Uvod
Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo ističe da ravnopravno roditeljstvo omogućuje svakom djetetu ostvarivanje maksimalne kvalitetne emocionalne veze s oba roditelja kroz sve zajedničke aktivnosti u životu djeteta i roditelja, stalni maksimalni kontakt s oba roditelja u slučaju kad roditelji ne žive u istom kućanstvu, nesmetan pristup široj obitelji svakog roditelja i svakom roditelju nesmetan pristup svim aspektima života djeteta, ravnopravno ostvarivanje prava i obaveza s obzirom na roditeljsku ulogu i ne stereotipizira roditelje po rodnom kriteriju. Ravnopravnost žene i muškarca jedno je od temeljnih načela Obiteljskog zakona koji ženama i muškarcima jamči jednaka prava i dužnosti u svim obiteljsko-pravnim odnosima, a posebno u odnosu na roditeljsku skrb. U partnerskim odnosima zabranjena je diskriminacija prema spolu i nasilje prema partneru. Drugo bitno načelo za ovu temu je načelo žurnosti u rješavanju obiteljsko-pravnih stvari u vezi s djetetom koje nadležnim tijelima nalaže žurno postupanje u svim postupcima u obiteljsko-pravnim stvarima uz istodobnu zaštitu djetetove dobrobiti.
Načela dobivaju svoju primjenu u institutu roditeljske skrbi kao skupu odgovornosti, dužnosti i prava koje oba roditelja imaju u odnosu na svoje dijete. U kontekstu razvoda, dio sadržaja roditeljske skrbi je i pitanje s kojim roditeljem će dijete živjeti ili stanovati. Obiteljski zakon predviđa da će sud, ako roditelji ne žive u obiteljskoj zajednici, odlučiti s kojim će roditeljem dijete stanovati, o ostvarivanju roditeljske skrbi i osobnih odnosa djeteta s roditeljem te uzdržavanju djeteta. Roditelj s kojim dijete ne stanuje ima pravo i dužnost ravnopravno sudjelovati u roditeljskoj skrbi sukladno dogovorenom planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi odnosno po starom Obiteljskom zakonu iz 2003. godine, odluci suda kojom se, među ostalim, određuje način, vrijeme susreta i druženja djeteta s drugim roditeljem.
U postupku razvoda, roditelji se uglavnom sporazumno dogovore o sadržajima roditeljske skrbi i taj dogovor poštuju dugoročno uz uvažavanje mišljenja i najboljeg interesa djeteta. U hrvatskoj praksi, sudovi češće dijete dodjeljuju majci o čemu svjedoče i statistike Državnog zavoda za statistiku. Od 3321 djece razvedenih roditelja, 2867 je dodijeljeno majci u brakorazvodnim postupcima, 325 djece je dodijeljeno očevima, dok je 109 djece dodijeljeno oba roditelja. Problem nastaje kada sukobi između bivših bračnih supružnika onemogućuju jednog od roditelja, češće je to otac, u ravnopravnom provođenju roditeljske skrbi. U javnosti se nerijetko pojavljuju pritužbe očeva da su njihova prava narušena te da ih institucije tretiraju kao roditelje drugog reda.
Očevi se žale da postaju „vikend tate“, odnosno „Disneyland dads“ koji viđaju svoju djecu isključivo vikendom, a ponekad im je i to onemogućeno. Novija društvena pojava su i prosvjedi očeva u Hrvatskoj pod sloganom: „Tata, a ne bankomat“ čiji sudionici navode da su mnogi muškarci u Hrvatskoj uskraćeni za svoje temeljno pravo, viđati i provoditi vrijeme sa svojom djecom te da su zapostavljeni od strane nadležnih institucija. Za zaštitu svojih prava, očevi se mogu obratiti centru za socijalnu skrb odnosno sudu podnijeti prijedlog za ovrhu radi predaje djeteta. U svim postupcima koji se tiču djece, sud i ostale uključene institucije moraju postupati žurno, a država ima pozitivnu obvezu omogućiti, kada su za to ispunjene pretpostavke, kontakte i druženja čak i kada drugi roditelj opstruira takva druženja. U svim postupcima koji se tiču djece, dobrobit djeteta mora biti temeljno načelo i imperativ postupanja.
Presude Europskog suda za ljudska prava
Tri značajne presude ESLJP-a odnose se na povredu članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji propisuje da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Presude su važne jer u njima ESLJP naglašava da se učinkovito uživanje prava na obiteljski život ne može ostvariti isključivo nametanjem negativne obveze državama da se ne miješaju u ostvarivanje prava na obiteljski život, već države moraju ispuniti i pozitivnu obvezu učinkovitog osiguranja prava na obiteljski i privatni život podnositelja zahtjeva, u sve tri presude, oca djeteta. Ključni element povrede prava iz članka 8. Konvencije je neispunjenje pozitivne obveze države, što se ogleda u neučinkovitosti nacionalnih tijela u omogućavanju očeva-podnositelja zahtjeva u ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom kroz susrete i druženja (Marochini Zrinski, M., 2017).
Gluhaković protiv Hrvatske (2011.)
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva što ga je 7. travnja 2009. godine hrvatski državljanin g. Stjepan Gluhaković podnio ESLJP-u. Od 1999. godine kada ga je ostavila supruga, a iste godine njegova kćer rođena, pred Općinskim sudom u Rijeci i pred CZSS-om provedeno je nekoliko zasebnih postupaka koji se odnose na susrete i druženja između podnositelja zahtjeva i njegove kćerke. Od institucija je zatražio da mu se dozvoli viđati dijete svaka četiri dana, zbog toga što radi u Italiji te je njegov cjelokupni raspored organiziran na način da radi tri cijela dana, a onda je četvrti dan slobodan. Zahtjevu nije udovoljeno niti na jednoj razini. CZSS, Općinski i Županijski sud te konačno Ustavni sud RH nisu se obazirali na navode podnositelja o njegovu radnom vremenu, niti su obrazlagali zašto se vrijeme susreta i druženja uređuje na fiksan način s obzirom na dane u tjednu. S obzirom da je podnositelj zahtjeva u to vrijeme imao i psihijatrijsku dijagnozu susreti i druženja su bili mogući samo uz nadzor i u prikladnim prostorijama koje kroz 11 godina nacionalna tijela nisu osigurala. Tek je u ožujku 2010. godine Općinski sud u Rijeci naložio održavanje kontakata između podnositelja zahtjeva i kćeri. Susreti su određeni jednom tjedno kad je podnositelj zahtjeva slobodan, u trajanju od tri sata. Podnositelj zahtjeva se i tada žalio da presuda nije pravilno izvršena jer nije pronađeno prikladno mjesto za susrete, a djetetova majka je odbila dozvoliti da se sastaje s kćeri u njegovom stanu.
U svojoj odluci, ESLJP primjećuje da je podnositelju zahtjeva sudskim odlukama odobreno pravo na redovite kontakte s njegovom kćerkom odnosno da nadležna tijela nisu priječila susrete i druženja, ali jesu zanemarivala stvarnost situacije podnositelja zahtjeva s obzirom na njegov radni raspored. Sud primjećuje da nacionalni sudovi nisu dali nikakvo objašnjenje zašto nije moguće izaći u susret prijedlogu podnositelja zahtjeva glede vremena za susrete. Uz to, sudovi nisu uzimali u obzir upozorenja djelatnika Savjetovališta za brak, obitelj i mladež i Centra za socijalnu skrb da prostor određen za susrete i druženja oca s djetetom nije odgovarajuć. Pri donošenju odluke Sud je imao na umu tvrdnju podnositelja zahtjeva da nije ostvario susrete i druženja sa svojom kćerkom od srpnja 2007, što je sve zajedno bilo dostatno da ESLJP utvrdi da nacionalne vlasti nisu na odgovarajući način osigurale pravo podnositelja zahtjeva na poštovanje njegovog obiteljskog života koje proizlaze iz čl. 8 Konvencije. ESLJP je presudio da RH mora podnositelju zahtjeva isplatiti 15 tisuća eura naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu i osigurati djelotvoran kontakt između podnositelja zahtjeva i njegove kćeri u vrijeme koje je spojivo s radnim rasporedom podnositelja zahtjeva i u prikladnim prostorijama. Marochini Zrinski (2017) primjećuje da je unatoč činjenici izvršenja presude, došlo do ozbiljnog narušavanja odnosa između roditelja i djeteta, i pitanje je li uopće moguće očekivati da će se tako narušeni odnosi moći popraviti. U ovom slučaju, najbolji interes djeteta je zanemaren.
Krušković protiv Hrvatske (2011.)
Podnositelj zahtjeva prigovara da mu je uskraćeno pravo da bude upisan kao otac svog biološkog djeteta. Pozvao se na članak 8. Konvencije. Podnositelj je 2003. godine lišen poslovne sposobnosti odlukom Općinskog suda u Opatiji. 2007. godine rođena je kćer za koju je majka navela podnositelja zahtjeva kao oca djeteta. Podnositelj je uz suglasnost majke djeteta dao izjavu u matičnom uredu i pred CZSS da je on otac djeteta. CZSS je naknadno obavijestio maticu rođenih da je podnositelj zahtjeva lišen poslovne sposobnosti, te je u skladu s tim matični ured pokrenuo postupak poništenja upisa podnositelja zahtjeva kao oca djeteta koji je i uspješno proveden. Dvije i pol godine kasnije, CZSS kao aktivno legitimiran za podnošenje tužbe sukladno članku 73. Obiteljskog zakona (2003) podnio je građansku tužbu Općinskom sudu u Opatiji protiv podnositelja zahtjeva, tražeći utvrđivanje očinstva. Postupak je u vrijeme odlučivanja Europskog suda bio još u tijeku.
Splet okolnosti ovog slučaja otkrile su manu tada važećeg Obiteljskog zakona (2003). S obzirom na nedostatak poslovne sposobnosti podnositelja, očinstvo je moglo biti utvrđeno samo sudskim postupkom i to podnošenjem tužbe za utvrđivanje očinstva od strane nadležnog CZSS-a. Nadležni centar je mogao pokrenuti tužbu do navršene osamnaeste godine života djeteta ali nije bio dužan to učiniti, niti je tužbu podnio. Po članku 72. Obiteljskog zakona (2003) tužbu je mogla pokrenuti i majka, ali također nije. Dakle, dvije i pol godine kćer nije imala kontakt s ocem. Sud smatra da nije postignuta poštena ravnoteža između javnog interesa da se zaštite osobe lišene poslovne sposobnosti od toga da daju izjave na štetu sebi ili drugima, i interesa podnositelja zahtjeva da pravno bude priznato njegovo očinstvo. Nadalje, ESLJP smatra da to nije bilo u najboljem interesu djeteta koje ima vitalan interes primati informacije potrebne kako bi se otkrila istina o važnom vidu njihovog osobnog identiteta, a to je identitet njihovih bioloških roditelja. Ni u ovom slučaju RH nije na vrijeme ispunila svoju pozitivnu obvezu da jamči pravo podnositelja zahtjeva na poštovanje njegovog obiteljskog i privatnog života. Vrijedi istaknuti da je ova presuda ESLJP-a zasigurno utjecala na donošenje primjerenijih zakonskih rješenja u odnosu na utvrđivanje očinstva muškaraca lišenih poslovne sposobnosti. Tako Obiteljski zakon iz 2014. godine pruža mogućnost priznanja očinstva osobama lišenih poslovne sposobnosti što je preneseno i u članak 63. trenutno važećeg Obiteljskog zakona.
Sin podnositelja zahtjeva je rođen u listopadu 1993. godine, a već u prosincu iste godine se supruga sa sinom iselila iz stana u kojem je živjela s podnositeljem. U veljači 1996. supruga je pokrenula brakorazvodni postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu tražeći razvod, povjeravanje i uzdržavanje za njihova sina. CZSS nije smatrao nužnim i potrebnim urediti pitanje susreta i druženja oca i sina prije odluke suda iako je parnični postupak koji je trebao razriješiti to pitanje bio u tijeku već gotovo sedam godina te je podnositelj svog sina vidio samo tri puta u razdoblju od 1996. do 2003. godine. Supruga podnositelja u međuvremenu je pokrenula postupak s ciljem lišenja podnositelja roditeljskog prava, presuda kojom je određeno pravo podnositelja na susrete i druženja sa sinom je donesena tek u srpnju 2004. a postala je pravomoćna u lipnju 2005. godine. Sin je tada imao već 12 godina. Tijekom svih godina postupka podnositelj se institucijama žalio da supruga opetovano i uporno opstruira njegove susrete s djetetom. To se nastavlja i nakon presude iz 2005. godine, supruga odbija postupiti po navedenoj presudi i nastavlja ometati ostvarivanje podnositeljevih prava na susrete i druženja s djetetom. Podnositelj odgovara podnošenjem dva zahtjeva za ovrhu te presude pred Općinskom sudu u Zagrebu. Ovršni postupak je trajao toliko dugo da je u lipnju 2009. podnositelj Vrhovnom sudu Republike Hrvatske podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kojem je prigovorio zbog duljine trajanja ovršnog postupka. U međuvremenu je podnositeljev sin navršio osamnaest godina čime je ovršni postupak postao bespredmetan te je obustavljen. Podnositelj je prigovorio da su domaća tijela prekršila pozitivnu obvezu poštovanja njegova obiteljskog života stoga što nisu osigurale redovite susrete i druženja njega i njegova sina koji su bili nužni za održavanje obiteljskih veza između njih.
ESLJP smatra da tako dugo razdoblje tijekom kojega podnositelj nije mogao održavati susrete i druženja sa svojim sinom a priori predstavlja kršenje pozitivnih obveza države na temelju članka 8. Konvencije, te se može opravdati samo u iznimnim okolnostima. Sud je posebice iznenadila činjenica da prije ožujka 2003. godine lokalni CZSS nije smatrao nužnim privremeno urediti pitanje susreta i druženja podnositelja sa sinom iako je do tog trenutka parnični postupak koji je trebao razriješiti to pitanje bio u tijeku već gotovo sedam godina te je podnositelj svog sina vidio samo tri puta. S tim u vezi Sud primjećuje da će se vjerojatnost ponovnog obiteljskog sjedinjenja postupno smanjivati i u konačnici prestati postojati ako biološkom ocu i djetetu nije dopušteno da se uopće vide ili se vide toliko rijetko da se prirodno zbližavanje između njih vjerojatno neće dogoditi. Sud smatra da je samo ta činjenica dovoljna za zaključak kako u ovom predmetu domaće vlasti nisu poduzele potrebne korake koji su se od njih mogli razumno očekivati u svrhu olakšavanja ponovnog susreta između podnositelja i njegova sina. Prema tome, došlo je do povrede članka 8 Konvencije. Sud je podnositelju zahtjeva dodijelio 25 tisuća eura na ime naknade nematerijalne štete, a njegov sin je nepovratno izgubio djetinjstvo s ocem. Ribić protiv Hrvatske je jedan od najtežih slučajeva onemogućavanja oca u ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom u kojem je zbog dugotrajnosti postupka predmet postao irelevantan budući da je sin podnositelja postao punoljetan.
Zaključak
Temi bi se moglo prigovoriti da opisuje okolnosti koje su se značajno promijenile od donošenja navedenih presuda ESLJP-a, no da li je tome uistinu tako. Marochini Zrinski (2017) analizira akcijska izvješća o izvršenju presuda u kojima RH navodi mjere koje su poduzete kako se slični slučajevi ne bi ponovili. Na razini zakonodavstva donesen je novi Obiteljski zakon (2015) koji prepoznaje mogućnost priznanja očinstva i osobama lišenih poslovne sposobnosti što je relevantno u odnosu na predmet Krušković protiv Hrvatske, skraćeno je trajanje postupka kojim se uređuje pitanje ostvarivanja osobnih odnosa roditelja s djetetom, povećana je učinkovitosti ovršnih postupaka koji se odnose na skrb o djeci. Prema navodima hrvatskih vlasti, provode se brojne edukacije kako bi se osiguralo postupanje centara za socijalnu skrb i sudova s dužnom pažnjom, kako u samim postupcima u kojima se odlučuje o ostvarivanju obiteljskih odnosa tako i u ovršnim postupcima. Sudovima je omogućeno dosuditi čak i zatvorsku kaznu roditelju koji ne poštuje presudu o ostvarivanju obiteljskih odnosa (članci 417. i 523. Obiteljskog zakona).
S druge strane, pregledavanjem izvješća pravobraniteljice za djecu i pravobraniteljice za ravnopravnost spolova postaje jasno da su pritužbe očeva na kršenje njihovog prava na susrete s djecom i dalje prisutne te da se i dalje osjećaju zapostavljenima od strane nadležnih tijela. Pritužbe očeva idu u dva smjera, na nepostojanje zakonskih rješenja kao u slučaju kojeg navodi pravobraniteljica za djecu u Izvješću za 2019. godinu u kojem je otac iscrpio sve pravne mehanizme u nastojanju da preuzme dijete od bake i djeda, s kojima je dijete nastavilo živjeti u zajedničkom kućanstvu nakon smrti majke. Proizlazi da u slučajevima kada se dijete bez pravne osnove i bez procjene da je to u interesu djeteta nalazi kod treće osobe, Obiteljski zakon ne nudi efikasne pravne mehanizme za zaštitu djetetovog prava na život s roditeljem i roditeljsku skrb. Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova u Izvješću za 2019. godinu opisuje slučajeve očeva koji se žale na povredu načela ravnopravnosti spolova na području roditeljske skrbi. Pritužbe iz ovog područja i dalje su u znatnom broju slučajeva podnosili muškarci/očevi (48,10%), navodeći kako su bili izloženi spolnim stereotipima stručnih djelatnika/ica centara za socijalnu skrb, a vezanim uz roditeljsku skrb, brigu o djeci i općenito ulogu i položaj oca u skrbi za djecu. Muškarci su iznosili i sumnju na spolnu diskriminaciju koja se, prema njihovim navodima, očitovala u pasivnosti i nepoduzimanju adekvatnih i žurnih mjera od strane CZSS-a, a u cilju omogućavanja njihovog ravnopravnog roditeljstva, posebice vezano uz njihovu nemogućnost ostvarivanja redovitih i nesmetanih osobnih odnosa s djetetom s kojim ne žive.
Po mišljenju Europskog suda za ljudska prava, Republika Hrvatska bi trebala snažnije zakonski regulirati ovo područje, a ne odgovornost za manjkavu regulaciju kompenzirati širokom lepezom diskrecijskih ovlasti centara za socijalnu skrb. Uslijed tromosti nadležnih tijela koja je djelomično uzrokovana širokim diskrecijskim odlučivanjem i nedostatnim ljudskim resursima, a dijelom nerazumijevanjem prema očevima, Republika Hrvatska bi se mogla susresti s novim postupcima na Europskom sudu za ljudska prava i posljedično, naglasio bih štetnije, s traumom djece koja su nepotrebno i neopravdano odrastala bez oca. Za kraj, prisjetimo se izjave utemeljitelja psihoanalize Sigmunda Freuda o važnosti oca u djetetovu životu: „Ne mogu se sjetiti ni jedne jače potrebe u djetinjstvu od sigurnosti koju pruža otac“.
Željko Čižmek, mag. act. soc.
LITERATURA:
Marochini Zrinski, M. (2017). Pravo očeva na poštovanje obiteljskog života: presude Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu 56 (77).
