Podnositelj je 2003. godine primljen u državnu službu na određeno vrijeme na Općinskom sudu u Zagrebu kao administrativni referent-upisničar, radi provedbe projekta sređivanja zemljišnih knjiga i katastra. Služba mu je produljena 23 puta, a prestala je 31. ožujka 2016., istekom posljednjeg roka. Podnositelj je osporavao prestanak službe, tvrdeći da je obavljao poslove trajnog karaktera te da se njegova služba, sukladno Zakonu o radu i Direktivi Vijeća 1999/70/EZ o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme, trebala smatrati službom na neodređeno vrijeme. Odbor za državnu službu i domaći sudovi odbili su njegove prigovore, pozivajući se na Zakon o državnim službenicima koji je izričito isključivao mogućnost da državna služba na određeno vrijeme automatski postane služba na neodređeno vrijeme.
Pred Europskim sudom podnositelj je prigovorio da je zbog statusa državnog službenika diskriminiran u odnosu na radnike na koje se primjenjuje Zakon o radu, u pogledu mogućnosti da radni odnos na određeno vrijeme postane radni odnos na neodređeno vrijeme. Pozvao se na opću zabranu diskriminacije iz članka 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Europski sud je utvrdio da je članak 1. Protokola br. 12. primjenjiv jer se prigovor odnosio na Ustavom zajamčena prava na jednaku dostupnost javne službe i radnih mjesta. Polazeći od pretpostavke da je podnositelj bio u relevantno sličnoj situaciji kao radnici na koje se primjenjuje Zakon o radu, ispitao je opravdanost različitog postupanja. Europski sud je istaknuo da države uživaju široku slobodu procjene pri uređivanju zapošljavanja u javnom sektoru te da između javnog i privatnog sektora mogu postojati znatne pravne i činjenične razlike. Pozvao se i na praksu Suda Europske unije prema kojoj Okvirni sporazum ne propisuje opću obvezu pretvaranja radnih odnosa na određeno vrijeme u odnose na neodređeno vrijeme.
U kontekstu prigovora podnositelja zahtjeva pred Sudom, koji se u biti odnosio na nemogućnost njegova stalnog zaposlenja u državnoj službi, bitno je to da je on, unatoč ispunjavanju formalnih uvjeta za sudjelovanje u devet natječaja za prijam u državnu službu na neodređeno vrijeme, poduzeo daljnje korake, i to djelomično, samo u vezi s jednim od njih (prijavio se ali nije pristupio testiranju) te nije pružio uvjerljivo objašnjenje zašto je tome tako. Drugim riječima, podnositelj zahtjeva imao je devet zasebnih prilika za stalno zaposlenje u državnoj službi, no nije iskoristio nijednu od njih.
Slijedom navedenog, Europski sud je zaključio da je različito postupanje prema podnositelju imalo objektivno i razumno opravdanje te je zahtjev odbacio kao očigledno neosnovan.
Ova odluka je konačna i dostupna na web stranici Europskog suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika.
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik esljp.gov.hr ili na broj telefona 01/6444 600.
