Jedno je od temeljnih aspekata pravne države i pravne sigurnosti, "pravo na jednakost oružja" 1. Postupak mora pojedincu pružiti razumnu mogućnost iznošenja svog predmeta pred nadležne vlasti, "načelo djelotornosti". Kad se utvrđuje je li ovaj uvjet zadovoljen, sveobuhvatno se moraju uzeti u obzir primjenjivi postupci (applicable procedures). 2 Oni trebaju dati svakom sudioniku postupka razumnu mogućnost da svoj slučaj iznese pred odgovorne vlasti. Pri utvrđenju jesu li ti uvjeti zadovoljeni, mora se provesti sveobuhvatan pregled primjenjivih postupaka (...). 3
"Pravom na jednakost oružja" analiziraju se pitanja drugog autora u tekstu "Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade"4, odnosno njemu dane pravne argumente, je li Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN. br. 102/15.), dalje u tekstu: ZID ZPK, izvan područja primjene Direktive 93/13/EEZ, pozivom na članak 2.: "Ugovorne odredbe koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba ne podliježu odredbama Direktive" te s time u svezi, s obzirom na stav istog autora da ZID ZPK ne ulazi u područje primjene Direktive 93/13/EEZ, bi li time, kako je ZID ZPK isključio sve ugovore o CHF kreditu u kojima su dužnikove obveze bile ispunjene, smatrajući da u vremenu u kojem su zaključeni i isplaćeni nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka u potrošačkom ugovoru, koja inače predstavlja condicio sine qua non nepoštenosti ugovorne odredbe, nacionalni sud trebao odbiti, ne samo tužbene zahtjeve koji se odnose na ugovore koji su obuhvaćeni ZID ZPK, uslijed, prema stavu autora, neprimjene čl. 2 st. 1. Direktive 93/13/EEZ, nego i tužbene zahtjeve koji nisu obuhvaćeni njime, jer da je sam zakonodavac prilikom donošenja ZID ZPK smatrao da ti ugovori o kreditu u kojima je ugovorena zaštitna klauzula CHF, koji su isplaćeni prije tog zakona, nemaju opravdanje da se obuhvate ZID ZPK, tvrdnjom da u njima nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka.
Uz to autor članka koji je predmet ove analize, iznošenjem pravnih protuargumenata, smatra da bi pružanje pravne zaštite korisnicima kredita CHF koji su "slučajno odabrali CHF", sada nakon deset i više godina bilo omogućeno neopravdano bogaćenje, za što da bi bilo doista neopravdano ne utvrditi time postojanje diskriminatornih učinaka prema korisnicima kredita u drugim valutama.
Prvo, autor očito smatra da ne postoji nadležnost Suda EU vezano za ZID ZPK.
Glavni predmet ZID ZPK, je "promjena valute, odnosno valutne klauzule kredita i to CHF u EUR".5 Vremenski, donošenje Zakona slijedi nakon što je kolektivni postupak u dijelu koji se odnosi na nepoštetnost i ništetnost ugovornih odredbi kojim je ugovorena zaštitna klauzula CHF bio ne samo pravomoćno okončan negativno prema potrošačima u pogledu valute CHF, 6 nego i okončan pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH), kao revizijskim sudom, sa temeljnom zadaćom jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njezinoj primjeni, "ujednačavanje sudske prakse" 7.
Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: USRH), nakon toga ukida odluku VSRH, ali sve nakon provedene konverzije. Ključno u istome, s obzirom na naknadno utvrđenje ništetnosti zaštitne klauzule CHF, s učinkom ab initio, jeste da se u trenutku donošenja ZID ZPK, njegova stupanja na snagu, te sklapanja samog Sporazuma o konverziji, zaštitna klauzula CHF, sudski, konačno smatrala valjanom, i time obezujućom za potrošača.
USRH nema ulogu "jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u primjeni", nego ustavnu kontrolu "je li se u sudskom postupku u kojem više nije moguća sudska kontrola, niti putem redovnih, niti putem izvanrednih pravnih lijekova, desila grupa povreda ustavnih i konvencijskih prava". Svrha toga nije nadomještati nadležnost redovnih sudova. 8
S time u svezi, predmet ZID ZPK: konverzija, odnosno denominacija kredita s valutom CHF u EUR, nema vezu sa stvarnim stanjem valutne klauzule CHF, njezinom ništetnošću, odnosno neobvezujućim učinkom za potrošača, ab initio. Takav predmet ZID ZPK, u pravnom smislu, ima se smatrati nepostojećim te time se na pitanje ništetnosti konverzije, odnosno njezinog neobvezujućeg učinka, prijemjenjuje Zakon o zaštiti potrošača, kao lex specialis, te Zakon o obveznim odnosima, kao lex generalis, sve u sferi pitanja ništetnosti, sa učinkom ab initio. 9
Da takav zakon, koji regulira "tečajni rizik", ulazi u područje primjene Direktive 93/13/EEZ, proizlazi iz presuda Suda EU vezano za područje primjene Direktive EEZ/93/13 u smislu članka 1. stavak 2.: "Članak 1. stavak 2. Direktive EEZ/93/13 treba tumačiti na način da područje primjene te Direktive ne obuhvaća odredbe koje su odraz prisilnih odredbi nacionalnog prava, uvrštenih nakon sklapanja ugovora o kreditu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora. Međutim, odredba koja se odnosi na rizik promjene tečaja poput one u glavnom postupku ne podliježe pravilu iz tog članka o izuzeću primjene." 10
Uz to konkretno "tečajni rizik koji proizlazi iz valute CHF" u sudskom postupku u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK, kao i sklapanja sporazuma o konverziji, nije bio utvrđen ništetnim, već upravo suprotno, kako je prethodno obrazloženo. Dakle da bi zakon čiji je predmet primjene ništetan bio izuzet iz primjene Direktive 93/13/EEZ on mora predmet koji je ništetan i regulirati kao ništetan, s obzirom da njegov cilj mora biti nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora, što konkretno nije slučaj. A dalje, i u takvoj sutuaciji, da je zakon i imao za cilj nadomještanje ništetne odredbe (time bio primjenjiv) i tada bi zakon ulazio u područje primjene DIrektive 93/13/EEZ, jer tečajni rizik uvijek ulazi o područje primjene Direktive 93/13/EEZ pa i da je cilj zakona bilo nadomještanje njegove ništetnosti.
"Iako članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 ne sprečava države članice da zakonom prekinu korištenje nepoštenih odredbi u ugovorima koje trgovci sklapaju s potrošačima, ipak zakonodavac mora u tom kontekstu poštovati zahtjeve koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. iste Direktive. Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da:
– mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i
– mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.11
Time u svezi pravno nema podlogu iznošenje pranih stavova kojima bi treći polazili od premise da se ZID ZPK ne protivi članku 6. stavak 1. Direktive 93/13 /EEZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, posebno kada glavni predmet (odredba o valutnoj klauzuli u CHF) sudskom odlukom nije utvrđene ništetnom u trenutku donošenja ZID ZPK, odnosno da se radi o Zakonu koji ne ulazi u područje primjene Direktive 93/13/EEZ, već se upravo suprotno, takav Zakon ima izuzeti iz primjene.12
Uz to, uz sam ZID ZPK, temeljem istoga, slijedio je Sporazum o konverziji te ta dobrovoljna radnja potrošača rezultat je isključivo prethodno negativno okončanog sudskog postupka vezano za valutu CHF, uslijed oscilacije, fluktuacije tečaja CHF, kada potrošač nije mogao utjecati na činjenicu, pregovarati o ništetnosti odredbe o kamati, po "principu uzmi ili ostavi", a čemu ne bi pristupio da je valuta CHF bila sudski utvrđena ništetnom.
Da su postojale takve okolnosti, koje su zapravo bile stvarne (učinak ništetnosti od početka), ali potrošaču nepoznate (posebno s obzirom na rezultat sudskog postupka) tada potrošač ne bi iz valute CHF "uzete u izračun kao valjane", dakle primjenom izračuna koji je vezan za tekući tečaj CHF, a da je bio upoznat sa njegovom ništetnošću i neobezujućim učinkom, pristao slobodnom voljom da uđe u EUR kredit koji ima početno ugovorenu kamatnu stopu koja je veća nego za CHF kredite i koji također sadrži nepoštene odredbe o kamatnoj stopi na način da se mijenja jednostranom Odlukom banke, a koje stanje EUR glavnice u kunskoj proturijednosti na dan 30.09.2015., je neusporedivo na teret potrošača, u odnosu na ono stanje koje bi bilo prema početnom otplatnom planu CHF na dan 30.09.2015., da nije bilo osilacije tečaja.
Time je konverzijom iz jednog "umjetnog stanja" potrošač koji prima plaću u kunama ušao u stanje EUR kredita koje stanje u kunskoj proturijednosti na dan 30.09.2015. je na teret potrošača, u odnosu na stanje koje bi bio prema početnom otplatnom planu CHF na dan 30.09.2015. da nije bilo osilacije tečaja.
Tako sam pristanak potrošača treba dovesti u svezu da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ određuje da je na nacionalnom sudu da izuzme iz primjene nepoštene odredbe (…) osim ako se potrošač tome protivi, pri čemu njegovo eventualno protivljenje mora biti bazirano na njegovoj slobodnoj volji i biti posljedica informiranog pristanka koji se tumači kao njegova svijest o neobvezujućoj naravi nepoštene odredbe koja se ima zamijeniti (načelo tranparentnosti).
Dalje, sama činjenica da ZID ZPK nije regulirao ugovorne odnose dovršene do tada (koji su ispunjeni), ne znači da je time zakonodavac smatrao da su ti odnosi sudski "riješeni", niti bi zakonodavac mogao preuzeti ulogu suda. Cilj zakona bilo je sprečavanje dublje dužničke krize, uslijed sve jače oscilacije tečaja CHF.13
Pravna država treba imati za cilj iskorjenjivanje, a ne produbljivanje siromaštva, dostizanje socijalne pravednosti, zaštitu dostojanstva osobe i obitelji. Zakon je donesen nakon negativne odluke za valutu CHF, glavnog predmeta Zakona, a ne u svrhu saniranja ništetnosti, odnosno sa svrhom riješiti "još i do tada dovršene ugovorne odnose", što bi bilo grubo zadiranje u sudsku vlast. Zakon nije regulirao ništetnost niti vezano za ugovore koje je imao u području primjene, niti vezano za ugovore koji su do tada bili dovršeni, ispunjeni.
Upravo je "konverzija" prepreka potrošačima koji su je potpisali da ju "moraju izuzeti iz primjene" s ciljem potpunog vraćanja u položaj nekonvertiranih kredita, a ne da bi se prejudicirala odluka konvertiranih kredita te još u takvoj "negativnoj pretpostavci trećih prejudicirajući sudsku odluku", oduzelo pravo i nekonvertiranim kreditima na potpunu restituciju. Navođenje da bi negativna odluka za konvertirane kredite, iako pravni argumenti idu u korist potrošača, s ciljem da se odvrate potrošači kako konvertiranih tako i nekonvertiranih kredita, od traženja sudske zaštite, je bez pravne podloge.
S ekonomske sfere to je također neprimjereno jer svaka stranka kada tuži treba biti upozorena sa rizicima podnošenja tužbe, no i s posljedicama koje nosi ukoliko ne tuži. Posebno i u slučaju gubitka spora treba sagledati što ekonomski predstavlja uspjeh u sporu naspram eventualnog gubitka (test razmjernosti).
Sve posebno u situaciji da je potrošač bio "prisiljen" zbog postupanja banaka, kroz određeni višegodišnji vremenski period plaćati banci nepripadnu joj zaradu pa je time neprimjereno od banke, koja je takav teret ciljano prebacila na potrošača, sada njemu ukazivati samo na rizik troška, jer je to obveza odvjetnika potrošača, bez da onda potrošaču prikaže udio troška u udjelu onoga što je ona nepripadno stekla.
Raspravljati jesu li odredbe o valutnoj klauzuli CHF te kamati koja se mijenja od strane kreditora ništetne, kako stoji u članku koji je predmet ove analize, je bespredmetno, s obzirom na utvrđenje u kolektivnom postupku vezano za isto, te okončanu "kontrolu" pred USRH.14
Banke su te koje su same sastavile nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o zaštitnoj klauzuli CHF i kamati, na način da ju mogu mijenjati jednostrano, koristeći nedovoljno iskustvo i zavisnost potrošača kao slabije strane, koji si je htio osigurati pravo na dom te su svojim postupanjem navodile potrošače, koristeći, "tzv. početnu kamatu" (iako su znale da ta kamata nije kamata u toku razdoblja otplate kredita, nego da će ju samovoljno podignuti), kao "mamac", nudeći CHF kredite, koji uz kumulaciju s promjenjivom kamatom stopom na način da se mijenja jednostranom odlukom banke omogućuju im stjecanje extra profita. Upravo su ponudom niže početne kamatne stope za kredite CHF u odnosu na EUR ciljano plasirale CHF kredit. Dakle, nije im bilo svejedno hoće li se ugovoriti CHF ili EUR ili kunski kredit bez valutne klauzule. Tu svijest potvrđuje činjenica da nije samo jedna banka imala nižu početnu kamatu za CHF kredit u odnosu na EUR, sve banke obuhvaćene kolektivnom presudom su imale nižu početnu kamatu u odnosu na EUR, dakle izravno su ciljale isključivo na kredit CHF.
S druge strane potrošači ne samo da nisu imali iskustvo što znači CHF valuta u odnosu na EUR, nisu znali, odnosno bili svjesni, zašto se nudi početna kamatna stopa za CHF, koja je općepoznato privlačnija. I da su znali za rizik valute CHF u odnosu na EUR, i da im se zato namjerno ciljano nudio CHF kredit, s nižom "početnom kamatom", čak i da su na to upozoreni, a nisu. S druge strane, u određenim situacijama potrošač je za nižu kamatu CHF imao kreditnu sposobnost, dok za početni otplatni plan po EUR kreditu, po višoj kamati nije bio kreditno sposoban. Postavlja se pitanje zašto, kada je tečaj EUR stabilan, ako se smatralo da će i tečaj CHF biti stabilan, zašto banci ne bi bilo svejedno koji kredit se uzima i zašto bi bila razlika u ponudi početne kamatne stope CHF u odnosu na EUR? Isto je posebno dovelo do situacije da bi u određenim izračunima kreditne sposobnosti ona postojala za kredit CHF, a ne i za EUR.
Je li takvo postupanje banke, koje nije imalo samo direktne ekonomske posljedice po potrošače, "povećanjem rata", nego i posredne "nesagledive i nepopravljive" posljedice, tzv. indirektnu , dalekosežniju štetu (bolesti, samoubojstva, iseljenja, razvodi, nemogućnost izlaska iz kreditnog odnosa što onemogućava da se "preplaćeni novac" iskoristi u druge svrhe, prijevremeno zatvori kredit po "normalnim odnosno mogućim uvjetima") opravdano? Koliko je kredita koji su prijevremeno raskinuti, otkazani, ovršeni, a što bi izostalo da nije bilo povećanja rata? Potrošači su bili kreditno sposobni za uvjete u kojima je kredit ishođen, a npr. politikom banaka nisu bili za EUR kredit, a kako bi onda mogli plaćati povećanu ratu uslijed dizanja tečaja i kamate, koja "daleko premašuje" onaj iznos koji prema samoj banci nisu bili kreditno sposobni za EUR kredit? Diskriminacija? O njoj se može govoriti isključivo sa pozicije banke koja je iskoristila loš društveni položaj potrošača, kao slabije strane, socijalno ugrožene, ovisne o ishođenju kredita, kako bi osigurao "pravo na dom", riješio svoje stambeno pitanje, ugovaranjem lihvarskih ugovora koji su imali za cilj ne smanjenje nego produbljivanje dužničke krize.
Ne samo da su banke tako postupale kod ugovaranja, sastavljanjem tipskih ugovora po principu "uzmi ili ostavi", s nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama, pa trebaju snositi posljedice koje su same prouzročile, a koje i potpunom restitucijom stećenog bez osnove, uslijed ništetnosti ugovora, nikada neće moći biti "sanirane", kako je prethodno navedeno kroz posredne, "teže" štete, nego su mogle barem na "vrijeme priznati kolektivnu tužbu", koja je podnesena 04.04.2012., pa time spriječiti daljne posljedice za potrošače. Svojim odugovlačenjem postupka, iako su znale što su ciljano plasirale, dovele su se u poziciju "da sada nakon deset godina postupka potrošačima trebaju platiti zateznu kamatu", ne misleći da bi taj nepripadno stečeni novac (gdje praktički ne bi dobrovoljno platite ništa) i potrošačima bio omogućio ostvarenje drugih planova, "dostojanstveniji život, oslobođen dužničkog ropstva", uz što sve i same sada ne smatraju da bi "kolektivni postupak" bio završen.
Banke trebaju biti odvraćene od budućeg korištenja takvih nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, ako ne saniranjem posredne štete (što bi donekle bila pravična ravnoteža, jer se slobode čovjeka u ničemu ne mogu stvarno nadoknaditi, već se radi o određenom vidu satisfakcije), barem potpunom ništetnosti. U protivnom "davanjem banci onog početnog" omogućilo bi se da koristi nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, znajuči da će uvijek imati "pravo na tzv. početno, što se koristilo kao mamac", a na stvarno ugovoreno "ako prođe".
"Kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13 (...), članke 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da im se, protivi to da se odredbu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi, uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom, kada bi takvo uklanjanje dovelo do revizije sadržaja takve odredbe utječući na njezinu bit (...), poslovni subjekti ostali bi u napasti da koriste takve odredbe znajući da bi nacionalni sudac, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes tih poslovnih subjekata (...) stoga se ne može prihvatiti djelomično zadržavanje tih odredbi, jer bi se mogla izravno nanijeti šteta preventivnom učinku propisanim člankom 7. Direktive 93/13 (...), sud je već presudio da odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja definiraju glavni predmet ugovora o kreditu“.15
Dalje, uz pravo korisnika kredita CHF na restituciju s osnova kumulacije ništetnosti, tzv. "trostruka cijena, povećanog tečaja, povećane kamate te međusobne kumulacije, učinak povećanog tečaja na povećanu kamatu", autor članka koji je predmet ove analize ne može prejudicirati i prava korisnika kredita ostalih valuta. Isključivo sud u sudskom postupku može utvrditi dali su korisnici kredita drugih valuta, npr. EUR, RBA zadruga, kunski krediti, imali nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, te ako jesu, uslijed nezastarijevanja prava iz ništetnosti, imaju pravo na restituciju.
Ne može se nekome isključiti pravo na restituciju, jer npr. drugi korisnik eventualno nema ugovorne odredbe koje su nepoštene i ništetne, jer taj drugu nije trpio nikakvu štetu, kako izravnu tako niti posrednu, neizravnu, koju je pretrpio korisnik nepoštenog i ništetnog, odnosno jer banka u tom drugom ugovornom odnosu nije stekla nepripadnu zaradu, zaradu koji nema pravne osnove. Uz to, općepoznato je da su banke i u kreditima s drugim valutama koristile nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamati kao cijeni ugovora, ulaznim i izlaznim naknadama te da potrošači ostvaruju sudsku zaštitu temeljem istoga.
Upravo je to dokaz da su zapravo konvertirani krediti koji kao put restituciji trebaju otkloniti učinke konverzije, na način da ih ista ne obvezuje u potpunosti, u najtežoj poziciji, jer je u konverziju ušla kamata, kao valjana, a bila je ništetna, valutni rizik CHF kao valjan, a bio je ništetan, u drugi EUR ugovor, koji na identičan način koristi nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamati, na način da se mijenja jednostrano, po volji banke, pa time nije jasno kako bi se provelo izjednačavanje sa EUR dužnicima, kada i "izvorni EUR" dužnici traže sudsku zaštitu, a revidiranje sadržaja ugovorne odredbe o kamati nije dopušteno.
Na identičan način postavlja se pitanje ugovaranja kamata sa tzv. RBA zadrugama, same usporedbe ugovorene "početne visine kamate u istoj" i njezinu daljnju jednostranu promjenjivost prema dužnicima koji nisu imali kreditnu sposobnost za "nikakav kredit u RH". Npr. autor ovog članka u više navrata pokušavao je shvatiti kako bi njemu samom, ugovorna odredba o kamati koja glasi: "Redovna kamata 8,25 % godišnje vezano uz EURIBOR 6 mjeseci, datum usklađivanja sa dodatkom od 3,5 % apsolutno, usklađivanje tromjesečno, prvi puta na dan ..... trgovinski zaokruženo na cijelu 1/8. (...) Za fiktivnu godišnju kamatnu stopu kod kašnjenja u plaćanju - vidi istaknutu obavijest na šalteru (...) Klauzula o promjenjivosti kamata: Davatelj kredita ima pravo promijeniti uvjete iz Ugovora u skladu sa novčanim i kreditnim prilikama ili prilikama na tržištu kapitala ili gospodarskim prilikama Korisnika Kredita", bila jasna i tanparentna, određena odnosno odrediva. Koja bi to bila fiktivna godišnja kamatna stopa kod kašnjenja u plaćanju - vidi istaknutu obavijest na šalteru? Koje bi to bile prilike na strani dužnika, banke, tržišta zbog kojih Banka može mijenjati kamatu? Zbog čega davanje kredita kreditno nesposobnima koji imaju imovinu?16
Ustavni sud, koji ima ulogu kontrole dali su u pravomoćno okončanim postupcima, u kojima više nije moguće odlučivati niti po izvanrednom pravnom lijeku, povrijeđena ustavna prava jednakosti svih pred zakonom i sudom, u predmetu koji nije vezan za valutu CHF, EUR, kune bez zaštitne klauzule, kao niti uz tzv. RBA zadruge, ali koji je usporediv, jer se radi o predmetu po kreditu, koji ima ugovorenu lihvarsku kamatu, odlukom U-III-2598/15 od 25. lipnja 2020.: "Ništav je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekoga trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti."
Posebno se ukazuje na t. 6.2.: "Ustavni sud primjećuje, pazeći pritom po službenoj dužnosti na ništavost spornih ugovora da se potražuje ono što je plaćeno na osnovi lihvarskog pravnog posla (...) posebno ukazavši, što proizlazi iz jasnih činjenica financijskih vještačenja koliko je u toku razdoblja otplate kredita potrošač stvarno platio, a koliko bi bio platio da je plaćao anuitete u početnom iznosu." Nerazmjer primljeno dano čini ugovor ništetnim.
Jesu li hrvatski dužnici u situaciji da riješe osnovne životne potrebe, dovedeni u situaciju da se od strane banaka iskoristilo njihovo stanje nužde, nedovoljno iskustvo, lakomislenost i zavisnost te je li opravdano od takvog dužnika, općepozatih činjenica ekonomske platežne moći, očekivati da banci da nepripadnu zaradu koju joj je dao, na svakome od nas je da se pita. Kod odgovora na pitanje "omogućuje li dužniku slučajan odabir CHF sada zaradu", bolje je reći da je banka nudila kredite koji su u ukupnosti imali nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a CHF kredit je bio "pravi odabir". Banka je htjela da u ruskom ruletu dužnika "pogodi CHF", dužniku bude uspjeh ugovoriti, a ne slučajno odabrati EUR.
Marina Cvitko Tomić
________________________________________
^ 1 Boldea v. Romania, presuda ESLJP-a 15.02.2007.; Ekbatani v. Sweden, presuda ESLJP 26.05.1988.
^ 2 Jokela v. Finland, presuda ESLJP-a 22.05.2002.
^ 3 AGOSI v. Ujedinjeno Kraljevstvo, presuda ESLJP-a 24.10.1986.
^ 4 vidi opširnije Maganić, Aleksandra; Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade, Informator broj 6669 od 08. ožujka 2021.
^ 5 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br 102/15.), članci 19.a, 19.b, 19.c
^ 6 VTS Pž-7129/13 od 13.06.2014.
^ 7 VSRH Revt-249/14 od 09. travnja 2015.
^ 8 USRH U-III-857/2008 od 01.10.2008., t. 9; USRH U-III-4150/2019 od 05.02.2021., t. 55)
^ 9 vidi opširnije, Cvitko Tomić, Marina, IUS INFO:
9.1. Jesu li sporazumi o konverziji ugovora u kreditu u švicarskim francima ništetni?, 08.01.2020.
9.2. Nedostatak transparentnosti ništenosti valutne klauzule CHF prilikom sklapanja sporazuma o konverziji temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15.), 18.06.2020.
9.3. Primjenjivost odluka Suda EU-a na sporazume o konverziji (C-81/19 i C-452/18), 14.07.2020.
^ 10 presuda Suda EU C-51/17 (OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt)
^ 11 presuda Suda EU C-118/17 (Dunai v. Erste bank Hungary Zrt)
^ 12 vidi opširnije, Cvitko Tomić, Marina, IUS INFO:
12.1. Primjena Zakona o konverziji na potrošačke sporove, 12.11.2020.
12.2. Ogledni postupak i mediji, 18.01.2021.
^ 13 USRH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.
^ 13 presuda suda EU C-452/18 (Ibercal Banco, SA) od 09. srpnja 2020
^ 14 VTS Pž-7129/13 od 13.06.2014.; VSRH Revt - 249/14 od 09.04.2015., USRH U-III-2521/2015 i dr. od 13.12.2016., VTS Revt 575/16-5 od 03.10. 2017., VTS Pž 6632/2017-10 od 10.06.2018.; VSRH Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019; USRH U - III - 4150/2019 od 05.02.2021.,
^ 15 Presuda Suda EU-a C-186/16 (Adriciuc), C-70/19, C 179/19 (Abanca Corporación Bancaria), C-118/17 (Dunai v. Erste bank Hungary Zrt) C-260/18 (Dziubak), C-269/19 (Banca B. SA)
^ 16 Presuda suda EU C-449/13 (CA ConsumerFinance SA v. Ingrid Bakkaus), C-686/19 (SIA Soho Group v. Pateretaju tiesibu aizsardzibas centrs)
