Presuda ESLJP-a u predmetu Novosel i dr. protiv Hrvatske

Dana 26. ožujka 2026. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) donio je presudu u predmetu Novosel i dr. protiv Hrvatske utvrdivši da domaći sudovi nisu pravovremeno odlučili o tužbi četvero podnositelja zahtjeva u vezi s utapanjem člana njihove obitelji, što je dovelo do povrede prava na život u postupovnom aspektu (članak 2. Konvencije).

Predmet spora se odnosi na građanski postupak radi naknade štete koji su podnositelji pokrenuli protiv komunalnog poduzeća i općine nakon što se član njihove obitelji utopio u bazenu u srpnju 1996. godine. Nadležno državno odvjetništvo nije utvrdilo postojanje osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela. U rujnu 2006. Općinski sud u Zagrebu je djelomično odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je pokojni bio 40% odgovoran za nesreću zbog činjenice što se sam doveo u stanje teškog pijanstva konzumiranjem alkohola i što je bio slab plivač. Nakon što je u ožujku 2007. Županijski sud u Zagrebu ukinuo presudu, prvostupanjski sud je u travnju 2010. djelomično prihvatio tužbeni zahtjev utvrdivši da su tuženici objektivno odgovorni za smrt osobe kao vlasnici opasne stvari – olimpijskog bazena, koja nije nadzirana povećanom pažnjom. Naime, tuženici nisu poduzeli minimalne mjere za zaštitu posjetitelja, propisi kojima se nalaže osnivanje spasilačkih službi doneseni su tek naknadno, a bazen je pušten u uporabu prije izdavanja uporabne dozvole. U prosincu 2010. drugostupanjski sud je ukinuo presudu zbog propusta prvostupanjskog suda da utvrdi je li postojala ikakva protupravnost uzročno povezana s incidentom.

Naposljetku je Općinski građanski sud u Zagrebu u studenom 2017. odbio tužbu podnositelja u cijelosti utvrdivši da je pokojni isključivo odgovoran za vlastitu smrt, dovodeći se u stanje teškog trovanja alkoholom, a čak mu ni stručna intervencija, prema nalazu i mišljenju vještaka, nije mogla spasiti život. U veljači 2018. Županijski sud u Zagrebu potvrdio je tu presudu, složivši se s utvrđenjem da nedostatak spasilačkih i medicinskih službi nije bio uzročno povezan sa smrtnim ishodom jer se nije moglo očekivati da će se, čak i uz dužnu pažnju, u roku od dvije do tri minute primijetiti da je osoba potonula, tim više što ništa nije ukazivalo da mu je bila potrebna pomoć. U listopadu 2020. Vrhovni sud je odbio reviziju, a u listopadu 2021. Ustavni sud je odbacio ustavnu tužbu podnositelja.

Iako se nesretni slučaj dogodio 1996. godine, dakle prije nego što je RH ratificirala Konvenciju, 5. studenog 1997., Europski sud je sukladno svojoj ranijoj praksi utvrdio da postoji vremenska nadležnost Suda jer je građanski postupak pokrenut 1997., a konačnu odluku na nacionalnoj razini donio je Ustavni sud tijekom 2021. godine.

Premda Europski sud nije prihvatio navode podnositelja o tome da domaći građanski sudovi nisu ispitali sve relevantne činjenice, primijetio je da je građanski postupak trajao 24 godine na 4 razine nadležnosti, čemu nije pridonijela složenost postupka, kao niti propusti podnositelja zahtjeva. Primjenjujući svoju raniju praksu o nerazumnim kašnjenjima i nedostatku marljivosti pri provođenju postupka, bez obzira na konačni ishod spora, Europski sud je utvrdio da domaći sudovi nisu pravovremeno odlučili o tužbi podnositelja, čime je došlo do povrede postupovnog aspekta članka 2. Konvencije (prava na život).

Slijedom navedenog, Europski sud je dosudio ukupno 20,000 eura za četvero podnositelja na ime naknade neimovinske štete, te ukupno 8,000 eura za troškove postupka.