ESLJP: Odluka o nedopuštenosti zahtjeva u predmetu Jelušić protiv Hrvatske

Dana 5. veljače 2026. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) objavio je odluku o nedopuštenosti u predmetu Jelušić protiv Hrvatske utvrdivši da je zahtjev očigledno neosnovan. Predmet spora odnosio se na obustavu isplate starosne mirovine podnositeljici uslijed priznanja statusa roditelja njegovatelja radi njege sina s invaliditetom.

Podnositeljica je 1998. godine otišla u prijevremenu mirovinu kako bi se brinula o sinu koji je nakon prometne nesreće 1994. ostao trajni invalid, te joj je priznata starosna mirovina u iznosu od približno 380 eura. Podnositeljica je 2013. zatražila dodjelu statusa roditelja njegovatelja sukladno odredbama Zakonu o socijalnoj skrbi.

Centar za socijalnu skrb ju je prije donošenja odluke upoznao s relevantnim zakonodavstvom i posljedicama tog statusa, uključujući činjenicu da će se u slučaju priznanja statusa roditelja njegovatelja, obustaviti isplata mirovine jer taj status ima obilježja zaposlenja. Centar za socijalnu skrb je u rujnu 2014. podnositeljici priznao status roditelja njegovatelja s pravom na mjesečnu naknadu otprilike 330 eura, te mirovinsko i zdravstveno osiguranje u jednakom opsegu kao kod zaposlenih osoba. Slijedom toga, HZMO je u listopadu 2014. obustavio isplatu njezine starosne mirovine, budući da je postala osigurana po drugoj osnovi.

U naknadnom upravnom sporu, nadležni Upravni sud poništio je odluku o obustavi isplate mirovine, smatrajući da je neprihvatljivo da pojedinac koji je preuzeo cjelodnevnu skrb za osobu s invaliditetom, izgubi prethodno priznato pravo na mirovinu i u konačnici prima niži iznos prihoda. Međutim, Visoki upravni sud je ukinuo tu presudu, istaknuvši da se ustavna obveza države odnosi na zaštitu prava djeteta s invaliditetom, a ne roditelja, te da podnositeljica nije izgubila pravo na mirovinu, već je isplata samo privremeno obustavljena dok je bila osigurana po drugoj osnovi, sukladno važećem zakonodavstvu.

Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu, smatrajući da je miješanje u imovinska prava bilo razmjerno i opravdano načelima pravne sigurnosti i dobrog upravljanja, te je odbacio prigovor diskriminacije zbog neiscrpljivanja učinkovitih pravnih sredstava. U međuvremenu, 2017., podnositeljici je na vlastiti zahtjev ukinut status roditelja njegovatelja, nakon čega joj je isplata mirovine ponovno nastavljena bez odgode.

Podnositeljica je pred Europskim sudom prigovorila navodnoj povredi prava na pošteno suđenje, povredi vlasničkih prava, kao i diskriminaciji na temelju invaliditeta svog sina. 

Europski sud je utvrdio da je prigovor navodne povrede prava na mirno uživanje vlasništva u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju očigledno neosnovan budući da je obustava isplate mirovine predstavljala miješanje u vlasnička prava podnositeljice, ali je miješanje bilo zakonito u skladu sa Zakonom o mirovinskom osiguranju i težilo je legitimnom cilju zaštite javnih financija, te je bilo razmjerno. Naime, status roditelja njegovatelja imao je obilježja zaposlenja, te domaće pravo nije dopuštalo istodobno primanje mirovine i te naknade, kao što ujedno proizlazi iz dosljedne upravno sudske prakse u korist takvog tumačenja. Budući da je podnositeljica svjesno prihvatila taj status znajući za posljedice isplate njezine mirovine, te imajući u vidu da nikada nije ostala bez prihoda i da je mogla u svakom trenutku ponovno aktivirati mirovinu, što je na kraju i učinila, Europski sud je zaključio da nije snosila prekomjeran individualni teret. Slijedom navedenog, prigovor podnositeljice je odbacio u skladu s člankom 35. stavcima 3. (a) i 4. Konvencije.

Podnositeljica je prigovorila na temelju članka 6. Konvencije smatrajući da su domaći sudovi pogrešno tumačili zakon. Međutim, Europski sud je istaknuo da je ovaj predmet propisno i pažljivo razmotren od strane dvije instance upravnih sudova, te u konačnici Ustavnog suda, a presuda Visokog upravnog suda sadržavala je uvjerljive razloge i nije bila proizvoljna niti očigledno nerazumna. Stoga je i ovaj prigovor navodne povrede na pošteno suđenje ocijenjen kao očigledno neosnovan.

Vezano za prigovor navodne diskriminacije, Europski sud je također prihvatio argumente Zastupnice RH da podnositeljica tome nije prigovorila u upravnom postupku i sporu, a niti je koristila pravna sredstva u skladu sa Zakonom o sprječavanju diskriminacije, što bi sukladno praksi Suda, bilo učinkovito pravno sredstvo. Slijedom navedenog, Europski sud je prigovor navodne diskriminacije odbacio na temelju članka 35. stavaka 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.