Poredbeni prikaz i problematika dobne granice kaznene (ne)odgovornosti maloljetnih počinitelja kaznenih djela

U prvom redu bitno je osvrnuti se na razgraničenje i pojmovno određenje pojmova djeteta i maloljetnika jer se ti pojmovi jednim svojim dijelom sadržajno isprepliću. U hrvatskom pravnom sustavu sukladno odredbi Konvencije o pravima djeteta (dalje: Konvencija) djetetom se smatra svaka osoba mlađa od 18 godina života¹. U maloljetničkom kaznenom pravu dijete je osoba do nenavršenih 14 godina. Osobe koje počine kazneno djelo u dobi od 14 do 18 godina su maloljetnici i dijele se u dvije skupine na mlađe (14-16)² i starije maloljetnike (16-18)³. Postoji i kategorija osoba od 18 do 21 koji se nazivaju mlađim punoljetnicima.⁴ Svrstavanje osoba u dobne skupine važno je s obzirom na primjenu prava i izricanje sankcija jer se prema maloljetnim počiniteljima kaznenih djela primjenjuju drugačije odredbe koje se nalaze u Zakonu o sudovima za mladež ("Narodne novine" br. 84/11., 143/12., 148/13., 56/15., 126/19. – dalje u tekstu: ZSM), od onih koje se primjenjuju inače prema punoljetnim počiniteljima kaznenih djela.  Znači vidljivo je da ZSM nije primjenjiv na osobe mlađe od 14 godina (djecu) koja su u slučaju počinjenja kaznenog djela potpuno kazneno neodgovorna, ona se ne izvode pred sud niti se prema njima primjenjuju odgojne mjere predviđene za maloljetnike, već se prepuštaju službama socijalne zaštite

Potrebno je istaknuti kako države imaju pravo određivanja minimalne dobi za kaznenu odgovornost od koje će, pretpostavlja se, dijete razumjeti što čini i da za to treba kazneno odgovarati. Tako se dobna granica kaznene odgovornosti razlikuje od države do države.⁵ U svim zemljama u regiji, kao i u većini zemalja Europske unije, kaznena odgovornost započinje s 14 godina⁶. Iznimke su Velika Britanija, u kojoj je dijete kazneno odgovorno s 10 godina⁷, dok se u skandinavskim zemljama granica penje na 15, ali se već cilja na 16 godina.

Naime, u svim europskim zemljama prihvaćeno je stajalište da maloljetni počinitelji nakon što prijeđu dobnu granicu kaznene odgovornosti, moraju kazneno odgovarati za svoje ponašanje, ali države se međusobno razlikuju u načinu reakcije na počinjeno kazneno djelo. U većini država (pa tako i u Hrvatskoj) prema maloljetnim počiniteljima postupa se znatno drugačije u odnosu na odrasle počinitelje, odnosno maloljetnike se u pravilu ne kažnjava, već im se izriču mjere kojima im se nastoji pružiti pomoć i zaštita radi ostvarenja njihova preodgoja i rehabilitacije te ostvarenja specijalne prevencije. U posljednjih 30 godina većina europskih država provela je neki oblik reforme maloljetničkog pravosuđa. Neke su se države više okrenule neoliberalnom konceptu i zaoštravanju politike kažnjavanja prema maloljetnim počiniteljima, poput Engleske i Walesa te Francuske, a druge su države, poput Njemačke i Švicarske, i dalje nastavile graditi sustave u kojima je kažnjavanje maloljetnika iznimka, a prednost imaju odgojno-obrazovne mjere.⁸

U Konvenciji o pravima djeteta određeno je da u slučajevima u kojima su djeca počinitelji kaznenih djela na snagu stupaju institucije kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obiteljski centri - upravo zato što se kod djeteta mlađeg od 14 godina još uvijek ne može sa sigurnošću reći da je ono potpuno svjesno onoga što radi i da može u potpunosti shvatiti posljedice svog ponašanja. Dakle, trenutno su prihvaćena shvaćanja da su djeca do 14 godine neubrojiva, zbog svoje dobi i životne zrelosti.

Nedavni slučaj u susjednoj državi⁹ u kojem je dijete od 13 godina i 10 mjeseci planirano usmrtilo više osoba ne pokazujući kajanje potaknuo je promišljanje o mogućnosti uvođenja kaznene odgovornosti i za osobe mlađe od 14. godina (primjerice u dobi od 10-14) i to ponajprije za teške delikte (primjerice ubojstvo ili teško ubojstvo, razbojništvo, iznudu i sl.), ako se utvrdi da su dovoljno zrele, tj. da kod njih postoji discernimenta (i doli capax) ili drugim riječima da su ubrojivi.

Tako je i Glasovita Theresiana iz 1768. isključivala je kažnjavanje djece koja su 'bliže sedam nego četrnaest godina", dok je Josephina iz 1787. godine razlikovala pojedine kategorije maloljetnika: djeca do dvanaest godina nisu mogla biti kažnjena, već su se prema njima mogle primijeniti posebne mjere; za maloljetnike od dvanaest do četrnaest godina bilo je predviđeno blaže kažnjavanje pod uvjetom da je kod njih utvrđen (tal.) discernimento, posebna (intelektualna) kategorija ubrojivosti, i u konačnome krivnje, maloljetnog počinitelja. Napoleonov Code penal iz 1810. godine predviđao je discernement kao uvjet za kažnjavanje maloljetnika do šesnaest godina. Ako nije bilo utvrđeno da je maloljetnik postupao s razborom, sud ga je morao osloboditi, a u posebnim slučajevima mogao mu je izreći posebnu mjeru upućivanja u popravni dom. Maloljetnici kod kojih je utvrđen discernement kažnjavali su se kao i odrasli počinitelji kaznenog djela, ali blaže.¹⁰ Ideju o discernimentu prihvatio je i Derenčin koji je u svojoj Osnovi Kaznenog zakona o zločinstvih i prestupcih za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju odredio kako se maloljetnici (osobe od 12 do 14 godina) mogu kazniti blažim kaznama od onih koje su sustizale punoljetne počinitelje samo ako su dovoljno zreli i mogu shvatiti kažnjivost ostvarenog djela. Za takve maloljetnike trebalo je ustanoviti jesu li postupali s razumom.¹¹

U dobnoj granici od 10-14. godina, presumpcija bi bila (za razliku od današnje fikcije) da djeca nisu sposobna za dolus malusi nisu ubrojivi (shvaćanje značenja svojeg postupanja i mogućnost vladanja svojom voljom), ali je ta presumpcija oboriva, čime bi se otvorila mogućnost i drugačijeg postupanja, ponajprije prema odredbama ZSM-a. Ukoliko bi se presumpcija oborila, tada bi dijete u toj dobi moglo biti odgovorno za kaznena djela. Pretpostavlja se kako će se takva odgovornost utvrđivati samo iznimno i u rijetkim situacijama, ali opet postojat će i takva mogućnost koje sada nema.¹²

Discernimento postoji i danas u kaznenopravnim sustavima zemalja zapadnoeuropskog kontinentalnog kruga. Belgija primjerice primjenjuje institut discernimenta na sve osobe mlađe od 18 godina, pa se za nju navodi kako ima najširi raspon primjene tog instituta u odnosu na sve druge države koje primjenjuju taj institut. Francuska primjerice primjenjuje discernimento na osobe od 10 do 13 godina, a 13 godina je minimalna dob kaznene odgovornosti. U tom kontekstu se razmatra mogućnost uvođenja takvog prijelaznog režima discernimenta i u hrvatsko maloljetničko kazneno pravo za djecu koja ostvare obilježja ponajprije (težih) kaznenih djela.¹³

Moramo zaključiti da je vrlo važno prilikom svakog postupanja koje se tiču maloljetnih počinitelja voditi se načelom svrhovitosti i najboljeg interesa maloljetnika kako bi se utjecalo na njegov odgoj, razvijanje cjelokupne ličnosti i jačanje njegove osobne odgovornosti radi suzdržavanja od ponovnog činjenja kaznenih djela, te omogućilo njegovo ponovno uključivanje u društvenu zajednicu. Ali isto tako bilo bi dobro da postoji mogućnost primjene maloljetničkog kaznenog prava i u ozbiljnim slučajevima dječjeg kriminala, nevezano je li njegova zastupljenost u društvu velika ili nije. Naglasak bi trebalo staviti na individualizaciju svakog pojedinog slučaja a institut discernimenta bi znatno tome doprinio.  Uvođenje  instituta discernimenta znatno bi doprinijelo postojanju što veće mogućnosti primjene sustava maloljetničkog kaznenog prava i to na što fleksibilniji način. Takav sustav s prijelaznim režimom između kaznene neodgovornosti i kaznene odgovornosti, bi bio pravedniji i više prilagođen stvarnom stanju stvari, jer postojeća umjetno povučena dobna granica od 14 godina, nije dovoljno fleksibilna za rješavanje i postupanje u kaznenom pravu. Određena granica od 14 godina dijeli neodgovorne od odgovornih bez obzira na njihovu zrelost, stupanj svijesti, mogućnost shvaćanja i vladanja svojom voljom, odnosno (stvarno) postojanje ubrojivosti, tj. discernimenta.

I na kraju bitno je uzeti u obzir riječi Krešimira Prijatelja, dječjeg psihologa s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru kako “Dob ne bi trebala biti jedina varijabla prema kojoj bismo donosili odluke o kaznenoj odgovornosti. Potrebno je uzeti u obzir i procijeniti brojne druge aspekte funkcioniranja adolescenata, poput njihovog stupnja kognitivne, emocionalne, moralne i socijalne zrelosti, a posebice razumijevanja ponašanja u koja se uključuju i sposobnosti rasuđivanja.”¹⁴

Jasminka Blažinović Grgić, mag. iur.