Prema odredbi članka 137. stavak 1. – 3. Zakona o radu (Nar. nov., br. 93/14), ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, a radnik čiji je ugovor o radu prenesen, zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu, pa poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu.
Dakle, nakon prenošenja ugovora o radu radnici zadržavaju sva prava temeljem prenesenih ugovora o radu, a Zakonom nije propisana posebna obveza poslodavca niti rok u kojem bi s radnicima čiji su ugovori preneseni morao sklopiti nove ugovore o radu.
Prema odredbama stavka 4. i 5. članka 137. Zakona o radu poslodavac koji na novog poslodavca prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti dužan je novog poslodavca, potpuno i istinito, pisano izvijestiti o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose, a propust poslodavca da novog poslodavca pisano izvijesti o pravima radnika čiji se ugovori prenose ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca.
Vezano uz navedeno, postavlja se pitanje je li poslodavac dužan novog poslodavca izvijestiti tko su sindikalni povjerenici i što ako to ne učini, odnosno koji je status povjerenika u novom društvu nakon prenošenja ugovora o radu?
O tome govori Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revr 265/13-2 od 19. travnja 2016. U konkretnom slučaju kod poslodavca koji je ugovore svojih radnika prenosio na novog poslodavca nije bilo utemeljeno radničko vijeće, ali su u toj funkciji djelovali sindikalni povjerenici.
Predmet spora bio je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena odluka I. tuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu i zahtjev da se I. tuženiku naloži isplata razlike plaće tužitelju.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj bio zaposlen kod II. tuženika (poslodavac čiji su se ugovori prenosili na novog poslodavca) na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. siječnja 2010. na radnom mjestu novinar mlađi suradnik
- da je Uprava I. tuženika (poslodavca na kojeg se prenose ugovori o radu)1. ožujka 2010. donijela odluku kojom utvrđuje da se ugovori o radu radnika II. tuženika smatraju prenesenim na I. tuženika kao novog poslodavca, te da se na radnike čiji su ugovori preneseni nastavlja primjenjivati Kolektivni ugovor II. tuženika
- da je odlukom Uprave I. tuženika od 1. ožujka 2010. otkazan Kolektivni ugovor II. tuženika
- da je odlukom Uprave I. tuženika od 1. ožujka 2010. tužitelju otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih razloga – potrebe smanjenja troškova poslovanja (poslovno uvjetovani otkaz) s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za isto radno mjesto, s izmjenom koja se odnosi na visinu plaće – odnosno smanjenje plaće tužitelju
- da kod II. tuženika u trenutku prenošenja ugovora o radu nije bilo utemeljeno radničko vijeće, ali je funkciju sindikalnog povjerenika ispred Sindikata novinara Hrvatske (SNH) kod II. tuženika obnašao B. Ž., a ispred Sindikata grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske (SGNDH) D. K.
- da je I. tuženik bio registriran kao pravni subjekt i prije prenošenja ugovora o radu, ali da do 1. ožujka 2010., kad su preneseni ugovori o radu, nije poslovao, osim sporadično, s ciljem održavanja pravnog subjektiviteta
- da su I. tuženiku u trenutku preuzimanja radnika bile poznate sve financijske obaveze iz ugovora o radu koje je odlučio preuzeti, kao i cjelokupna financijska situacija preuzetog dijela tuženika
- da se I. tuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom
- da tuženik nije tužitelju isplatio razliku plaće koja je u visini nesporna.
Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava – odredbi Zakona o radu (Narodne novine, br. 149/09 – dalje: ZR) i odredbi Kolektivnog ugovora I. tuženika, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, zaključili da je tužbeni zahtjev osnovan.
Tijekom provedenog postupka bilo je sporno je li poslodavac poštovao odredbe članka 149. ZR-a, odnosno je li prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu proveo savjetovanje s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom.
Prema odredbi članka 149. stavak 1. ZR-a prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci. Odluka koja je donesena protivno odredbama ZR-a o obvezi savjetovanja ništetna je (članak 149. stavak 12. ZR-a), a takvim odlukama smatraju se i odluke o otkazu ugovora o radu (članak 149. stavak 3. ZR-a).
Odredba članka 152. stavak 3. ZR-a propisuje da ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane tim Zakonom, osim prava imenovanja predstavnika radnika u tijela poslodavca.
U konkretnom slučaju, u postupku pred nižestupanjskim sudovima, utvrđeno je da kod ranijeg poslodavca nije bilo utemeljeno radničko vijeće, a funkciju radničkog vijeća obavljao sindikalni povjerenik pa je poslodavac bio dužan u skladu s odredbom članka 152. stavak 3. ZR-a provesti postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom. Naime, prema odredbi članka 133. stavak 10. ZR-a ako je u poduzeću, dijelu poduzeća, gospodarskoj djelatnosti ili dijelu gospodarske djelatnosti koje je preneseno i koje je zadržalo svoju samostalnost utemeljeno radničko vijeće, ono nastavlja s radom do isteka mandata na koje je izabrano. Polazeći od činjenice da ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće (a u ovom slučaju nije utemeljeno), sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane tim Zakonom (članak 152. stavak 3. ZR-a), pa valja zaključiti da s radom nastavlja i sindikalni povjerenik.
Temeljno je načelo da radnici čiji se ugovori o radu prenose na novog poslodavca zadržavaju sva prava iz radnog odnosa koja su stekli do dana prenošenja ugovora o radu (članak 133. stavak 2. ZR-a). Tužitelj, dakle, time što je njegov ugovor o radu prenesen na novog poslodavca nije mogao biti zakinut za bilo koje pravo iz radnog odnosa, uključujući i prava vezana uz savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom. Savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom obveza je poslodavca, ali ta obveza ujedno podrazumijeva i pravo radnika da se radničkom vijeću odnosno sindikalnom povjereniku omogući da dade svoje mišljenje o namjeravanom otkazu ugovora o radu. Savjetovanje s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom, ustanovljeno je radi zaštite prava radnika koja proizlaze iz radnog odnosa zasnovanog sklapanjem ugovora o radu.
Zbog navedenih razloga tužitelj nije mogao biti doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na onaj u kojem se nalazio kod bivšeg poslodavca niti zbog toga što novi poslodavac nije bio obaviješten o djelovanju sindikalnog povjerenika. Ta činjenica ne može utjecati na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori preneseni.
U smislu odredbe članka 133. stavak 4. i 5. ZR-a bivši poslodavac bio je dužan obavijestiti novog poslodavca o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda to obuhvaća i prava radnika koja on ima u postupku otkazivanja ugovora o radu, a u sklopu tih prava svakako je i pravo radnika da se o namjeravanoj odluci otkaza ugovora o radu kojeg je on sklopio s poslodavcem izjasni sindikalni povjerenik. Prema tome, bivši poslodavac bio je dužan obavijestiti novog poslodavca o osobi sindikalnog povjerenika jer to ulazi u opseg prava radnika čiji se ugovori o radu prenose na novog poslodavca u smislu odredbe članka 133. stavak 4. ZR-a. Eventualni propust da to učini ne može ići na štetu ostvarivanja prava radnika (članak 133. stavak 5. ZR-a).
Budući da I. tuženik, kao novi poslodavac, nije izvršio savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom prije donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, postupio je suprotno odredbi članka 118. i 149. ZR-a. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je zbog navedenog razloga predmetna odluka o otkazu ugovora o radu ništetna (članak 149. stavak 12. ZR-a).