Ustavni sud Republike Hrvatske donio je 31.7.2019. odluku broj: U-III/3113/2019 kojom je usvojio ustavnu tužbu i ukinuo rješenje Županijskog suda u Sisku broj: Gž-412/2019-2 od 14. lipnja 2019. i rješenje Županijskog suda u Sisku broj: R1-175/2019 od 4. lipnja 2019. Predmet je vraćen Županijskom sudu u Sisku na ponovni postupak.
Ustavnu tužbu podnijela je podnositeljica koja je sada u Neuropsihijatrijskoj bolnici. Ustavna tužba podnesena je u povodu rješenja Županijskog suda u Sisku broj: Gž-412/2019-2 od 14. lipnja 2019., kojim je odbijena žalba podnositeljice i potvrđeno rješenje Županijskog suda u Sisku broj: R1-175/2019-5 od 4. lipnja 2019., kojim je prihvaćen prijedlog Neuropsihijatrijske bolnice te je podnositeljici produljen prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi u trajanju od jedne (1) godine, odnosno do 11. lipnja 2020.
Podnositeljica smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 22. i 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14). Povrijeđenima smatra i članke 5. stavak 1. i 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06., u nastavku: Konvencija).
Činjenice i okolnosti slučaja
Podnositeljica je na prisilnom smještaju u psihijatrijskoj ustanovi od 11. prosinca 2018., nakon što je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sisku broj: K-416/18-13 od 12. listopada 2018. utvrđeno da je u stanju neubrojivosti počinila tri protupravna djela zakonskih obilježja kaznenih djela protiv osobne slobode - prijetnjom - opisano i kažnjivo po članku 139. stavku 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine "broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18., u nastavku: KZ/11) te joj je određen prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi u trajanju od 6 (šest) mjeseci.
Rješenjem Županijskog suda u Sisku broj: R1-34/2019-3 od 31. siječnja 2019. podnositeljici je određen prisilni smještaj u Neuropsihijatrijskoj bolnici u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Prisilni smještaj teče od 11. prosinca 2018., a ističe 11. lipnja 2019.
Neuropsihijatrijska bolnica je 17. svibnja 2019., pozivom na članak 47. stavak 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Narodne novine" broj 76/14., u nastavku: ZZODS), predložila donošenje rješenja o produljenju prisilnog smještaja podnositeljici. U prijedlogu, kojeg je sačinila voditeljica odjela u Neuropsihijatrijskoj bolnici, navedeno je da u proteklom periodu kod podnositeljice nije došlo do značajnijeg poboljšanja psihičkog stanja te da je rehabilitacijski tretman tek započeo. Sukladno navodima prijedloga, riječ je o pacijentici koja boluje od perzistirajućeg sumanutog poremećaja, koja je bez uvida u bolest te je nekritična prema vlastitom stanju i potrebi liječenja. ... U prijedlogu je, nadalje, navedeno da je podnositeljica mirna, suradljiva, poštuje kućni red, odlazi na radno-okupacionu terapiju te na izlaze u krug bolnice s kojih se uredno vraća. Do sada nije realiziran nijedan terapijski dopust kući te se čeka izvješće Centra za socijalnu skrb o mogućnosti njegove realizacije, uz provjeru ima li podnositeljica kod kuće adekvatnu socijalnu podršku.
Rješenjem Županijskog suda u Sisku broj: R1-175/2019-3 od 27. svibnja 2019., odvjetnik u Sisku (u nastavku: punomoćnik podnositeljice), postavljen je po službenoj dužnosti za punomoćnika podnositeljici.
Županijski sud u Sisku održao je 4. lipnja 2019. usmenu raspravu u Neuropsihijatrijskoj bolnici, na kojoj su saslušane podnositeljica i voditeljica odjela Neuropsihijatrijske bolnice. Usmenoj raspravi nazočio je i punomoćnik podnositeljice.
U svom iskazu podnositeljica je navela da nije zadovoljna smještajem u bolnici, da je po struci ekonomistica, nezaposlena i bez primanja, a da od obitelji ima brata i majku koji joj financijski pomažu. Voditeljica odjela Neuropsihijatrijske bolnice navela je da ostaje kod nalaza i mišljenja te prijedloga za produljenje prisilnog smještaja od 17. svibnja 2019.
Punomoćnik podnositeljice na usmenoj raspravi nije se protivio prijedlogu za produljenje prisilnog smještaja, nije postavljao pitanja niti je predlagao dokaze.
Rješenjem Županijskog suda u Sisku broj: R1-175/2019 od 4. lipnja 2019. (u nastavku: prvostupanjsko rješenje) podnositeljici je prisilni smještaj produljen za daljnjih godinu dana počevši od 11. lipnja 2019. U obrazloženju rješenja navedeno je da je sud zaključio da kod podnositeljice i dalje, zbog težih duševnih smetnji zbog kojih je nastupila njezina neubrojivost, postoji opasnost od ponovnog počinjenja kaznenog djela, te da je, stoga, radi otklanjanja navedene opasnosti, potrebno nastaviti psihijatrijsko liječenje u obliku prisilnog smještaja, i to u trajanju od godinu dana. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz članka 51. stavka 1. i 59. stavka 2. ZZODS-a te je odlučio kao u izreci rješenja.
Protiv prvostupanjskog rješenja žalbu je podnijela podnositeljica osobno. U žalbi je navela da, suprotno navodima sadržanim u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, prihvaća svoju bolest, no da traži da ju se pusti na liječenje na slobodi, jer je godinu dana jako dugo vremensko razdoblje, Također je navela da, prema ranijim nalazima liječnika i vještaka, nije agresivna prema drugima, niti je auto i hetero destruktivna, pa da, stoga, ne postoji opasnost od ponovnog počinjenja kaznenog djela.
Podnositeljičin punomoćnik nije podnio žalbu, niti se iz sudskog spisa može zaključiti da ju je kontaktirao u vezi podnošenja žalbe.
Rješenjem Županijskog suda u Sisku broj: Gž-412/2019-2 od 14. lipnja 2019. (u nastavku: drugostupanjsko rješenje) odbijena je podnositeljičina žalba te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
Prigovori podnositeljice
U ustavnoj tužbi podnositeljica navodi da su joj povrijeđeni pravo na osobnu slobodu, zajamčeno člankom 22. Ustava i člankom 5. stavkom 1. Konvencije, te pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije.
Podnositeljica ističe da je postupak proveden po prijedlogu Neuropsihijatrijske bolnice, i to isključivo na temelju nalaza i mišljenja iste bolnice, a da je sud navedeni nalaz i mišljenje prihvatio kao ključan dokaz o potrebi njezinog prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi, i to bez kritičkog preispitivanja i bez angažiranja vanjskih stručnjaka.
Podnositeljica, nadalje, navodi da u konkretnom postupku, uslijed pasivnosti njezinog punomoćnika koji joj je postavljen po službenoj dužnosti, nije imala adekvatno pravno zastupanje. Naime, podnositeljica ističe da je svog punomoćnika upoznala tek na ročištu, a da prije toga nije s njim razgovarala pa da, slijedom navedenog, on nije bio upoznat s njezinim stavom i mišljenjem u vezi samog postupka. Navela je da ju punomoćnik nije upoznao s njezinim pravima i mogućnostima pravne zaštite te načinom pobijanja nalaza i mišljenja Neuropsihijatrijske bolnice, zbog čega ona nije imala osiguranu adekvatnu pravnu pomoć.
Nadalje, podnositeljica navodi da se na ročištu o kojem se odlučivalo o produljenju njezinog prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu, njezin punomoćnik ponašao potpuno pasivno te da, iako je bio prisutan, nije osporavao nalaz Neuropsihijatrijske bolnice, niti je predlagao daljnje dokaze u vidu provođenja vještačenja radi utvrđivanja postojanja pretpostavki za produljenje prisilnog smještaja. Podnositeljica također ističe da je sud, unatoč tome što je bio upoznat s pasivnim postupanjem punomoćnika, propustio upozoriti ga na potrebu adekvatnog zastupanja podnositeljice, odnosno imenovati joj drugog punomoćnika, iako je za to imao zakonske ovlasti. Konačno, podnositeljica navodi da njezin punomoćnik nije protiv rješenja o produljenju prisilnog smještaja podnio žalbu, niti je u tom smislu tražio njezinu uputu, što po njezinu mišljenju predstavlja povredu prava na pristup sudu. Zaključuje da je postupak proveden isključivo radi zadovoljenja zakonske forme i bez stvarnih garancija za zaštitu njezinih prava.
Podnositeljica se u ustavnoj tužbi poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Čutura protiv Hrvatske (br. 55942/15, presuda od 10. siječnja 2019.) te na opća načela za ocjenu prigovora u vezi prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu sadržana u toj presudi. Predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenih rješenja te vraćanje predmeta na ponovni postupak Županijskom sudu u Sisku.
Ocjena Ustavnog suda
Ustavni sud ocjenjivao je ustavnu tužbu s aspekta ustavnog i konvencijskog prava na slobodu, kao temeljnog ljudskog prava.
Ustav sadržava načelo nepovredivosti slobode čovjeka, koja se može ograničiti samo pod uvjetima propisanim Ustavom (članak 22. Ustava). Na konkretne slučajeve oduzimanja ili ograničavanja slobode u postupku pred nadležnim sudom (u slučajevima određenim zakonom) uvijek se primjenjuje načelo razmjernosti (članak 16. stavak 2. Ustava).
Pravo na slobodu osoba s duševnim smetnjama, prema tekstu Konvencije zajamčeno je člankom 5. stavkom 1. točkom (e) Konvencije, koje se može ograničiti samo pod uvjetima i u slučajevima propisanim Konvencijom.
Članak 22. Ustava, kao i članak 5. Konvencije, štiti pravo na osobnu slobodu koje je jedno od temeljnih prava prve razine, te je njegova važnost u demokratskom društvu od temeljnog značaja (usporedi sa Storck protiv Njemačke, br. 61603/00, § 102., presuda od 13. srpnja 2006.; McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 543/03, § 30., presuda od 3. listopada 2006.; Rudenko protiv Ukrajine, br. 50264/08, § 98., presuda od 17. travnja 2014.; i M.S. protiv Hrvatske (br. 2.), br. 75450/12, § 139., presuda od 19. veljače 2015. i broj: U-III-1048/2015 od 15. prosinca 2015.).
Članak 5. stavak 1. točka (e) Konvencije, zajedno sa člankom 5. stavkom 4. Konvencije, pruža, među ostalim, procesna jamstva u svezi sudskih odluka kojima se određuje prisilna hospitalizacija osoba (usporedi s Winterwerp protiv Nizozemske, br. 6301/73, § 45., presuda od 24. listopada 1979.; Rudenko protiv Ukrajine, § 104.; i M.S. protiv Hrvatske (br.2.), § 114.). Postupak koji dovodi do prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora pružiti učinkovite garancije protiv proizvoljnosti s obzirom na ranjivost osoba koje pate od duševnih smetnji i potrebu da se iznesu vrlo važni razlozi kojima se opravdava bilo koje ograničenje prava na osobnu slobodu (usporedi s Rudenko protiv Ukrajine, § 104., i Čutura protiv Hrvatske, § 47.).
Svrha članka 5. stavka 4. Konvencije je osigurati osobi lišenoj slobode pravo na sudsku kontrolu zakonitosti mjere lišenja slobode (usporedi s De Wilde, Ooms and Versyp protiv Belgije, br. 2832/66, 2835/66 i 2899/66, § 76.l, presuda od 18. lipnja 1971.; i Mubilanzila Mayeka i Kaniki Mitunga protiv Belgije, br. 13178/03, § 112., presuda od 12. listopada 2006.).
Zadaća je redovnih sudova detaljno i pomno ispitati sva pitanja ključna za svako lišenje slobode kako bi pritvorene osobe u praksi uživale djelotvornu postupovnu zaštitu protiv proizvoljnog lišenja slobode (usporedi s Ťupa protiv Češke Republike, br. 39822/07, § 51., presuda od 26. svibnja 2011.; i M.S. protiv Hrvatske (br.2.), § 146.).
Što se tiče prava na zastupanje po odvjetniku, osoba prisilno hospitalizirana jer je počinila djela kaznene prirode za koja ne može odgovarati radi neubrojivosti, radi važnosti onoga o čemu se odlučuje (pravo na osobnu slobodu kao jedno od temeljnih prava prve razine) i prirode bolesti te osobe, ima pravo na besplatno zastupanje po odvjetniku (usporedi s Megyeri protiv Njemačke, br. 13770/88, § 23., presuda od 12. svibnja 1992. i broj: U-III-1048/2015 od 15. prosinca 2015.). Nadalje, ne može se očekivati da osobe smještene u zdravstvene ustanove zbog "duševne smetnje" trebaju same preuzeti inicijativu i pribaviti si pravnog zastupnika (usporedi s Winterwer protiv Nizozemske, § 66., i M.S. protiv Hrvatske (br.2.), § 153).
Ustavni sud naglašava da se Ustavom, kao i Konvencijom, jamče prava koja su praktična i djelotvorna, a ne teorijska i prividna (usporedi sa Stafford protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 46295/99, § 68., presuda od 28. svibnja 2002.; i M.S. protiv Hrvatske (br.2.), § 154.), te stoga puko imenovanje odvjetnika, a da on zapravo ne pruži pravnu pomoć u postupku, ne može ispuniti zahtjeve iz članka 22. Ustava, te članka 5. stavaka 1. točke (e) i 4. Konvencije o potrebnoj pravnoj pomoći osobama koje su prisilno lišene slobode radi "duševne smetnje". To je zato što djelotvorno pravno zastupanje osoba s invaliditetom zahtijeva da nadležni domaći sudovi pojačano nadziru njihove pravne zastupnike (usporedi s M.S. protiv Hrvatske (br.2.), § 154.; i N. protiv Rumunjske, br. 59152/08, § 196., presuda od 28. studenog 2017.).
Ustavni sud utvrđuje da je podnositeljica u ustavnoj tužbi istaknula prigovor procesnopravne prirode u odnosu na primjenu članka 22. Ustava i članka 5. stavaka 1. točke (e) i 4. Konvencije.
Za razmatranje (ne)osnovanosti procesnopravnih prigovora Ustavni sud treba, vezano uz postupovna jamstva zajamčena člankom 5. stavcima 1. točkom (e) i 4. Konvencije, a koja se odnose na preispitivanje sudskih odluka kojima se određuje prisilni smještaj podnositelja u psihijatrijskoj ustanovi, odgovoriti na pitanje jesu li u konkretnom slučaju u odnosu na podnositeljicu, u postupku u kojem je doneseno rješenje o određivanju prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi, ispunjeni zahtjevi djelotvornog pravnog zastupanja osoba s duševnim smetnjama.
Ustavni sud, uvidom u spis predmeta, utvrdio je da je podnositeljica prisilno hospitalizirana nakon što je počinila djela kaznene prirode, jer boluje od perzistirajućeg sumanutog poremećaja. Nadalje, Ustavni sud utvrdio je da odvjetnik, postavljen za punomoćnika podnositeljici po službenoj dužnosti od strane Županijskog suda u Sisku, nije podnositeljicu niti jednom posjetio, niti se s njom konzultirao prije rasprave (usporedi s presudom N. protiv Rumunjske, § 197.). Podnositeljica je tako svog punomoćnika prvi puta srela na usmenoj raspravi na kojoj je prihvaćen prijedlog Neuropsihijatrijske bolnice te je doneseno prvostupanjsko rješenje o produljenju njenog prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi.
Osim toga, nema nikakve naznake da su punomoćnik podnositeljice ili sudac koji je vodio postupak objasnili podnositeljici što se događa u postupku i uputili je na njena prava, kao ni da su stupili u kontakt s članovima obitelji podnositeljice i obavijestili ih o tijeku njenog predmeta, a kako bi se osiguralo da postupak doista bude kontradiktoran, a legitimni interesi podnositeljice zaštićeni (usporedi s M.S. protiv Hrvatske (br. 2), § 155.; i Čutura protiv Hrvatske, § 53.).
Na usmenoj raspravi punomoćnik podnositeljice nije se protivio prijedlogu za produljenje prisilnog smještaja, nije postavljao pitanja, niti je predlagao dokaze. Također, punomoćnik podnositeljice nije osporavao nalaz i mišljenje Neuropsihijatrijske bolnice, na kojem je zasnovan prijedlog o produljenju prisilnog smještaja, niti je predložio provođenje vještačenja po vještaku koji nije zaposlen u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj se podnositeljica nalazi na liječenju.
Nadalje, punomoćnik podnositeljice nije podnio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja, niti se iz sudskog spisa može zaključiti da ju je kontaktirao u vezi podnošenja žalbe.
U tim okolnostima Ustavni sud utvrđuje da je punomoćnik podnositeljice zapravo djelovao kao pasivni promatrač postupka. Iako su domaći sudovi bili upoznati s njegovim pasivnim ponašanjem u postupku, propustili su poduzeti odgovarajuće mjere radi osiguranja učinkovitog pravnog zastupanja podnositeljice (usporedi s M.S. protiv Hrvatske (br. 2), § 156.). U tom pogledu treba ponoviti da učinkovito pravno zastupanje osoba s duševnim smetnjama zahtijeva da nadležni domaći sudovi pojačano nadziru djelotvornost njihova pravnog zastupanja.
U odnosu na zastupanje podnositeljice od strane punomoćnika Ustavni sud ocjenjuje da puko imenovanje punomoćnika podnositeljici, s obzirom na utvrđenje da joj on u konkretnom slučaju zapravo nije pružio pravnu pomoć, ne ispunjava zahtjeve iz članka 22. Ustava te članka 5. stavaka 1. točke (e) i 4. Konvencije o potrebnoj pravnoj pomoći osobama koje su prisilno lišene slobode radi duševne smetnje.
Nadalje, Ustavni sud ocjenjuje da nadležni Županijski sud u Sisku u provedenom postupku - kako u prvostupanjskom, tako i u drugostupanjskom - nije ispunio zahtjev pojačanog nadzora pravnih zastupnika osoba s duševnim smetnjama, koji proizlazi iz zahtjeva djelotvornog pravnog zastupanja takvih osoba.
Ustavni sud, stoga, utvrđuje da u odnosu na podnositeljicu u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zahtjevi djelotvornog pravnog zastupanja osoba s duševnim smetnjama.
Slijedom svega navedenog, promatrajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nisu zadovoljeni zahtjevi djelotvorne postupovne zaštite protiv proizvoljnog/arbitrarnog određivanja prisilnog smještaja. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede članka 22. Ustava i članka 5. stavaka 1. točke (e) i 4. Konvencije.
