Europski sud za ljudska prava (ESLJP) donio je 4. lipnja 2026., a objavio 25. lipnja 2026. odluku kojom je proglasio zahtjev podnositelja nedopuštenim. Podnositelju je 1994. godine priznato svojstvo hrvatskog ratnog vojnog invalida s 40% invaliditeta i pravo na odgovarajući iznos osobne invalidnine.
Zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, podnositelj je 1996. godine zatražio ponovno utvrđivanje stupnja invaliditeta i pripadajućih prava. Nakon provedenog upravnog postupka, Ministarstvo mu je 11. svibnja 2005. priznalo svojstvo hrvatskog ratnog vojnog invalida s 80% invaliditeta i pravo na odgovarajući iznos invalidnine počevši od 1. lipnja 1996. Razlika u visini između ranije priznate invalidnine i invalidnine koja mu je naknadno priznata rješenjem iz 2005. godine, u iznosu od približno 18.000 eura, isplaćena mu je 14. srpnja 2005. Podnositelj je zatim 2006. godine pokrenuo parnični postupak protiv Republike Hrvatske tražeći isplatu zakonskih zateznih kamata na svaki pojedini mjesečni obrok invalidnine na koji je, prema njegovom mišljenju, imao pravo još od 1996. godine.
Domaći sudovi odbili su njegov tužbeni zahtjev. Ocijenili su da je obveza države prema podnositelju utvrđena tek rješenjem Ministarstva od 11. svibnja 2005., nakon čega mu je razlika u invalidnini isplaćena bez nepotrebnog odgađanja. Stoga su zaključili da država nije bila u zakašnjenju s plaćanjem, pa nije bilo osnove za dosudu zakonske zatezne kamate. Pred ESLJP-om, podnositelj je prigovorio da mu je odbijanjem domaćih sudova da mu dosude zatezne kamate povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva, zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. ESLJP je prihvatio prigovor zastupnice Republike Hrvatske pred tim sudom da podnositelj nije imao “imovinu” u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
ESLJP je ponovio da ta odredba štiti postojeću imovinu, a potraživanja samo ako osoba ima barem legitimno očekivanje da će steći djelotvorno uživanje određenog imovinskog prava. Takvo očekivanje mora imati dovoljno čvrsto uporište u domaćem pravu ili ustaljenoj sudskoj praksi i ne može se temeljiti samo na nadi da će određeno potraživanje biti priznato. U konkretnom predmetu ESLJP je utvrdio da ni domaće zakonodavstvo ni relevantna sudska praksa nisu davali podnositelju dovoljno čvrstu osnovu za očekivanje da će mu biti priznate zatezne kamate u okolnostima njegova slučaja. Pritom je istaknuo da prema domaćem pravu država nije mogla biti u zakašnjenju prije nego što je njezina obveza plaćanja bila utvrđena konačnom i izvršnom odlukom, što se u podnositeljevu slučaju dogodilo tek rješenjem od 11. svibnja 2005.
ESLJP je također uzeo u obzir da je, nakon tog rješenja, Republika Hrvatska podnositelju u roku od 34 dana isplatila razliku između ranije i naknadno priznate invalidnine. U takvim okolnostima ESLJP je prihvatio zaključak domaćih tijela da država nije bila u zakašnjenju s plaćanjem. Slijedom navedenog, ESLJP je zaključio da podnositelj nije imao dovoljno pravno utemeljeno potraživanje zakonske zatezne kamate koje bi predstavljalo “imovinu” zaštićenu člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Zahtjev je zato proglasio nespojivim s odredbama Konvencije ratione materiae i odbacio ga kao nedopuštenog.
Ova odluka je konačna i dostupna na web stranici ESLJP-a (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika. Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnikesljp.gov.hr ili na broj telefona 01/6444 600.
