Sukladno članku 24. a stavku 1. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju ("Narodne novine", br. 10/97., 107/07., 94/13., 98/19. i 57/22.), u skladu s potrebama djece s teškoćama u razvoju u odgojno-obrazovnoj skupini može raditi jedan pomoćnik za djecu s teškoćama u razvoju.
Uvod
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju iz 2022. godine izrijekom je spomenuto jedno radno mjesto koje pojedini vrtići već dulji niz godina imaju u svojoj praksi. Radi se o radnom mjestu pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju, koje je za vrtiće predstavljalo jedan nadstandard, ovisan o dobroj volji osnivača vrtića. U ovome članku pozabaviti ćemo se člankom 24. a Zakona koji predstavlja jednu novinu kojom se uvodi radno mjesto pomoćnika.
Pomoćnici za djecu s teškoćama u razvoju prema članku 24. a Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju
Prema članku 24. a stavku 1. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, u skladu s potrebama djece s teškoćama u odgojno-obrazovnoj može raditi treći odgajatelj, jedan pomoćnik za djecu s teškoćama u razvoju ili pak stručni komunikacijski posrednik. Stavak dalje navodi da je za isto potrebna suglasnost osnivača. Ako je osnivač pak jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, potrebna je suglasnost izvršnog tijela osnivača (općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan). Suglasnosti, prema istome stavku, prethodi procjena stručnog povjerenstva dječjeg vrtića.
Stavak 2. izričito kaže da pomoćnik za djecu s teškoćama u razvoju ili stručni komunikacijski posrednik nije samostalni nositelj odgojno-obrazovne djelatnosti. Time je samo dodatno naglašeno da pomoćnici (ili „pomagači“, kako su se znali u vrtićima nazivati, a prije zakonske regulative) ne mogu zamijeniti odgajatelja odgojno-obrazovne skupine koji i dalje ostaje jedini voditelj knjige pedagoške dokumentacije odgojno-obrazovne skupine te osoba kojoj se roditelj u svakom slučaju treba obratiti za stručne informacije o svome djetetu. Pomoćnik je svakako jedna dobrodošla pomoć za dijete s teškoćama u razvoju, no konačnu riječ oko praćenja djeteta u odgojno-obrazovnoj skupini ipak ima odgajatelj.
Stavak 3. propisuje koje uvjete moraju ispunjavati pomoćnik za djecu s teškoćama u razvoju te stručni komunikacijski posrednik pa tako navodi da moraju imati:
a) završeno najmanje četverogodišnje srednjoškolsko obrazovanje,
b) završeno osposobljavanje i stečenu djelomičnu kvalifikacija,
c) te da nisu roditelji niti drugi članovi uže obitelji djeteta kojem se pruža potpora.
Nastavno na stavak 3., stavak 4. propisuje daposlove pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju ili stručnog komunikacijskog posrednika u dječjem vrtiću ne može obavljati osoba za čiji rad u dječjem vrtiću postoje zapreke iz članka 25. Zakona. Radi se o uvjetu za svako radno mjesto u vrtiću pa stoga ni pomoćnici u tom pogledu nisu iznimka.
Sukladno stavku 5., sredstva za financiranje pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju te stručnog komunikacijskog posrednika osiguravaju se u proračunu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Iz toga razloga, sredstva za financiranje pomoćnika, ukoliko za njih postoji potreba uvjetovana boravkom djece s teškoćama u vrtiću, svakako se trebaju predvidjeti u financijskom planu ustanove za nadolazeću kalendarsku godinu.
Konačno, stavak 6. propisuje da ministar nadležan za obrazovanje pravilnikom propisuje načine uključivanja te način i sadržaj osposobljavanja i obavljanja poslova pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju te stručnog komunikacijskog posrednika. Nadalje, ministar bi spomenutim pravilnikom trebao propisati i postupak radi ostvarivanja prava djece s teškoćama u razvoju na potporu pomoćnika te stručnih komunikacijskih posrednika. U trenutku pisanja ovoga članka još nije donijet pravilnik koji bi se izrijekom odnosio na pomoćnike za djecu s teškoćama u vrtićima te stoga vrtićima kao moguća referentna točka ostaje jedino Pravilnik o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima ("Narodne novine", br. 102/18.,59/19., 22/20.).
Zaključak
Kao što je vidljivo iz ovoga članka, zakonodavac je konačno odlučio regulirati radno mjesto pomoćnika za djecu s teškoćama. Do zakonskih izmjena, vrtići su znali sami uvoditi radno mjesto koji bi obično bilo nazivano pomagač za djecu s teškoćama u razvoju ili slično. Radno mjesto pomagača odnosno pomoćnika u svakom slučaju se je trebalo predvidjeti u vrtićkim pravilnicima o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada u čemu je vrtićima, do ovih izmjena i dopuna, bila na raspolaganju jedino praksa drugih vrtića te spomenuti Pravilnik o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima.
U svakom slučaju, zakonska regulativa je prvi korak prema propisivanju uvjeta radnog mjesta pomoćnika za djecu s teškoćama, koje u svakom slučaju predstavlja dobrodošlu pomoć roditeljima djece sa teškoćama te vrtićima ujedno i jedan „nadstandard“.
Vladimir Mrzljak, mag.iur.
