Nova odluka ESLJP-a: Ordulj protiv Hrvatske

Europski sud za ljudska prava odbacio prigovor podnositelja o nezakonitosti lišenja slobode, ali utvrdio povredu zbog zakašnjelog odlučivanja o uvjetnom otpustu.

Podnositelj je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od dvije godine. Izdržavanje kazne trebalo je isteći u kolovozu 2013. Prema Zakonu o sudovima za mladež, nadležni sud bio je dužan po službenoj dužnosti, dva mjeseca prije nego što podnositelj izdrži dvije trećine kazne, ispitati mogućnost njegova uvjetnog otpusta.

Podnositelj je u listopadu 2012. podnio molbu za uvjetni otpust. Međutim, budući da je u to vrijeme imao 23 godine, domaća tijela različito su tumačila pitanje treba li o njegovoj molbi odlučivati prema pravilima koja se odnose na uvjetni otpust iz maloljetničkog zatvora ili prema pravilima koja se odnose na uvjetni otpust punoljetnih zatvorenika. Zbog toga je predmet upućivan između različitih nadležnih tijela. Županijski sud u Splitu je u travnju 2013. prihvatio molbu podnositelja i odredio njegov uvjetni otpust. Podnositelj je istog dana pušten na slobodu, približno četiri mjeseca prije isteka kazne.

Podnositelj je zatim protiv Republike Hrvatske pokrenuo parnični postupak radi naknade štete, tvrdeći da je zbog nepravilnog rada domaćih sudova o njegovoj molbi za uvjetni otpust odlučeno prekasno. Domaći sudovi odbili su njegov tužbeni zahtjev. Ocijenili su da u okolnostima predmeta nije bio dosegnut prag odgovornosti države za nezakonit ili nepravilan rad suda, uzimajući u obzir nejasnoće u pogledu mjerodavnih propisa i nadležnog tijela za odlučivanje te činjenicu da nije bilo izvjesno da bi podnositelj bio uvjetno otpušten i da je o njegovoj molbi odlučeno ranije. Ustavni sud odbio je njegovu ustavnu tužbu.

Pred Europskim sudom podnositelj je prigovorio da mu je zbog propusta domaćih sudova da pravodobno odluče o njegovu uvjetnom otpustu povrijeđeno pravo na slobodu, zajamčeno člankom 5. Konvencije.

Sud je prihvatio argument zastupnice Republike Hrvatske da zakašnjelo odlučivanje o uvjetnom otpustu nije dovelo do nezakonitosti samog lišenja slobode podnositelja na temelju članka 5. stavka 1. Konvencije. Utvrdio je da je podnositelj kaznu izdržavao na temelju pravomoćne osuđujuće presude, da je kazna bila točno određenog trajanja te da nije bilo okolnosti koje bi ukazivale na prekid uzročne veze između osude i njegova lišenja slobode. Također je istaknuo da domaće pravo nije jamčilo pravo na prijevremeni otpust, nego samo obvezu ispitivanja mogućnosti uvjetnog otpusta, kao i da se ne može zaključiti da bi podnositelj bio ranije pušten na slobodu da je o njegovoj molbi odlučeno ranije. Stoga je taj dio zahtjeva proglasio očigledno neosnovanim.

Međutim, Europski sud je utvrdio da je domaće pravo predviđalo obvezno sudsko ispitivanje mogućnosti uvjetnog otpusta iz maloljetničkog zatvora, zbog čega je članak 5. stavak 4. Konvencije bio primjenjiv u ovom predmetu. Budući da je Županijski sud u Splitu tu mogućnost ispitao približno šest mjeseci kasnije nego što je bilo propisano Zakonom o sudovima za mladež, taj Sud zaključio da o molbi podnositelja nije odlučeno „brzo” te je utvrdio povredu te odredbe. Europski sud je podnositelju dosudio 3.000 eura na ime neimovinske štete te 830 eura za troškove postupka pred Ustavnim sudom, dok je preostali dio zahtjeva za pravičnu naknadu odbio.

Ova presuda je konačna i dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika. Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnikesljp.gov.hr ili na broj telefona 01/6444 600.