Sigurnost djeteta u igri na javnim dječjim igralištima: nejasnoće i problemi u praksi

1. Uvod

Konvencija o pravima djeteta međunarodni je dokument kojeg je usvojila Glavna skupština UN-a sada 1989. godine.
Konvencija o pravima djeteta sadrži univerzalne standarde koje država stranka Konvencije (tj. koja ju je potpisala i ratificirala) mora jamčiti svakom djetetu. To je akt u kojemu se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi koja treba posebnu zaštitu. Za razliku od toga Deklaracija o pravima djeteta iz 1959. godine koja ima moralnu snagu, Konvencija o pravima djeteta je akt sa zakonskom snagom i obvezuje stranke na pridržavanje njezinih odredaba. Osim toga uključuje i pravo nadziranja primjene u državama koje su ju prihvatile i ratificirale.

Za Konvenciju o pravima djeteta može se reći da je jedinstvena s obzirom na to da osigurava građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava djece, da se primjenjuje na svu djecu, u svim situacijama, u gotovo cijeloj zajednici naroda, te da od vlada zahtjeva da poduzmu aktivnosti vezane uz zaštitu prava djeteta.

Sagledavajući Konvenciju o pravima djeteta u jednom općem pogledu, može se reći da ona djeci osigurava nekoliko različiti vrsta prava, poput prava na preživljavanje, pravo na razvoj, pravo na zaštitu.

U kontekstu ovog članka najvažnije je pravo na razvoj pod kojim se podrazumijeva pravo na obrazovanje, pravo na igru, pravo na slobodno vrijeme, pravo na kulturne aktivnosti, pravo na informiranje, pravo na slobodu misli kao i pravo izražavanja vjere.

Konvencijom se zapravo želi pokazati da hijerarhija dječjih prava u biti ne postoji, jer su sva su ta prava potrebna da bi se dijete razvilo u cjelovitu osobu. Konvencija o pravima djeteta nije katalog prava djeteta, nego je to popis obveza koje države moraju ispunjavati spram djeteta.

Vlada Republike Hrvatske posebnom se odlukom obvezala biti strankom Konvencije o pravima djeteta od 8. listopada 1991. godine. To znači da je Republika Hrvatska kao zemlja koja je potpisala i ratificirala Konvenciju o pravima djeteta, preuzela sve odgovornosti koje proizlaze iz Konvencije.

Što se tiče Ustava Republike Hrvatske u kontekstu ovog članka, u njemu se, između ostalog, navodi da država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život. Također, da je dužnost svih da štite djecu i nemoćne osobe, kao i da svatko ima pravo na zdrav život, te da je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.

2. Sigurnost djeteta

Djeca imaju pravo na sigurnost. Roditelji i ostali odrasli odgovorni su za zaštitu djece od različitih vrsta opasnosti. Djeca koja su sigurna u sebe odgovornija su i bolje skrbe o samozaštiti, a nedostatak samopouzdanja čini dijete nesigurnim, preplašenim i prigodnim da se njime manipulira i da ga se iskorištava.

Vezano uz sigurnost djeteta u igri, slobodno se može reći, djeca se moraju igrati, ali. ne što je moguće sigurnije nego sigurno koliko je to najviše potrebno.

Što to znači u praksi?

Konvencija o pravima djeteta, u članku 31. propisuje da države stranke potpisnice Konvencije, priznaju djetetu pravo na odmor i slobodno vrijeme, na igru i razonodu primjerenu njegovoj dobi, kao i na slobodno sudjelovanje u kulturnom životu i umjetnostima.

Kao što je uvodno navedeno, Konvencija o pravima djeteta je akt sa zakonskom snagom i obvezuje stranke na pridržavanje njezinih odredbi, te uključuje i pravo nadziranja primjene u državama koje su ju prihvatile i ratificirale. Prema tome, pravo djeteta na slobodno vrijeme, na igru, na razonodu je pravo i obveza svake države, što u sebi podrazumijeva i sigurnost.

Gdje je su mogući problemi u Republici Hrvatskoj?

Primjerice, to je pravo na igru na javnim dječjim igralištima te odgovornost vezana uz to.

U Republici Hrvatskoj nema decidiranog, zasebnog propisa koji regulira uvjete sigurnosti, ali to naravno ne znači da odgovornost za to ne postoji. Za sva dječja igrališta izgrađena na javnim površinama jedinice lokalne samouprave, odgovornost za sigurnost igrališta prije svega je na osobama odgovornima za funkcioniranje jedinice lokalne samouprave.

Iako nema propisa koji jasno propisuje upravljanje i sigurnost na javnim dječjim igralištima, ipak postoji propis koji propisuje da se na tržište stavljaju samo sigurni proizvodi a to je Zakon o provedbi Uredbe (EU) 2023/988 o općoj sigurnosti proizvoda.

Vlada Republike Hrvatske u obrazloženju prijedloga toga Zakona, je navela da je 12. lipnja 2023. na snagu je stupila Uredba (EU) 2023/988 Europskog parlamenta i Vijeća od 10. svibnja 2023. o općoj sigurnosti proizvoda, izmjeni Uredbe (EU) br. 1025/2012 Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive (EU) 2020/1828 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2001/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Vijeća 87/357/EEZ (SL L 135, 23.5.2023.; u daljnjem tekstu: Uredba (EU) 2023/988).

Uredba (EU) 2023/988 je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama od 13. prosinca 2024. Direktivom 2001/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 3. prosinca 2001. o općoj sigurnosti proizvoda (SL L 11, 15.1.2002.; u daljnjem tekstu: Direktiva 2001/95/EZ), koja je u nacionalno zakonodavstvo prenesena odredbama Zakona o općoj sigurnosti proizvoda. Propisani su opći sigurnosni zahtjevi za sigurnost potrošačkih proizvoda, obveze proizvođača i distributera, informiranje javnosti, poticanje dragovoljnih mjera te nadzor nad ispunjavanjem propisanih zahtjeva, kao i obveza razmjene informacija u tu svrhu putem sustava Unije za brzu razmjenu informacija.
Direktivu 2001/95/EZ bilo je nužno revidirati i ažurirati u kontekstu razvoja novih tehnologija i internetske prodaje kako bi se osigurala dosljednost s razvojem zakonodavstva Europske unije o usklađivanju i zakonodavstva o normizaciji, kao i bolje funkcioniranje opoziva proizvoda zbog sigurnosti.

Uredbom (EU) 2023/988 osigurava se da proizvodi koji se stavljaju na tržište Europske unije, bez obzira na prodajni kanal putem kojeg se nude potrošačima (internet ili fizička trgovina), udovoljavaju visokoj razini sigurnosnih zahtjeva koji su istom propisani.

Takva visoka razina sigurnosti trebala bi se ponajprije postići dizajnom i obilježjima proizvoda, uzimajući u obzir predviđenu i predvidljivu uporabu i uvjete uporabe određenog proizvoda. Preostale rizike, ako postoje, trebalo bi ublažiti određenim zaštitnim mjerama, kao što su upozorenja i upute.

Osim navedenoga, Uredba (EU) 2023/988 propisuje i mjere kojima se jamči da se tijekom procjene sigurnosti uzimaju u obzir rizici za najranjivije skupine potrošača (npr. djeca), rodni aspekti i rizici koji su povezani s kibernetičkom sigurnošću, te općenito sa stupnjem digitalizacije koji je, u odnosu na ranije uređenje koje je propisivala Direktiva 2001/95/EZ, znatno uznapredovao.

Za razliku od dotadašnjeg uređenja, gdje Direktiva 2001/95/EZ, pa time i raniji Zakon o općoj sigurnosti proizvoda, predviđaju obveze samo određenih gospodarskih subjekata u odnosu na zahtjeve sigurnosti proizvoda, kao što su proizvođači i distributeri. Uredbom (EU) 2023/988 propisano je da su svi gospodarski subjekti koji sudjeluju u lancu opskrbe i distribucije dužni poduzimati odgovarajuće mjere kojima osiguravaju stavljanje na raspolaganje na tržištu isključivo proizvoda koji su sigurni i koji udovoljavaju kriterijima propisanim predmetnom Uredbom.

Dakle, vezano uz sigurnost proizvoda, u ovom trenutku u Republici Hrvatskoj važeći je Zakon o provedbi Uredbe (EU) 2023/988 o općoj sigurnosti proizvoda, dok je Zakonom o prestanku važenja Zakona o općoj sigurnosti proizvoda, prestao važiti Zakon o općoj sigurnosti proizvoda.

Zakonom o provedbi Uredbe (EU) 2023/988 o općoj sigurnosti proizvoda određeno je da je Državni inspektorat jedinstvena nacionalna kontaktna točka za dostavu službenih obavijesti putem sustava brzog uzbunjivanja za razmjenu informacija o korektivnim mjerama u vezi s opasnim proizvodima (sustav brzog uzbunjivanja) i za kontakt s Europskom komisijom, kao i ovlasti kontaktne točke.

Međutim, budući da je za učinkovitu provedbu Uredbe (EU) 2023/988 nužno osigurati mogućnost da svi subjekti koji su upoznati s potencijalnim kršenjem iste imaju mogućnost upozoravanja nadležnih tijela na takve povrede, zakonom je propisana i mogućnost da potrošači i druga zainteresirana tijela ili osobe nadležnim tijelima podnose i pisane predstavke vezane uz povrede Uredbe (EU) 2023/988, kao i postupak sukladno kojem će se navedene predstavke obrađivati.

U odnosu na odgovarajuću odredbu ranijeg Zakona o općoj sigurnosti proizvoda, kojom su ovlast za nadzor imali inspektori tijela državne uprave nadležnog za inspekcijske poslove i čiji se djelokrug nije izmijenio ovom odredbom, ovim zakonom izrijekom se, uz nadležnost Državnog inspektorata za provođenje nadzora nad provedbom ovoga zakona, propisuje i nadležnost drugih tijela koja provode nadzor nad sigurnošću specifičnih proizvoda, kao npr.:

-Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti, u području radijske opreme;
-Ministarstvo zdravstva, u području medicinskih proizvoda;
-Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, u području pomorske opreme,
rekreacijskih plovila, osobnih plovila na vodo mlazni pogon i žičara,
-Ministarstvo unutarnjih poslova, u području pirotehničkih sredstava, eksploziva za civilnu uporabu, te
-Državni zavod za mjeriteljstvo, u više područja koja su uređena posebnim propisima,
kao što su boce koje se upotrebljavaju kao mjerni spremnici, ispušni sustav motornih vozila i dr.

U ovom je tekstu do sada nekoliko puta spomenuto da u Republici Hrvatskoj u ovom trenutku nema konkretan propis koji decidirano regulira uvjete sigurnosti kod korištenja javnih dječjih igrališta. Mišljenja smo da možda o tome treba početi razmišljati.

Međutim, kao što je raniji Zakon o općoj sigurnosti proizvoda u tom slučaju upućivao na promjenu normi koje su u primjeni u RH, mislimo da se slobodno može reći i da Zakon o provedbi Uredbe (EU) 2023/988 o općoj sigurnosti proizvoda isto tako daje ovlast nadležnim tijelima da provode odgovarajuće preglede i ispitivanja proizvoda radi utvrđivanja njihove sukladnosti sa zahtjevima Uredbe (EU) 2023/988 i ovoga Zakona pa i onda nakon što su stavljeni na tržište ili na raspolaganje na tržištu, a sve u svrhu sigurnosti.

Norma koja obvezuje RH i koja propisuje odgovornost za odgovorne osobe, a tiče se dječjih igrališta i igraonica je HRN EN 1176. Postoji i niz drugih normi: HRN EN 1177-podloge, HRN EN 14960-napuhanci, HRN EN 13219-trampolini, itd. Norma HRN EN 1176 ne odnosi se na sva dječja igrališta nego samo na javna dječja igrališta.

Norma u biti, mišljenja smo, predstavlja dobru praksu u slučaju sudskog spora. Već je bilo slučajeva da su strani državljani tužili određene subjekte i njihove odgovorne osobe za naknadu štete za ozljede djece na dječjim igralištima, a osim toga, u jednom je slučaju sudio sud u Beču (prema prebivalištu djeteta) za ozljedu nastalu u Republici Hrvatskoj. Dakle, još i prije odštete nastali su enormno visoki troškovi (odvjetnik, prevoditelj i sl.)

O normi:

Norma specificira opće sigurnosne zahtjeve za trajno postavljenu opremu i površine javnih igrališta. Norma obuhvaća opremu igrališta za svu djecu. Svrha norme osigurati je odgovarajuću razinu sigurnosti pri igranju u, na ili oko opreme igrališta, a istovremeno promovirati aktivnosti i značajke za koje se zna da koriste djeci jer pružaju vrijedna iskustva koja će im omogućiti da se nose sa situacijama izvan igrališta.

Također se primjenjuje na opremu i jedinice postavljene kao oprema dječjih igrališta iako se ne proizvode kao takve, ali isključuje one predmete definirane kao igračke u normi EN 71 i Direktivi o sigurnosti igračaka.

Ne primjenjuje se na avanturistička igrališta, osim onih predmeta koji su komercijalno nabavljeni. Korištenje električne energije u opremi za igru, bilo kao aktivnost igre ili kao pogonska sila, izvan je područja primjene ove norme. Pozornost korisnika skreće se na europske i lokalne nacionalne standarde i propise koji se moraju poštivati pri korištenju električne energije. Rizik od izloženosti prekomjernim razinama UV zračenja nije obuhvaćen ovom normom.

Norma HRN EN 1176-710 sadrži upute o postavljanju, nadzoru, održavanju i upotrebi opreme za igralište. Ona, između ostalog, sadrži i zahtjeve za osnovne informacije namijenjene korisnicima koje trebaju biti postavljene, u obliku pisanog natpisa, na svakom igralištu.

Na igralištu treba biti istaknut znak (piktogram) sa sljedećim informacijama:
- telefonski broj službe za hitne slučajeve
- telefonski broj osoblja za održavanje
- naziv igrališta
- adresa igrališta
- ostale važne informacije, ako je primjenjivo.

U Republici Hrvatskoj predstavlja poprilični problem nedostatak konkretnog službenog registra dječjih igrališta, a nema niti statističkih podataka o ozljedama i vrstama ozljeda.

Što je u biti igralište? To je svaki prostor koji je uređen s namjerom da se djeca tu igraju. Prema normi igralište je i jedna (1) ljuljačka.

Naravno da rizik nikada nepostojeći, ali svrha je da je on što je moguće manji. I u dječjim igralištima drugih država članica EU-a nastaju ozljede, međutim za sve te ozljede se ne odgovara ako su igrala i podloge napravljene i postavljene od ovlaštenih proizvođača (koji imaju certifikate).

Samo u slučaju kupnje igrala i podloge koji imaju certifikat kao i ako je postavljeno po propisima, nema odgovornosti. Primjerice, ako nema gumene podloge, temelj tobogana mora biti minimalno 30 cm ispod površine (na to onda ide materijal koji amortizira pad). Isto tako, sitni otvori ne smiju biti iznad 8 niti ispod 25 mm (manji i veći da). To je zbog sigurnosti dječjih prstiju.

Također, otvori na mrežama za vješanje i slično, ne smiju biti veći od 13 niti manji od 23 cm (manji od 13 i veći od 23 da). To je da se spriječi prolaz dječje glave i eventualno vješanje. Oznaka „Igralište koristite na vlastitu odgovornost“, nikog ne ispričava. Igralište mora biti sigurno, te u slučaju nastanka ozljede samo tada nema odgovornosti.

U Velikoj Britaniji primjerice, na ulasku u dječje igralište postoji ploča sa nazivom igrališta, adresom, kontaktom osobe koja se bavi nadzorom igrališta (mail, telefon) te natpisom u kojem piše da nadležno tijelo redovito vrši nadzor i ispitivanje sigurnosti igrališta.

Naime, ni sama izgradnja igrališta od ovlaštenih izrađivača i po propisima, ništa ne znači ukoliko igrališta nisu sustavno pregledavana, tj. ako nema dokumentacije koja to dokazuje.

Pregledi bi se, mišljenja smo mogli podijeliti na:
-post-instalacijski (prvi): nakon instalacije, nakon rekonstrukcije, većeg popravka i sl.,
-godišnji,
-operativni (obično tromjesečni, ali zavisi od situacije do situacije, jer ako se zimi igralište ne koristi onda nema niti potrebe za pregledom) te
-rutinski (svakodnevni).

Norma 1176 propisuje da politika zaštite djece treba biti izgrađena na tome da je dobrobit djeteta na prvom mjestu, da svako dijete ima pravo na zaštitu od iskorištavanja, da svi djelatnici, volonteri, tete u vrtićima itd., imaju obvezu prijaviti uočeno.

Dakle, pogledu dječjih igrališta trebalo bi napraviti sljedeće:
1. ažurirati dokumentaciju (registar igrališta, tehnička dokumentacija za svako igralište itd.),
2. što prije izvršiti kompletan stručan pregled svih igrališta,
3. otkloniti uočene nedostatke,
4. napraviti educiranje odnosno stručno usavršavanje osoba u čijem je to opisu poslova,
5. automatizitrati rutinske preglede,
6. uvesti obvezne operativne preglede,
7. održavati igrališta i redovito i izvanredno.

3. Zaključno razmatranje

Osnovna svrha ovog članka je apeliranje prema svim segmentima društva da je sve obuhvatna zaštita djece jedan od društvenih prioriteta čak i u slučajevima kada nema decidiranog propisa.

Da li je za to potreban poseban zakonski propis koji će regulirati izgradnju, održavanje i nadzor nad korištenjem dječjih igrališta, ili je dovoljan podzakonski propis ili opći akt lokalne samouprave, sasvim je svejedno, jer svrha ovog članka nije kritika nego upozorenje da su dječja igrališta neka vrsta opasnih stvari koja mogu izazvati vrlo neželjene posljedice kako za dijete i njegove roditelje isto tako i za za društvo u cjelini.

Moguća podloga za pravno reguliranje je Vodič o sigurnost i dječjih igrališta Ministarstva gospodarstva iz 2015. godine koji je korišten i u ovom tekstu. Možda bi kao primjer mogao poslužiti i Zakona o grobljima, koji u svojim odredbama propisuje da predstavničko tijelo svojom odlukom određuje potrebu izgradnje, u ovom slučaju bi to bilo javno dječje igralište.

Odluka bi možda trebala sadržavati površinu javnog igrališta, komunalnu i svu drugu infrastrukturu te oznaku katastarske čestice ili čestica na kojima će se igralište izgraditi. Isto tako, ministar nadležan za komunalne poslove podzakonskim aktom bi mogao propisati prostorne i tehničke uvjete prilikom planiranja te izgradnje javnih dječjih igrališta i pratećih građevina. Naravno, ni najmanje ne bi bilo suprotno da se u propisu propiše i sve ostalo čime bi se povećala sigurnost za korištenje javnih dječjih igrališta kao i odgovornost za nepridržavanje navedenih mjera poput načina upravljanja i slično.

Naravno da djeca imaju pravo na igru i razonodu primjerenu njihovoj dobi što je i propisano Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta. Igra je sastavni i važan dio djetinjstva jer pridonosi cjelokupnom psiho-motoričkom razvoju djeteta.

Važan dio igre na dječjim igralištima i igraonicama je aktivnost kojom djeca kroz igru uče svladavanje izazova. Međutim, dužnost svih, posebice onih koji na bilo koji način neposredno sudjeluju u stvaranju uvjeta nužnih za sigurnu igru djece na dječjim igralištima i u igraonicama, osigurati djeci ostvarenje njihovih prava

Za sva dječja igrališta izgrađena na javnim površinama jedinice lokalne samouprave odgovornost za sigurnost igrališta je na osobama odgovornima za funkcioniranje jedinice lokalne samouprave. Naglašavamo da bi jedinice lokalne samouprave trebale imati organizirano nadziranje sigurnosti igrališta koja su u njihovom vlasništvu te uklanjati i popravljati sprave za igru kako bi spriječili potencijalne ozljede djece.

Prigovori na zatečena stanja i nepravilnosti koje se uoče na dječjim igralištima prijavljuju se komunalnim redarima ili neposredno komunalnom poduzeću koje je zaduženo za održavanje dječjih igrališta. Na svakom dječjem igralištu poželjno je postaviti natpise na kojima je potrebno istaknuti kojoj dječjoj dobi je igralište namijenjeno kao i pravila ponašanja na igralištu, zajedno s kontakt podacima na koje je moguće prijaviti eventualni nedostatak na igralištu i telefonski broj za hitne slučajeve.

U skladu s informatizacijom društva u kojem živimo ukazuje se potreba da gradovi trebaju osigurati prijavu problema na što brži i točniji način kako bi se u što kraćem roku otklonile uočene nepravilnosti na javnim površinama. Jedno od optimalnih rješenja može biti i prijava putem aplikacija za pametne telefone kojima građani mogu poslati fotografiju lokacije na kojoj su uočili problem kojeg je potrebno ukloniti.

Prostornim planovima jedinica lokalne samouprave, putem odredbi za provođenje, načelno se određuju mogućnosti smještaja dječjih igrališta unutar građevinskih područja naselja, u pravilu, u sklopu uređenja javnih zelenih površina i parkova ili na građevnim česticama građevina namijenjenih odgoju ili obrazovanju. Isto tako prostornim planovima užeg područja, tj. generalnim urbanističkim planovima ili urbanističkim planovima uređenja, mogu se odrediti detaljniji uvjeti uređenja prostora dječjeg igrališta ovisno o potrebi i mogućnostima prostora.

Neispravno i nestručno projektirano ili izvedeno dječje igralište, nekontrolirano i neodržavano, kao i neodgovarajući nadzor na dječjem igralištu, vrlo lako može dovesti do ozljeda kod djece koja za posljedicu imaju narušavanja fizičkog i psihičkog zdravlja, a ponekad i smrtni ishod. Odgovornost prvenstveno tereti vlasnika dječjeg igrališta, a ovisno o uzroku ozljeđivanja koji za posljedicu ima štetu krug odgovornosti koji se širi na projektanta ili izvođača, zatim vlasnika, odnosno imatelja opasne stvari te proizvođača koji u promet stavi neispravan proizvod.

Odgovornost može biti kaznenopravna ili građanskopravna. Zakon o obveznim odnosima sadrži odredbe kojima regulira izvan ugovorne obvezne odnose, i izvedeno iz toga, naknadu štete od ozljeda zadobivenih na dječjim igralištima.

Vlasnik dječjeg igrališta odgovoran je za njegovo održavanje. Dužan je osigurati održavanje dječjeg igrališta tako da se tijekom njegovog trajanja očuvaju temeljni zahtjevi za građevinu te unaprjeđivati ispunjavanje temeljnih zahtjeva za građevinu i nesmetani pristup i kretanje u građevini.

U slučaju oštećenja dječjeg igrališta zbog kojeg postoji opasnost za život i zdravlje ljudi, okoliš, prirodu, druge građevine i stvari ili stabilnost tla na okolnom zemljištu, vlasnik dječjeg igrališta je dužan poduzeti hitne mjere za otklanjanje opasnosti i označiti dječje igralište opasnim do otklanjanja takvog oštećenja.

Važnost adekvatnog nadzora djece od strane roditelja ili drugih odgovornih osoba jednako kao i isticanje upozorenja od strane vlasnika dječjeg igrališta.

Vezano uz navedeno, organiziranje nadziranja sigurnosti igrališta, uklanjanje i popravljanje sprava za igru, postavljanje natpisa na igralištima s naznakom namjene igrališta sukladno dječjoj dobi, isticanje pravila ponašanja na igralištu, isticanje kontakt podataka za prijavu eventualnih nedostataka igrališta i hitnih slučajeva, omogućivanje prijave nepravilnosti putem mobilnih aplikacija i besplatnog telefonskog broja može se učiniti odmah, bez odgovarajućih zakonskih pravnih podloga, a sve u cilju prije svega zaštite sigurnosti djece, i zaštite od odgovornosti jedinica lokane samouprave.

Autor: Tomislav Mrle, univ. spec. polit., mag. iur.