zanemariti mišljenja stručnjaka, a koji doista izazivaju ozbiljnu zabrinutost za okolnosti u kojima su maloljetni podnositelji živjeli, nama nisu uvjerljivi. Ozbiljnost izvještaja stručnjaka ne može ublažiti argument da je majka u međuvremenu (samo)kritički preispitala svoje odgojne metode. Prvo, jedna molba za individualno savjetovanje nije dovoljna za zaključak o kritičkom preispitivanju vlastitog ponašanja. Drugo, od izvještaja stručnjaka koje je u obzir uzeo prvostupanjski sud nije proteklo dovoljno vremena da bi se moglo bilo što zaključiti o promjeni majčinog ponašanja. Treće, psihičko stanje djece je prema izvještajima većeg broja stručnjaka već sada do te mjere ugroženo, da nema mjesta riziku već im je potrebno mirno, sigurno i predvidivo okruženje odmah.
Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da je odlučna okolnost zapravo bio stav drugostupanjskog suda da "se radi o djeci male životne dobi kada je uobičajeno da su privržena majci".
Prije svega, držimo ničim dokazanim, pa zbog toga i potpuno arbitrarnim, stav da su manja djeca privrženija majci nego ocu. Takav stav protivi se i utvrđenom činjeničnom stanju, jer su konkretna djeca jednako privržena i konkretnom ocu i konkretnoj majci, što jasno proizlazi iz izvještaja stručnjaka.
Čini se da je drugostupanjski sud smatrao da su sva djeca u toj dobi privržena majci (više nego ocu) bez obzira na konkretne okolnosti i ponašanje pojedine majke i pojedinog oca. To proizlazi iz korištenja riječi "uobičajeno". Drugim riječima, iz odluke drugostupanjskog suda može se zaključiti da je majka u pravilu ("uobičajeno") bolji roditelj od oca (barem kad se radi o djeci male životne dobi).
Mi takav stav smatramo potpuno neprihvatljivim. Djeca su, uobičajeno, privržena oboma roditeljima. Smatramo da postoje bolji i lošiji roditelji, a kakav će netko biti roditelj nema nikakve veze sa spolom te osobe.
Takav stav drugostupanjskog suda predstavlja povredu načela ravnopravnosti spolova, a u konkretnom slučaju onemogućava sud da donese odluku koja će doista biti u najboljem interesu djece u ovom postupku te zamagljuje uvid u konkretne okolnosti i roditeljske kompetencije svakog pojedinog roditelja. Povrh toga, takav generalni stav o očevima onemogućava očeve, a u ovom slučaju podnositelja ustavne tužbe da ravnopravno sudjeluje u postupku u kojem se odlučuje o povjeravanju djece jednom od roditelja.
Zato smatramo da je ustavnu tužbu trebalo usvojiti, ukinuti drugostupanjsku odluku te omogućiti podnositeljima da sud još jednom odluči o njihovim pravima, ovoga puta bez diskriminatorne presumpcije o većoj privrženosti djece majkama i uzimajući u obzir konkretne okolnosti konkretnih stranaka u postupku te roditeljskih kompetencija konkretnih roditelja bez obzira na njihov spol."
Prikazanom presudom ESLJP je ukazao na potrebu dubljeg i argumentiranijeg odlučivanja u osjetljivim postupcima odlučivanja o roditeljskoj skrbi, gdje ispitivanje najboljeg interesa djeteta neće biti samo okvir, već sama bit sudske odluke.
Ivana Đuras, dipl. iur., viša ustavnosudska savjetnica
