Predmet se odnosio na zemljište u Rijeci na kojem je još 1970-ih godina izgrađena pristupna cesta, koja je 2000. godine asfaltirana, a 2014. godine u zemljišnim knjigama evidentirana kao nerazvrstana cesta, odnosno javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Grada Rijeke. Time je vlasništvo podnositeljice nad tim dijelom zemljišta brisano.
Podnositeljica zahtjeva pokrenula je parnični postupak protiv Grada Rijeke tražeći naknadu za dio zemljišta koji je postao nerazvrstana cesta. Domaći sudovi odbili su njezin zahtjev zbog zastare, smatrajući da je zastarni rok počeo teći još 2000. godine, kada je cesta asfaltirana i stavljena u uporabu, a ne tek stupanjem na snagu Zakona o cestama iz 2011. godine ili 2014. godine, kada je cesta evidentirana u zemljišnim knjigama kao nerazvrstana cesta.
Općinski sud se pritom, među ostalim, pozvao na odluku Ustavnog suda iz 2017. godine, donesenu u postupku ocjene ustavnosti relevantnih odredbi Zakona o cestama.
Pred ESLJP-om podnositeljica je prigovorila da takav način računanja zastare nije bio predvidljiv te da joj je time onemogućen stvaran pristup sudu radi ostvarivanja naknade za zemljište koje je postalo javno dobro.
ESLJP je istaknuo da rokovi zastare sami po sebi nisu protivni Konvenciji jer služe pravnoj sigurnosti i zaštiti od zastarjelih zahtjeva. Međutim, njihova primjena mora biti predvidljiva u konkretnim okolnostima predmeta. U tom kontekstu, ESLJP je ocijenio da takav način računanja zastare nije bio predvidljiv za podnositeljicu. Pritom je istaknuo da pravni status nerazvrstanih cesta prije Zakona o cestama iz 2011. godine nije bio jasno uređen, a da je Ustavni sud njegovo relevantno pojašnjenje dao tek u odluci iz 2017. godine, dakle nakon što je podnositeljica već pokrenula parnični postupak. Usto, za predmetno zemljište nikada nije bilo doneseno rješenje o izvlaštenju niti je isplaćena naknada, zemljište je bilo upisano kao privatno vlasništvo, a cesta nije bila formalno razvrstana kao javna cesta.
ESLJP je zato zaključio da podnositeljica, tj. njena pravna prednica, nije mogla već 2000. godine predvidjeti da je tada izgubila vlasništvo i da joj od tog trenutka teče rok za traženje naknade. Prema ocjeni ESLJP-a, ona je to mogla sa sigurnošću saznati tek 2014. godine, kada je cesta evidentirana u zemljišnim knjigama kao nerazvrstana cesta i javno dobro u vlasništvu Grada Rijeke.
Zbog toga je ESLJP utvrdio da je način na koji su domaći sudovi izračunali zastarni rok bio nepredvidljiv te da je podnositeljici time nerazmjerno ograničeno pravo na pristup sudu. ESLJP nije posebno ispitivao preostale prigovore podnositeljice, uključujući prigovor povrede prava vlasništva, s obzirom na to da je već utvrdio povredu članka 6. stavka 1. Konvencije i da domaće pravo omogućuje traženje ponavljanja postupka nakon presude ESLJP-a.
Podnositeljici je dosuđeno 2.079,51 eura na ime troškova i izdataka, dok je preostali dio njezinog zahtjeva za naknadu štete odbijen. Ova presuda nije konačna. Postat će konačna ako niti jedna strana u roku od 3 mjeseca ne podnese zahtjev za preispitivanje presude odnosno kada odbor odluči o eventualno podnesenom zahtjevu ili kada veliko vijeće Europskog suda donese presudu.
Presuda je dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika.
