Nova presuda ESLJP-a: Trumbić protiv Hrvatske

Vlasnik stana je pred Općinskim sudom u Splitu podnio tužbu radi iseljenja podnositeljice iz dijela dvoetažnog stana u Splitu u kojem je živjela od 1981. godine jer je taj stan koristila bez pravne osnove. Naime, podnositeljica i njen suprug, kao članovi kućanstva, nezakonito su koristili za stanovanje gornji kat stana (potkrovlje) koji nije bio obuhvaćen stanarskim pravom. Podnositeljičin suprug je podnio protutužbu radi utvrđenja da je ex lege postao zaštićeni najmoprimac nakon očeve smrti. Tvrdio je da donji dio stana ne može predstavljati zasebni stan jer nema sanitarni čvor i kuhinju, koji su se nalazili u potkrovlju stana. Iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazilo je da prema standardima gradnje, primjenjivima u vrijeme dodjele stanarskog prava, prostorije mogu predstavljati stan, ako zgrada u kojoj se stan nalazi ima zajedničke sanitarne čvorove. Vještak je utvrdio i da se donja etaža može preurediti u stan, uz manju pregradnju, priključivanjem na vodovod i kanalizaciju.

Općinski sud u Splitu je podnositeljičinom suprugu priznao status zaštićenog najmoprimca, ali je utvrdio da su dvije etaže stana činile zasebne stambene jedinice, te da su članovi njegovog kućanstva imali pravo stanovati samo u donjoj etaži stana (55,17 m2), dok su bespravno koristili potkrovlje (36,19 m2). Nakon suprugove smrti, podnositeljica je kao član kućanstva, postala zaštićeni najmoprimac predmetnog stana.

Tijekom ovrhe podnositeljica je tvrdila da je lošeg imovinskog stanja i zdravlja, te da bi joj iseljenje iz potkrovlja učinilo stan neprikladnim za život jer ne bi imala pristup sanitarnom čvoru ili tekućoj vodi. Ovršni sud je odbio zahtjev za odgodom ovrhe jer je u konkretnom slučaju imala stan u kojem je mogla nastaviti živjeti.

Podnositeljica je pred Europskim sudom prigovorila da presuda kojom joj je naloženo iseliti iz potkrovlja stana, predstavlja povredu prava na poštovanje njezina doma. Sud je naveo da je dotična presuda predstavljala miješanje u pravo na dom, koje je bilo zakonito budući da se temeljilo na mjerodavnom hrvatskom zakonodavstvu, te je slijedilo legitimni cilj zaštite prava drugih.

Što se tiče razmjernosti, Sud je primijetio da su podnositeljica i njezin suprug nezakonito koristili potkrovlje, te da je vještak tijekom parničnog postupka utvrdio da bi se donja etaža stana mogla spojiti na vodoopskrbu i kanalizaciju uz manje preuređenje. Budući da je to bilo izvedivo bez velikih radova ili ulaganja, Sud je smatrao da je nalog domaćeg suda da se podnositeljicu iseli iz potkrovlja bio razmjeran legitimnom cilju kojem se težilo. U odnosu na prigovor da domaći sudovi nisu izričito proveli 2 test razmjernosti, Sud je ponovio da se ta obveza ne primjenjuje automatski u slučajevima kada je vlasnik fizička ili pravna osoba (vidi Vrzić protiv Hrvatske).

Slijedom iznesenog, Sud je utvrdio da je zahtjev podnositeljice očito neosnovan, te ga je odbacio na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

Ova odluka je konačna.