U ovom predmetu podnositeljica je 2011. godine pokrenula parnični postupak protiv osiguravajućeg društva, tražeći naknadu štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja kao posljedice nepravilno obavljenog operativnog zahvata. Nakon što su domaći sudovi odbili njezin tužbeni zahtjev, podnositeljica je 1. prosinca 2022., zastupana po odvjetniku, istodobno podnijela Vrhovnom sudu prijedlog za dopuštenje revizije i Ustavnom sudu ustavnu tužbu. Prijedlog za dopuštenje revizije nije temeljila na povredi temeljnih ljudskih prava, što je bila nova osnova za reviziju uvedena izmjenama Zakona o parničnom postupku iz srpnja 2022., nego na potrebi osiguranja jedinstvene primjene prava. U ustavnoj tužbi istaknula je, među ostalim, povredu prava na pravično suđenje.
Ustavni sud je 7. prosinca 2022. obavijestio podnositeljicu tzv. revizijskim pismom da će pričekati odluku Vrhovnog suda o njezinu prijedlogu za dopuštenje revizije. U pismu je naveo da će, ako Vrhovni sud prijedlog proglasi nedopuštenim, nakon što mu podnositeljica dostavi tu odluku razmotriti njezinu ustavnu tužbu protiv drugostupanjske presude. Vrhovni sud je u travnju 2023. prijedlog proglasio nedopuštenim, a podnositeljica je njegovu odluku dostavila Ustavnom sudu.
Međutim, Ustavni sud je u međuvremenu, odlukama od 7. ožujka 2023., promijenio svoju praksu. Prema toj novoj praksi, stranke koje u građanskim postupcima tvrde da su im povrijeđena ustavna ili konvencijska ljudska prava moraju prije podnošenja ustavne tužbe podnijeti Vrhovnom sudu prijedlog za dopuštenje revizije upravo zbog povrede tih ljudskih prava. Primjenjujući tu novu praksu, Ustavni sud je u veljači 2024. ustavnu tužbu podnositeljice proglasio nedopuštenom jer ona svoj prijedlog za dopuštenje revizije nije temeljila na povredi ljudskih prava, već na potrebi osiguranja jedinstvene primjene prava.
Pred Europskim sudom podnositeljica je prigovorila da joj je takvim postupanjem Ustavnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije. Tvrdila je da odluku Ustavnog suda nije mogla predvidjeti, osobito imajući u vidu pismo od 7. prosinca 2022. kojim ju je sam Ustavni sud obavijestio da će nakon odluke Vrhovnog suda razmotriti njezinu ustavnu tužbu.
Razmatrajući prigovor podnositeljice, Europski sud se pozvao na svoju raniju odluku u predmetu Zelenika protiv Hrvatske, u kojoj je već utvrdio da je promjena prakse Ustavnog suda nakon izmjena Zakona o parničnom postupku iz 2022. bila razumno predvidljiva. Tim izmjenama Vrhovni sud je postao nadležan ispitivati navodne povrede temeljnih ljudskih prava, zbog čega zahtjev da se taj pravni put iscrpi prije obraćanja Ustavnom sudu sam po sebi nije protivan Konvenciji.
Europski sud je također utvrdio da se ovaj predmet razlikuje od predmeta Zelenika po tome što je podnositeljica u ovom predmetu istodobno podnijela prijedlog za dopuštenje revizije i ustavnu tužbu te je od Ustavnog suda primila tzv. revizijsko pismo. Ustavni sud takva pisma nastavio je slati i nakon stupanja na snagu izmjena Zakona o parničnom postupku iz 2022., pa čak i početkom 2023. godine, koju praksu je Europski sud ocijenio vrijednom žaljenja.
Međutim, Europski sud je istaknuo da je Ustavni sud tzv. revizijsko pismo podnositeljici poslao tek nakon što je ona već podnijela raspoloživa pravna sredstva, zastupana po kvalificiranom odvjetniku. Stoga Ustavni sud tim pismom nije podnositeljici dao pogrešnu uputu o tome koje je pravno sredstvo trebala podnijeti protiv drugostupanjske presude, niti je sadržaj tog pisma obvezivao Ustavni sud na isti način kao formalna sudska odluka.
Europski sud je posebno naglasio da je podnositeljica, zastupana po odvjetniku, propustila podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije zbog povrede ljudskih prava iako su izmjene Zakona o parničnom postupku kojima je uvedena ta mogućnost bile na snazi od 19. srpnja 2022. i primjenjivale su se na njezin predmet. Stoga bi prema ocjeni Europskog suda, prihvaćanje da se taj propust podnositeljice može opravdati naknadno poslanim pismom Ustavnog suda bilo protivno zahtjevu pravilnog iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.
Slijedom navedenog, Europski sud je zaključio da odluka Ustavnog suda o nedopuštenosti ustavne tužbe podnositeljice nije otvorila pitanje predvidljivosti domaćeg prava niti je dovela do nerazmjernog ograničenja prava podnositeljice na pristup Ustavnom sudu. Uzeo je u obzir i da je njezin predmet prethodno bio ispitan u meritumu pred sudovima dvaju stupnjeva pune jurisdikcije. Zahtjev je stoga proglasio očigledno neosnovanim i odbacio ga kao nedopuštenog.
Ova odluka je konačna i dostupna na web stranici ESLJP-a (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika.
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik esljp.gov.hr ili na broj telefona 01/6444 600.
