U dijelu koji nije reguliran posebnim (sektorskim) zakonom, razrješenje ravnatelja ustanove uređeno je odredbama članka 44. i članka 45. Zakona o ustanovama ("Narodne novine" br. 76/93., 29/97., 47/99., 35/08. i 127/19.).
Institut razrješenja primjenjuje se u odnosu na prestanak obavljanja ravnateljske dužnosti prije isteka mandata, tj. prije isteka vremena na koje je ravnatelj imenovan (članak 44. stavak 1. Zakona o ustanovama).
Razlozi za razrješenje ravnatelja propisani su taksativno i alternativno, u članku 44. stavak 2. Zakona o ustanovama. Tom je odredbom propisano da će ravnatelj biti razriješen:
1. ako ravnatelj sam zatraži razrješenje u skladu s ugovorom o radu,
2. ako nastanu takvi razlozi koji po posebnim propisima ili općim propisima o radu dovode do prestanka radnog odnosa,
3. ako ravnatelj ne postupa sukladno propisima ili općim aktima ustanove, ili neosnovano ne izvršava odluke tijela ustanove ili postupa protivno njima,
4. ako ravnatelj svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzroči ustanovi veću štetu ili ako zanemaruje ili nesavjesno obavlja svoje dužnosti tako da su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti ustanove.
Upravni postupak razrješenja ravnatelja
Neki postupci razrješenja ravnatelja ustanove čine upravni postupak. To vrijedi kada se ravnatelj imenuje upravnim aktom, odnosno kada se zaštita u postupku imenovanja ravnatelja pruža u upravnom sporu (članak 42. stavak 3. Zakona o ustanovama). Nastavak izlaganja u ovom radu posvećen je slučajevima u kojima se o razrješenju ravnatelja ustanove odlučuje u upravnom postupku.
Upravni postupak razrješenja ravnatelja jednostranački je postupak, koji može biti pokrenut na zahtjev stranke (točka 1.), ili po službenoj dužnosti (točke 2.-4.). Iz netom rečenog proizlazi i način omogućavanja izjašnjavanja stranke (ravnatelja) u postupku razrješenja, u svjetlu Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09. i 110/21., u nastavku teksta: ZUP).
Načini sudjelovanja stranke u upravnom postupku
Ako ravnatelj sam zatraži razrješenje (točka 1.), svojim zahtjevom je već iznio ključno izjašnjenje u ovoj vrsti predmeta, u smislu članka 30. ZUP-a, vezano uz članak 50. točka 1. toga Zakona. Stoga, u pravilu, nema potrebe da još na neki način sudjeluje u postupku prije donošenja akta o razrješenju. Takva potreba može se javiti, primjerice, kada donositelj odluke o razrješenju ne želi prihvatiti datum s kojim je ravnatelj zatražio razrješenje.
Kod primjene točke 2., neposredno rješavanje predmeta (članak 49. točka 1. ZUP-a) dopušteno je ako je riječ o razlozima koji automatizmom dovode do prestanka radnog odnosa. Ipak, i u tom slučaju može biti svrhovito ravnatelju omogućiti izjašnjenje u postupku.
U pogledu razlogâ iz točke 3. i točke 4., potrebno je provesti ispitni postupak (članak 51. i 52. ZUP-a, vezano uz članak 30. i članak 48. navedenog Zakona). Ako to obuhvaća i provedbu očevida ili saslušanje svjedoka odnosno vještaka, obvezatna je i usmena rasprava (članak 54. stavak 1. točka 2. ZUP-a).
Pritom je ključno je li stranci (ravnatelju) zbiljski pružena mogućnost sudjelovanja u postupku i izjašnjenja o razlozima za razrješenje, a ne je li stranka tu mogućnost iskoristila. Izjašnjenje treba biti omogućeno o svim razlozima na kojima se temelji odluka o razrješenju. To se čini pozivanjem na davanje usmene izjave stranke na zapisnik ili pozivom na njeno pisano izjašnjenje, u prikladnome (razumnom) roku.
Ako tijekom postupka bude utvrđeno da ne postoje razlozi za razrješenje ravnatelja, postupak je potrebno obustaviti (članak 46. stavak 5. ZUP-a).
Sudska zaštita
Članak 45. Zakona o ustanovama tiče se daljnje sudske zaštite, pred redovnim ili upravnim sudom, ovisno o kriterijima iz članka 42. stavak 3. Zakona o ustanovama. Razlozi za sudsko osporavanje odluke o razrješenju ograničeni su na nepostojanje razloga za razrješenje i na bitne povrede postupka (tj. na postojanje povrede „koja je značajno utjecala na ishod postupka“). U potonju vrstu procesne povrede može pripadati i propuštanje da stranci (ravnatelju) na odgovarajući način bude omogućeno sudjelovanje u postupku razrješenja.
Noveliranje Zakona o ustanovama iz 2019.
Spomenimo i da je, do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ustanovama („Narodne novine“ br. 127/19.), u dotadašnjoj odredbi članka 44. stavak 3. toga Zakona bilo izričito propisano da se, prije donošenja odluke o razrješenju, ravnatelju mora dati mogućnost da se izjasni o razlozima za razrješenje. Povezano s time, u obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ustanovama navedeno je sljedeće:
Također se briše odredba stavka 3. toga članka prema kojoj se ravnatelju mora dati mogućnost prethodnog izjašnjavanja o razlozima za razrješenje, imajući u vidu da razriješena osoba odluku o razrješenju ima pravo pobijati pred nadležnim sudom, sukladno odredbi članka 45. ovoga Zakona.
No, brisanje ove odredbe ne isključuje dužnost primjene odredaba ZUP-a o sudjelovanju i izjašnjenju stranke u postupku kada se o razrješenju ravnatelja ustanove odlučuje u upravnom postupku. Stoga je netom citirani dio obrazloženja novele Zakona o ustanovama, u osnovi, primjenjiv u odnosu na odlučivanje o razrješenju ravnatelja koje se ne provodi u upravnom postupku, tj. u pogledu razrješenja ravnatelja ustanove koja ne ulazi u krug ustanova iz članka 42. stavak 3. Zakona o ustanovama (ako posrijedi nije javna ustanova, ili ako ravnatelja ustanove ne imenuje Vlada Republike Hrvatske, čelnik nadležnog tijela državne uprave, niti predstavničko tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave). Ipak, i tada je svrhovito ravnatelju pružiti mogućnost izjašnjenja u postupku razrješenja. Time se, između ostalog, smanjuje rizik da se odluka o razrješenju donese na temelju nepotpunih ili pogrešnih činjenica, što ujedno smanjuje rizik neuspjeha poslodavca u sudskom sporu pokrenutom radi razrješenja ravnatelja pred redovnim sudom.
doc. dr. sc. Alen Rajko
