1. Uvjet za rad utvrđeni Zakonom
Uvjeti za rad pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju ili stručnoga komunikacijskoga posrednika utvrđeni su člankom 24.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju (NN 57/22).
Riječ je o odredbi kojom se uređuju uvjeti za rad, a to su: najmanje četverogodišnje srednjoškolsko obrazovanje, osposobljavanje i stečena djelomična kvalifikacija, osoba nije roditelj niti drugi član uže obitelji djeteta kojem se pruža potpora.
Ograničenje u radu odnosi se na činjenicu da nije samostalni nositelj odgojno-obrazovnog rada, a utvrđene su i zapreke kod zasnivanja radnog odnosa jednako vrijedne kao i za ostale zaposlene u predškolskoj ustanovi sukladno članku 25. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju.
2. Razina i vrsta obrazovanja
Razina i vrsta obrazovanja pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju ili stručnoga komunikacijskoga posrednika zakonom je definirana samo jednim formalnim uvjetom, a to je najmanje završeno srednjoškolsko obrazovanje. Iz takvog zakonskog uređenja proizlazi da zakonodavac za obavljanje navedenih poslova nije smatrao potrebnim propisati uvjet odgovarajuće struke.
Mišljenja smo da je to značajan nedostatak ove odredbe jer je riječ o djeci rane i predškolske dobi koja imaju određene manje ili veće zdravstvene poteškoće, što implicira da bi i znanja pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju trebala biti zadovoljavajuća u okviru odgojno-obrazovne ili zdravstvene struke. Naime o odgojno-obrazovnom uključivanju djeteta s teškoćama u razvoju najvažniju ulogu trebaju imati odgojitelji odgojno-obrazovne skupine. U praksi ovaj proces nije ni jednostavan niti jasan, posebno kada je riječ o djeci sa značajnijim spektrom teškoća u razvoju. Ako dječji vrtić ima zaposlenog stručnog suradnika edukacijskog rehabilitatora tada će se proces odgoja i obrazovanja djeteta s teškoćama u razvoju moći odvijati na potpuniji i kvalitetniji način.
Dječji vrtići u općim aktima ne mogu odrediti koju bi razinu i vrstu obrazovanja trebao posjedovati pomoćnik za djecu s teškoćama u razvoju jer je zakonodavac postavio formalno pravni uvjet tako iznimno široko i nije ostavio mogućnost preciznijeg definiranja ovog formalnog uvjeta. Iz navedenog se može zaključiti da razina i vrsta obrazovanja pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju ne predstavlja osobiti značaj u procesu odgoja i obrazovanja djece s teškoćama u razvoju.
Mišljenja smo da se navedenim stavom uvelike zanemaruje okolnost da u praksi nije lako odvojiti gdje počinje, a gdje završava odgojno-obrazovni proces budući da se isti odvija u odgojno-obrazovnoj skupini u neprekidnim različitim odnosima: dijete-odgojno-obrazovni stručnjaci (odgojitelji, stručni suradnici, zdravstveni voditelj), dijete-pomoćnik za djecu s teškoćama u razvoju, kao i dijete-dijete.
S obzirom na trenutačnu okolnost (ako se trenutačno može ocijeniti višegodišnja praksa) sve većeg broja tzv. „nestručnih odgojitelja“ ne iznenađuje ovakav odnos prema procjeni potrebnih formalnih uvjeta za rad pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju, ali to ne znači da manje zabrinjavaju dugoročne posljedice koje će biti rezultat kadrovskih teškoća u kojima se već godinama nalazi predškolski odgoj i obrazovanje.
Međutim, potreba za određenim specifičnim znanjima pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju praksa je pokazala itekako bitnima. Posebno je važno u dječjim vrtićima koji nemaju potpuno ekipiran tim stručnjaka koji rade na radnim mjestima stručnih suradnika i zdravstvene voditeljice. Naročito u sredinama gdje su djeca u inkluziji odnosno integraciji u redovite programe.
U dječjim vrtićima u kojima ne postoje posebno organizirane skupine za djecu s teškoćama u razvoju nije moguće zaposliti ni druge itekako potrebne zdravstvene i odgojno-obrazovne struke zbog ograničenja uvjetovanog brojem posebno organiziranih odgojno-skupina djece s teškoćama u razvoju, a što je naglašeno u članku 5. Pravilnika o odgovarajućoj vrsti i razini obrazovanja odgojno-obrazovnih i ostalih radnika u dječjem vrtiću, ustanovama i drugim pravnim i fizičkim osobama koje provode programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (NN 45/2024 - u nastavku teksta: Pravilnik).
U prethodno citiranom članku utvrđeni su različiti stručni profili kako zdravstvene tako i obrazovne struke koji mogu biti uključeni u dječje vrtiće, ali samo pod uvjetom da dječji vrtići imaju jednu ili više posebnih skupina za djecu s teškoćama u razvoju, što implicira organizacijski veće predškolske ustanove u pravilu u većim gradovima. Samim tim sve ostale predškolske ustanove ne mogu izabrati i utvrditi niti jedno radno mjesto na temelju citiranog Pravilnika koje bi se pokazalo odgovarajućim kako u odnosu na zdravstvene teškoće koje djeca imaju tako i na mogućnost zapošljavanja stručnog kadra posebno u malim dislociranim sredinama.
3. Način uključivanja u predškolski odgoj i obrazovanje
Prije nego što je ova jedina zakonska odredba koja regulira samo uvjete za rad pomoćnika za djecu s teškoćama u radu, stupila na snagu na temelju prethodno citiranog članka 24.a Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, dječji vrtići su uvodili na specifičan i prilagođen način praksu koja je na sličan način prethodno bila u primjeni u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju.
Naglašava se da značajan broj dječjih vrtića ovu praksu ima već desetak godina. Uvođenje u sustav predškolskog odgoja i obrazovanja pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju odvijao se na inicijativu i uz prethodnu suglasnost osnivača, ali i na inicijativu roditelja koji su poticali institucije općenito, a posebno ustanove odgoja i obrazovanja kako bi osigurali na kvalitetniji način uključivanje svoje djece u sustav odgoja i obrazovanja.
Bez pravnog okvira i unaprijed utvrđenih standarda praksa uključivanja pomoćnika za djecu s teškoćama u dječje vrtiće pratila je društvene promjene i iste u hodu implementirala kako su to dozvoljavali uvjeti i okolnosti u pojedinim dječjim vrtićima. Očekivalo se da će Pravilnikom biti uključeno i radno mjesto pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju, što se nije dogodilo.
Mišljenja smo da iz navedenog proizlazi da ova kategorija zaposlenih u dječjim vrtićima ima poseban status koji nije dio popisa radnih mjesta u predškolskim ustanovama. Stoga se očekuje osim predmetne zakonske odredbe koja je riješila samo uvjete za rad i rješavanje ostalih važnih pitanja uključivanja u rad pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju posebnim pravilnikom ministra nadležnog za obrazovanje.
Člankom 24. a stavak (6) Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju utvrđeno je sljedeće:
„Načine uključivanja te način i sadržaj osposobljavanja i obavljanja poslova pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju te stručnog komunikacijskog posrednika, kao i postupak radi ostvarivanja prava djece s teškoćama u razvoju na potporu pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju te stručnih komunikacijskih posrednika propisuje ministar nadležan za obrazovanje pravilnikom.“
4. Normativni okvir u općim aktima
Uvidom u pravilnike o unutarnjem ustrojstvu dječjih vrtića objavljene na mrežnim stranicama, razvidno je da su mnogi navedeno radno mjesto uključili u svoje opće akte. Dječji vrtići su sami definirali i razradili poslove i radne zadatke kako bi se uspostavila i određena pravna sigurnost zaposlenih osoba.
Sama dugogodišnja praksa je vodila i pokazala koji bi to zapravo bio mogući normativni smjer. Treba imati u vidu da su svi ovi opći akti doneseni uz prethodnu suglasnost predstavničkog tijela lokalne, područne (regionalne) samouprave te da su također prošli proceduru nadzora zakonitosti od nadležnog županijskog upravnog odjela za odgoj i obrazovanje.
5. Zaključak
Rad pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju ili stručnog komunikacijskog posrednika u dječjim vrtićima je iznimno važan i velika potreba djece s teškoćama u razvoju, njihovih obitelji, ali i dječjih vrtića kako bi na najbolji način organizirali uključivanje djece s teškoćama u razvoju u proces ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
Kvalitetna organizacija ovog radnog mjesta, detaljno definiranje poslova i radnih zadataka, kvalitetno međusobno prožimanje s odgojno-obrazovnim stručnjacima, obrazovanje, osposobljavanje i edukacija predstavljaju conditio sine qua non uspješne integracije djeteta s teškoćama u razvoju unutar odgojno-obrazovne skupine u dječjim vrtićima, a ujedno je i važan temelj za daljnji proces odgoja i obrazovanja djeteta.
Pravilnik koji je trebao definirati rad pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju sukladno članku 24.a st. 6 Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju nije donesen, a kako sam zakonodavac nije propisao rok donošenja istog, nije u zakašnjenju, ali stvarno i suštinski je krajnje žurno. Vjerujemo kada isti bude u pripremi da će se uzeti u obzir i konzultirati praksa koja je u dječjim vrtićima već godinama prisutna, na specifičan i drugačiji način nego što je to u ostalim odgojno-obrazovnim ustanovama.
Važno je imati u vidu posebno dječje vrtiće gdje su djeca s teškoćama u razvoju integrirana u redovite programe, gdje ne postoje uvjeti ni mogućnosti osnivanja posebnih skupina djece s teškoćama u razvoju. Zbog toga je pitanje obrazovanja i struke i te kako važno za svako radno mjesto pa tako i za pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju. Kod normiranja radnih mjesta u predškolskom odgoju i obrazovanju uvijek treba imati cjelovitu sliku predškolskog odgoja u Republici Hrvatskoj koju osim velikih gradova čine i mali gradovi, mala mjesta s posebnim naglaskom na otočke sredine.
Prioritetno je u odgojno-obrazovnom procesu stvarati pretpostavke koje bi vodile napretku u djetetovom cjelovitom razvoju, zadovoljstvu roditelja, ali i u zadovoljstvu odgojno-obrazovnih radnika da u svom radu osjećaju da je dijete s teškoćama u razvoju postiglo najbolji mogući uspjeh i razvoj svojih potencijala, te da su stvorene osnove za daljnji odgojno-obrazovni napredak djeteta s teškoćama u razvoju.
Autorica: Alma Šeperović, dipl. iur.
