Činjenice u tom predmetu su sljedeće.
Podnositeljica zahtjeva sklopila je ugovor o radu deset dana nakon što je podvrgnuta izvantjelesnoj oplodnji (IVF).
Kad je nakon toga otišla na bolovanje, zbog komplikacija povezanih s trudnoćom, nadležno domaće tijelo (Hrvatski zavod za zdarvstveno osiguranje) preispitalo je njezin status zdravstvenog osiguranja. Zaključio je da je potpisivanjem ugovora nedugo nakon IVF-a podnositeljica zahtjeva tražila samo novčane pogodnosti povezane s radnim statusom i da je njezino zaposlenje stoga bilo fiktivno. Njezin zahtjev da se prijavi kao osiguranik, zajedno sa zahtjevom za naknadu plaće zbog bolovanja, odbijen je. Bezuspješno se žalila pred domaćim tijelima.
Razmatrajući ovaj predmet ESLJP ističe da je podnositeljici zahtjeva odbijen status osiguranog radnika i naknada u vezi sa zaposlenjem, zbog zaposlenja koje je proglašeno fiktivnim zbog njezine trudnoće.
Kako bi se takva odluka mogla donijeti samo u odnosu na žene, ESLJP je zaključio da odluka predstavlja razliku u tretmanu na temelju spola.
Vlada je tvrdila da je odluka o ukidanju statusa osiguranika podnositeljici zahtjeva slijedila legitimni cilj zaštite javnih resursa od prijevare i ukupne stabilnosti zdravstvenog sustava.
Sud je naglasio da se trudnoća žene kao takva ne može smatrati prijevarnim ponašanjem te da financijske obveze koje su državi nametnute tijekom trudnoće žene same po sebi ne mogu predstavljati dovoljno važne razloge da opravdaju razliku u postupanju na temelju spola.
Čak i pod pretpostavkom da je Sud općenito bio spreman prihvatiti cilj zaštite javnih fondova kao legitiman, trebalo je utvrditi je li osporena mjera bila potrebna da bi se taj cilj postigao, uzimajući u obzir usku slobodu procjene država u slučajevima kada se razlika u liječenju temeljila na spolu.
Upravo zbog činjenice da je podnositeljica zahtjeva zasnovala radni odnos kratko vrijeme prije nego što je tražila dotičnu pogodnost u vezi s zaposlenjem, mjerodavno upravno tijelo pokrenulo je reviziju statusa zdravstvenog osiguranika podnositeljice zahtjeva, pod sumnjom da je zaključen ugovor o radu samo da bi ona mogla ostvariti tu pogodnost odnosno korist.
Prema važećem zakonodavstvu, mjerodavna tijela imala su pravo provjeriti jesu li činjenice na kojima je pojedinac temeljio svoj status zdravstvenog osiguranika i dalje valjane. Međutim, takva je provjera u praksi često bila usmjerena na trudnice, a žene koje su sklopile ugovor o radu u poodmakloj fazi trudnoće ili s članovima uže obitelji automatski su svrstane u „sumnjivu” kategoriju radnika čije zapošljavanje zaslužuje provjeru. Takav je pristup po ocjeni ESLJP-a u pravilu problematičan.
U ovom su slučaju vlasti zaključile da je podnositeljica zahtjeva bila nesposobna za rad na datum zaključenja ugovora jer joj je liječnik preporučio da ne radi nakon njezine IVF. Osobito su se oslonili na činjenicu da se od podnositeljice zahtjeva očekivalo da radi u sjedištu poslodavca, udaljenom od mjesta njezinog prebivališta, te da bi putovanje u njezinu stanju moglo smanjiti šanse za povoljan ishod oplodnje.
Sud ističe, u principu, čak i tamo gdje je dostupnost radnika bila preduvjet za pravilno izvršavanje ugovora o radu, zaštita koja se pruža ženama tijekom trudnoće ne može ovisiti o tome je li njezino prisustvo na poslu tijekom materinstva neophodno za pravilno funkcioniranje poslodavca ili činjenicom da je bila privremeno spriječena obavljati posao zbog kojeg je angažirana. Štoviše, uvođenje mjera zaštite majčinstva ključno je za poštivanje načela jednakog tretmana muškaraca i žena u radnom odnosu.
Zaključujući da je, zbog izvantjelesne oplodnje, podnositeljica zahtjeva bila medicinski nesposobna za rad na dotičnom radnom mjestu, domaće su vlasti sugerirale da se toga mora suzdržati dok joj trudnoća ne bude potvrđena.
Taj je zaključak bio u izravnoj suprotnosti s domaćim i međunarodnim pravom. To je također bilo jednako obeshrabrivanju podnositeljice zahtjeva da traži posao zbog moguće trudnoće.
Zaključak je da je podnositeljica zahtjeva bila diskriminirana na temelju svog spola. Međutim, Sud je smatrao potrebnim ukazati na neke dodatne čimbenike koji su učinili razliku u postupanju još upečatljivijom:
- podnositeljica zahtjeva redovito je plaćala doprinose za obvezno zdravstveno osiguranje tijekom svojih četrnaest godina prethodnog radnog iskustva. Stoga se ne može tvrditi da ona nije uplatila doprinos u fond osiguranja;
- prilikom zasnivanja radnog odnosa, podnositeljica zahtjeva nije mogla znati je li postupak izvantjelesne oplodnje bio uspješan ili će rezultirati trudnoćom. Štoviše, nije mogla znati da bi njezina buduća trudnoća, ako bi postojala, rezultirala komplikacijama zbog kojih bi joj se trebalo odobriti bolovanje na dulje vrijeme;
- prilikom preispitivanja slučaja podnositeljice zahtjeva, vlasti nisu dale nikakvo objašnjenje kako je mogla svjesno sklopiti prividni ugovor o radu, a da uopće nije znala hoće li zaista zatrudnjeti, posebno imajući u vidu da nije bila pod zakonskom obvezom prijaviti činjenicu da je bila podvrgnuta IVF proceduri ili da je mogla biti trudna dok je sklapala ugovor. Domaći zakon zabranio je poslodavcu da zatraži bilo kakve informacije u vezi s trudnoćom žene. Doista, traženje žene od njezine moguće trudnoće ili planiranja trudnoće ili obvezivanje da prijavi takvu činjenicu u trenutku zapošljavanja, također bi značilo izravnu diskriminaciju na temelju spola;
- vlasti su donijele svoj zaključak u slučaju podnositeljice zahtjeva, ne procjenjujući je li ona ikada stvarno preuzela svoje dužnosti i započela obavljati svoje radne zadatke za poslodavca; niti su pokušali utvrditi je li postupak izvantjelesne oplodnje koji je prošla iziskivao njezinu odsutnost s posla iz zdravstvenih razloga. Također nije bilo ničega što bi pokazalo da žene koje su bile podvrgnute IVF proceduri uglavnom ne bi mogle raditi tijekom liječenja plodnosti ili trudnoće;
- konačno, Sud je izrazio zabrinutost zbog prizvuka zaključka domaćih vlasti, koji je sugerirao da žene ne bi trebale raditi ili tražiti posao tijekom trudnoće ili mogućnosti za to. Takav rodni stereotip predstavljao je ozbiljnu prepreku postizanju stvarne suštinske ravnopravnosti spolova, što je bio jedan od glavnih ciljeva država članica Vijeća Europe. Utvrđeno je da takva razmatranja ne samo da krše domaće zakone, već su se i kosila s međunarodnim standardima ravnopravnosti spolova.
Zaključno, Sud ističe da je odbijanje zaposlenja ili priznavanja naknade za zapošljavanje trudnici na temelju njezine trudnoće predstavljalo izravnu diskriminaciju na temelju spola, što nije moglo biti opravdano financijskim interesima države. Sud je također primijetio sličan pristup u sudskoj praksi Suda Europske unije i drugim relevantnim međunarodnim standardima. Sukladno tome, razlika u postupanju kojoj je podnositeljica zahtjeva, kao ženi koja je zatrudnjela IVF-om, bila izložena, po ocjeni ESLJP-a nije bila objektivno opravdana ili nužna.
S obzirom na to da se ovakvi predmeti i dalje pojavljuju u sudskoj praksi, ovdje je potrebno ukazati da svi sudovi ne prihvaćaju ovakve i slične zahtjeve Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje1.
Primjer jedne presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ugovor o radu trudnice prividan je sljedeći:
„Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovora o radu sklopljenog između prvo i drugotuženika. Tužitelj ugovor smatra ništetnim jer da je prividan, zaključen kako bi prvotužena započela s korištenjem naknade plaće tijekom korištenja bolovanja zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom. Naime, prvotužena je s danom 14. listopada 2013. odjavljena iz radnog odnosa od poslodavca Komop d.o.o., a nastavno, s danom 15. listopada 2013. prijavljena kod drugotuženika kao novog poslodavca. Ovlašteni liječnik tužitelja nalazom, mišljenjem i ocjenom od 2. siječnja 2014. utvrdio je, uvidom u medicinsku dokumentaciju prvotužene, da je ista dana 15. listopada 2013. bila radno nesposobna. Tužitelj smatra da su tuženici zasnovali radni odnos samo da bi prvotužena ostvarila pravo na naknadu plaće, odnosno da bi koristila prava iz Zakona o rodiljnim i rodiljskim potporama, odnosno da bi ostvarila pravo na naknadu plaće na teret sredstava Zavoda, a ne obavljanje radnog odnosa kod poslodavca, iz čega proizlazi da radni odnos nije zakonit odnosno da niti stečeni status osiguranika prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju nije zakonit.
Sud prvog stupnja u obrazloženju presude kojim odbija tužbeni zahtjev navodi da je u čl. 285. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) navedeno da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost. Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.
Prividan (simuliran ili fiktivan) je ugovor kod kojeg postoji prividna (neistinita) glavna namjera, cilj ili osnova, s obzirom na postojanje svjesnog nesklada volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takvog ugovora. Takav ugovor nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, već je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora. Takav ugovor nema učinka među ugovornim stranama jer između njih nije postignuta suglasnost volja. Pretpostavka valjanosti pravnih poslova je u tome da je ugovor sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana. Ako nema suglasne volje ugovornih strana, odnosno ako postoji nesklad između stranačke volje i očitovanja govori se o mani volje. Ako je prilikom sklapanja ugovora bilo mana u pogledu volje u smislu prijevare, prijetnje, zablude, stranka u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi. No, u nekim, iznimnim slučajevima (uporaba sile, nesporazum, te prividan ugovor) mane volje imaju za posljedicu ništetnost ugovora. Prividan ugovor je onaj koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, već je nastao suglasnošću volja da se samo stvori privid (fikcija) o sklapanju ugovora. Najčešći motiv za sklapanje takvih ugovora je stjecanje imovinsko-pravne koristi. Trećoj osobi, čija su prava povrijeđena upravo sklapanjem takvih prividnih ugovora pripada, s tim u vezi odgovarajući put pravne zaštite bilo kao tužitelja u vidu postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je određeni ugovor zbog svoje prividnosti ništetan i da ne proizvodi pravne učinke, bilo kao tuženik, u smislu isticanja prigovora da je određeni pravni posao, koji predstavlja osnovu tražbine tužitelja, prividan pa da ne proizvodi pravne učinke.
Uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. listopada 2013., sud prvog stupnja je utvrdio da su dana 15. listopada 2013. tuženici sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova tajnice s punim radnim vremenom od 40 sati tjedno.
Saslušanjem prvotužene i ovlaštene osobe drugotuženika, sud je utvrdio da su prvotužena i ovlaštena osoba drugotuženika sestre, a da je drugotuženik trgovačko društvo u vlasništvu njihove majke.
Prvotužena je bila zaposlena do 15. listopada 2013. u tvrtci K. d.o.o., u ožujku 2013. ostala je trudna u dobi od 37 godina, trudnoća je bila visoko rizična pa je radi toga bila na bolovanju, odnosno čuvanju trudnoće. Na bolovanju je bila od svibnja 2013. do kraja radnog odnosa u toj tvrtci. Prvotužena je bila trudna 6 mjeseci kada je zasnovala radni odnos kod drugotuženika.
Tuženici su tvrdili da je prvotužena 15. listopada 2013. bila na poslu, a da je idući dan otišla na bolovanje. Za vrijeme bolovanja primala je naknadu plaće od tužitelja. Prvotužena je koristila porodni dopust do navršene prve godine života djeteta, nakon čega je nastavila raditi kod drugotuženika. Inače je majka troje djece.
Provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicine rada dr. ... utvrđeno je da je prvotužena zbog komplikacija u trudnoći bila na bolovanju od 17. svibnja 2013. do 27. studenoga 2013. Vještak je u mišljenju naveo da prvotužena kada je zasnovala radni odnos kod drugotuženika, nije bila radno sposobna jer je bila u 27. tjednu trudnoće, te da joj je zdravstveno stanje zahtijevalo kontinuirano mirovanje i ginekološko praćenje.
Analizirajući sve provedene dokaze, te imajući u vidu sve što je naprijed navedeno o prividnim ugovorima, te imajući u vidu odredbe Zakona o obveznim odnosima u dijelu mana volje kao razlozima za poništenje odnosno utvrđenje ništavosti ugovora, u kojima se između ostalog navodi i prividan ugovor, sud prvog stupnja je ocijenio da sporni ugovor o radu koji su zaključili tuženici dana 15. listopada 2013. nije fiktivan jer je u trenutku sklapanja tog ugovora postojala volja ugovornih strana da se upravo takav ugovor sklopi. Činjenica da je prvotužena odmah po zaključenju navedenog ugovora o radu otišla na bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, ne znači da ugovorne strane nisu imale suglasnu volju da se ugovor zaključi. Naime, sud prvog stupnja je zaključio da je u konkretnom slučaju postojala suglasnost volja ugovornih strana, dok ugovor o radu sklopljen između tuženika nije sklopljen isključivo radi ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, već je utvrđeno da prvotužena temeljem tog ugovora o radu i dalje radi kod drugotuženika, nakon što je prestala ostvarivati pravo na naknadu plaće na teret sredstava tužitelja.
Iz svega navedenoga sud prvog stupnja zaključuje da nije utvrđeno da bi postojao svjesni nesklad između volja ugovornih strana prilikom zaključenja ugovora o radu, odnosno da bi taj ugovor bio fiktivan. Dakle, nije jedina namjera ugovornih strana bila ostvarivanje prava na naknadu plaće prvotuženoj na teret tužitelja, već je namjera ugovornih strana bila da prvotužena obavlja poslove za koje je sklopila ugovor o radu kod drugotuženika. Činjenicu da je prvotužena od početka zasnivanja radnog odnosa bila na bolovanju zbog komplikacija u trudnoći, sud prvog stupnja ne smatra neskladom volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takvog ugovora.
Ovaj sud kao sud drugog stupnja u potpunosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava, s tim da je sud prvog stupnja pravilno odlučio i o naknadi troškova postupka, kako po osnovu tako i u visini sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.“
Županijski sud u Zagrebu, Gž R-145/2016 od 2. veljače 2016.
mr. sc. Iris Gović Penić, Županijski sud u Zagrebu
^ 1 Pri tome treba istaknuti da je gospođa Jurčić vodila upravni spor protiv upravnog akta, dakle, ne radni spor pred sudovima redovne nadležnosti.
