Podnositeljica zahtjeva, Ivana Raspović, odvjetnica, zastupala je stranku u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Zadru. Nakon što je sud odbio tužbeni zahtjev njezine stranke, u žalbi je kritizirala postupanje suca M.P., navodeći, među ostalim, da „sudac očito ne radi svoj posao“, „da to što sud slabo čita ili ne vidi oznaku u tužbi, da je to problem suda, a ne tužitelja“. Sudac M.P. joj je zbog tih navoda izrekao novčanu kaznu od 3.000 kuna (cca 400 EUR) zbog vrijeđanja suda.
U žalbi protiv tog rješenja podnositeljica je nastavila kritizirati suca, tvrdeći da ne radi svoj posao, da ne postupa po predmetima i da je zloupotrijebio svoje ovlasti. Zbog tih navoda izrečena joj je i druga kazna od 10.000 kuna (cca 1.330 EUR), koju je kasnije Županijski sud u Osijeku smanjio na 4.000 kuna (cca 530 EUR). Ustavni sud odbio je njezinu ustavnu tužbu, smatrajući da je miješanje u slobodu izražavanja podnositeljice bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se htio postići, odnosno zadržavanju autoriteta i poštovanja suda.
Pred Europskim sudom podnositeljica je tvrdila da joj je izricanjem novčanih kazni povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. Europski sud je utvrdio da su izrečene novčane kazne predstavljale miješanje u podnositeljičino pravo na slobodu izražavanja te da su bile propisane zakonom (člankom 110. Zakona o parničnom postupku) i usmjerene legitimnom cilju zaštite autoriteta sudbene vlasti. Ispitujući je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“ Europski sud je utvrdio da su domaći sudovi propustili ocijeniti sporne izjave podnositeljice u njihovu cjelovitom kontekstu, odnosno da su dane u okviru sudskog postupka u kojem je podnositeljica podnijela žalbu protiv presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev njezine stranke.
Njezini ostali navodi izneseni su u postupku koji se odnosio na izrečenu novčanu kaznu te su služili kao obrazloženje jezika kojim se koristila u žalbi protiv presude. Njezine izjave stoga su bile dio interne komunikacije između nje kao odvjetnice i žalbenog suda, s kojom šira javnost nije bila upoznata, te su štitile interese njezine stranke. Europski sud podsjetio je da sudovi, kao i sve druge javne institucije, nisu izuzeti od kritike i javnog preispitivanja te da je potrebno jasno razlikovati kritiku od uvrede. Nadalje je utvrdio da su izjave podnositeljice, iako izrečene oštrim i zajedljivim tonom te sadržavaju ozbiljnu kritiku rada suca, bile usmjerene na izražavanje nezadovoljstva načinom vođenja postupka i njegovim trajanjem, a ne na vrijeđanje suca, kako su to ocijenili domaći sudovi.
Uporaba takvog jezika pri komentiranju funkcioniranja pravosuđa smatra se spojivom sa zaštitom zajamčenom člankom 10. Konvencije. Razmatrajući visinu izrečenih novčanih kazni, Europski sud je smatrao da se one ne mogu smatrati razmjernim legitimnom cilju zaštite autoriteta sudbene vlasti, osobito imajući u vidu da je zakonom propisani raspon kazne iznosio od 500 do 10.000 kuna (približno 66 do 1.330 eura). Činjenica da podnositeljica još nije platila te kazne nije bila od utjecaja na ocjenu predmeta, budući da su joj kazne formalno izrečene, a i dalje su pravno izvršive.
Uzimajući u obzir gore navedeno, Europski sud je zaključio da miješanje u podnositeljičino pravo na slobodu izražavanja nije bilo nužno u demokratskom društvu te da je došlo do povrede članka 10. Konvencije. Europski sud podnositeljici nije dosudio pravičnu naknadu smatrajući da već samo utvrđenje povrede predstavlja dostatnu pravičnu zadovoljštinu za svu neimovinsku štetu koju je podnositeljica mogla pretrpjeti.
Ova presuda je konačna, te je dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda na hrvatski jezik, bit će dostupna na web stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.
