Članak 197. stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. – dalje u tekstu: OZ) propisuje da se rješenjem o ovrsi na plaći određuje pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja. Stavkom 2. istog članka propisano je da će sud, iznimno od odredbe stavka 1., rješenjem o ovrsi na plaći odrediti pljenidbu određenoga dijela plaće i naložiti poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi pravilo da je poslodavac dužan provesti ovrhu jedino ako ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke.
Međutim, u praksi nije rijetkost da ovrhovoditelji, u slučajevima izvan onih koji su propisani člankom 197. stavkom 2. OZ-a, šalju zahtjev za izvansudsku ovrhu poslodavcu i na taj način pokušavaju preskočiti redoslijed naplate koji je uspostavljen kod Financijske agencije te time eventualno svoju tražbinu naplatiti prije drugih vjerovnika istog ovršenika. Iz aktualne sudske prakse proizlazi shvaćanje da za provedbu ovrhe protiv ovršenika koji prima plaću na račun otvoren kod banke u Hrvatskoj, nije nadležan poslodavac, nego Financijska agencija te iz toga proizlazi da poslodavci mogu odbiti ovrhovoditeljev zahtjev za provedbu ovrhe na plaći radnika.
Županijski sud u Puli-Pola, u svojoj odluci poslovni broj Gž Ovr-124/2018 od 17. travnja 2018. izrazio je stav da iz sadržaja članka 197. stavka 1. OZ-a proizlazi da, ukoliko ovršenik prima plaću (stalno novčano primanje) koja se isplaćuje na račun kod banke (neovisno o kakvoj se vrsti računa radi), ovrhu treba provoditi temeljem pravila o ovrsi na novčanoj tražbini po računu iz čl. 204. - 213. OZ-a. Drugim riječima, za provođenje sudske ovrhe na plaći ovršenika neophodno je dokazati (prijedlogu priložiti dokaz) o tome da poslodavac ne isplaćuje ovršeniku plaću na račun kod banke, koji podatak je poslodavac prema članku 18. stavku 1. točki 6. OZ-a dužan dostaviti ovrhovoditelju na njegovo traženje (isto i Županijski sud u Zadru, poslovni broj Gž Ovr-19/2019 od 16. siječnja 2019. te Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj Gž Ovr-274/2019, od 30. srpnja 2020.).
Uporište za takav stav pojedini sudovi našli su u obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona te je tako Županijski sud u Rijeci, u odluci poslovni broj Gž Ovr-902/2016. od 19. kolovoza 2016., jasno potvrdio prethodno navedeni stav i to obrazloženjem kako slijedi: „odredbom čl. 197. st. 1. OZ-a, koja je upravo glede sporne okolnosti novelirana odredbom čl. 61. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine broj 93/14) propisano je da se rješenjem o ovrsi na plaći određuje pljenidba određenog dijela plaće i nalaže poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati, odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja. Na taj način je voljom zakonodavca izrijekom onemogućeno određivanje ovrhe na plaći koja se isplaćuje na račun kod banke, kako je to naveo i prvostupanjski sud, time da je ratio takve odredbe vidljiv u obrazloženju čl. 61. Nacrta konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 93/14), a koje obrazloženje predlagatelja zakona u cijelosti glasi: „Predloženom izmjenom odredbe članka 197. ograničava se određivanje ovrhe na plaći kod poslodavca samo ako poslodavac ne isplaćuje plaću na račun kod banke. Na takav način otklonit će se problemi uočeni u istovremenoj primjeni odredbi o ovrsi na plaći i ovrsi na novčanoj tražbini te će se poslodavci rasteretiti od provedbe ovrhe“.
Isti stav potvrdio je i Županijski sud u Splitu, navodeći u svojoj odluci poslovni broj Gž Ovr-150/2020 od 24. travnja 2020. i da navedena izmjena ima za posljedicu da se ovrha na plaći i drugom stalnom novčanom primanju koji se isplaćuju na račun kod banke, kako se ta primanja u pravilu i isplaćuju, više ne može tražiti nalaganjem poslodavcu da novčani iznos za koji je određena ovrha isplaćuje ovrhovoditelju, već prema odredbama o ovrsi na novčanoj tražbini po računu (članci 204. - 213. OZ-a).
Kao odgovor na odbijanje poslodavaca da postupe po zahtjevu ovrhovoditelja i provedu ovrhe na plaći, pojedini ovrhovoditelji neuspješno posežu za pravnim sredstvom propisanim u članku 201. OZ-a i to predlaganjem sudu da rješenjem naloži poslodavcu da ovrhovoditelju isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi. Međutim, takvo postupanje je pogrešno, što proizlazi iz odluke Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž Ovr-57/2019 od 15. veljače 2019. Naime, iz obrazloženja te odluke proizlazi da postupak prisilne naplate od ovršenikovog poslodavca onih iznosa koje je propustio obustaviti od ovršenikove plaće pretpostavlja postojanje sudskog ovršnog postupka protiv ovršenika, te nepostupanje njegovog poslodavca po rješenju o ovrsi koje je donio sud, te da stoga nema mjesta pokretanju postupka protiv poslodavca kod izvansudske ovrhe (isto i Županijski sud u Rijeci, poslovni broj Gž Ovr-712/2019 od 4. listopada 2019.).
Potvrda takvog stava nalazi se i u obrazloženju odluke Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-387/2020 od 27. listopada 2020., uz napomenu da odredbom članka 284. stavka 2. OZ-a (koja propisuje da ovrhovoditelj može, na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na stalnom novčanom primanju ili općenito na imovini ovršenika, od poslodavca ili drugog isplatitelja stalnoga novčanog primanja izravno zatražiti da mu isplati iznos kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je ostvarenja ovrha određena te da je isplatitelj stalnoga novčanog primanja dužan prigodom postupanja po rješenju o ovrsi voditi računa o pravilima o ograničenju ovrhe na takvim primanjima) nije derogirana odredba članka 197. stavka 1. OZ-a, kojom je propisano da se rješenjem o ovrsi na plaći određuje pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
Ovdje valja istaknuti da je pravilo o ograničenju provođenja izvansudske ovrhe od strane isplatitelja primanja primjenjivo i na ovrhu koju provodi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na mirovinama ovršenika. Navedeno proizlazi iz odluke Županijskog suda u Slavonskom brodu, poslovni broj Gž Ovr-283/2021 od 1. lipnja 2021. Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je prijedlog za ovrhu na mirovini dopušteno podnijeti sudu samo ako se ovršeniku mirovina ne isplaćuje na račun kod banke te da je ovrhovoditelj dužan u prilogu takvog prijedloga za ovrhu dostaviti dokaz da se ovršeniku mirovina ne isplaćuje na račun kod banke (tako i Županijski sud u Rijeci, poslovni broj Gž Ovr-810/2019 od 25. listopada 2018.).
Županijski sud u Zadru, u odluci poslovni broj Gž Ovr-334/2019 od 31. svibnja 2019. iznosi isti stav, a pritom pojašnjava i da dokaz o tome da se ovršeniku mirovina ne isplaćuje na račun kod banke predstavlja obavijest Fine o vraćanju osnove za plaćanje s napomenom da ovršenik nema aktivnih računa s kojih bi se mogla izvršiti ovrha na novčanim sredstvima.
Sukladno navedenoj sudskoj praksi, poslodavac (odnosno isplatitelj stalnoga novčanog primanja) je dužan provoditi ovrhu jedino ako se ovršeniku plaća (odnosno stalno novčano primanje) ne isplaćuje na račun otvoren kod banke u Hrvatskoj (primjerice kad se plaća isplaćuje u inozemstvu), i u ograničenim točno određenim slučajevima (namirenja tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenog uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja).
Tihana Čikeš, dipl. iur
