Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je 26. ožujka 2026. objavio odluku u predmetu Gašparović protiv Hrvatske kojom je utvrdio da je zahtjev podnositelja u kojem je ukazivao na povredu prava na pošteno suđenje (članak 6. Konvencije) i prava da ne bude dva puta suđen u istoj stvari (članak 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju) nedopušten.
Protiv podnositelja zahtjeva vodio se kazneni postupak zbog izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu u kojoj je prouzročena smrt jedne osobe. Općinski sud u Sisku proglasio ga je krivim i osudio ga na kaznu zatvora od jedne godine koju je potom zamijenio radom za opće dobro. Nakon pravomoćnosti presude Glavni državni odvjetnik podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti jer je presudu donio stvarno nenadležni općinski sud. Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je taj zahtjev osnovan i ukinuo je prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu. U ponovljenom postupku, Županijski sud u Sisku proglasio je podnositelja krivim za predmetno kazneno djelo i izrekao mu istu sankciju.
Pred Europskim sudom podnositelj zahtjeva prigovorio je, na temelju članka 6. Konvencije, da mu nikada nije dostavljen zahtjev Glavnog državnog odvjetnika za zaštitu zakonitosti te da je stoga povrijeđeno načelo jednakosti oružja i pravo na kontradiktornost postupka. Također je prigovorio da je ukidanjem pravomoćne presude protiv njega povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Naposljetku je prigovorio, ne pozivajući se ni na jedan članak Konvencije, da je zbog usvajanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti dva puta suđen i osuđen za isto kazneno djelo.
Ispitujući podnositeljeve prigovore, Europski sud je utvrdio da je pravomoćna osuđujuća presuda protiv podnositelja ukinuta povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojeg je Glavni državni odvjetnik podnio u njegovu korist iz procesnih razloga, točnije zbog činjenice da sud koji ga je osudio nije bio ratione materiae nadležan prema mjerodavnim domaćim odredbama. Jedini cilj pravomoćne presude u ponovljenom postupku bio je osigurati da osuđujuću presudu donese zakonom ustanovljeni sud. Europski sud je nadalje primijetio da je predmetni postupak u potpunosti bio u skladu sa zahtjevima domaćeg prava, a posebnu težinu je pridao činjenici da je, ukidajući presudu, Vrhovni sud upozorio nadležni županijski sud na zabranu reformatio in peius, što je predstavljalo važnu zaštitu podobnu za sprječavanje zlouporabe tog postupka od strane domaćih tijela. Štoviše, Europski sud je naveo da je očito da Vrhovni sud i sudovi koji su postupali u ponovljenom postupku nisu poduzeli nikakvu radnju koja bi se mogla smatrati štetnom za podnositelja zahtjeva. Slijedom navedenog, zaključio je da ni odluka Vrhovnog suda o usvajanju zahtjeva za zaštitu zakonitosti niti ponovljeno suđenje nisu narušili ukupnu poštenost postupka protiv podnositelja zahtjeva.
Nadalje, Europski sud je primijetio da zahtjev za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika nikada nije dostavljen podnositelju. Međutim, naveo je da se taj zahtjev u konkretnom slučaju odnosio samo na moguće povrede zakona te da domaći sud ni na koji način nije bio pozvan odlučivati o optužbi protiv podnositelja zahtjeva. Uzimajući u obzir prirodu tog pravnog lijeka, koji je izvanredni pravni lijek koji ovisi o diskrecijskoj ocjeni Glavnog državnog odvjetnika, prema domaćem pravu ne postoji obveza da se optuženik obavijesti o njegovom korištenju. Štoviše, u danim okolnostima taj pravni lijek nije korišten na štetu podnositelja zahtjeva, niti je sadržavao bilo kakvo mišljenje o njegovoj krivnji ili nevinosti. Stoga se ne može zaključiti da u predmetnom postupku nije poštovano načelo jednakosti oružja i pravo na kontradiktorni postupak. Slijedom svega navedenog, Europski sud je podnositeljeve prigovore na temelju članka 6. Konvencije odbacio kao nedopuštene.
Dodatno, Europski sud je primijetio da je u ovom predmetu pravomoćna sudska presuda ukinuta zbog ozbiljnih procesnih nedostataka, predmet je ponovno razmatran na dvije razine nadležnosti i donesena je pravomoćna presuda. Predmet novog postupka bila je ista optužba i valjanost njezine prijašnje utvrđenosti. Slijedom navedenog, Europski sud je utvrdio da je presuda Vrhovnog suda dovela do ponovljenog suđenja zbog bitnog nedostatka u prethodnom postupku, u smislu članka 4. stavka 2. Protokola br. 7. te je zaključio da je podnositeljev prigovor nedopušten jer je očito neosnovan.
