1. ŠTO ODGOJITELJ NAJČEŠĆE PRVO UOČAVA?
Pokazatelji koji odgojitelja potaknu na dodatno promatranje djetetova razvoja često nisu odmah izraženi niti se očituju kroz jasno prepoznatljive teškoće u pojedinom razvojnom području. Nerijetko se radi o postupnom uočavanju obrazaca ponašanja zbog kojih dijete u svakodnevnim situacijama funkcionira drukčije od svojih vršnjaka.
Primjerice, odgojitelj može primijetiti da se dijete rjeđe spontano uključuje u zajedničku igru, češće promatra aktivnosti nego što u njima aktivno sudjeluje ili da ne reagira na verbalne upute na način koji je uobičajen za njegovu dob.
Jedan od razvojnih pokazatelja kojem odgojitelji posvećuju posebnu pozornost jest razumijevanje verbalnih uputa. Tako, primjerice, mogu uočiti da je djetetu potrebno učestalije ponavljanje uputa, njihovo pojednostavljivanje ili dodatno pokazivanje kako bi razumjelo što se od njega očekuje i uspješno izvršilo zadatak.
Odgojitelj može zamijetiti i da se dijete ne odaziva uvijek na svoje ime ili da otežano uspostavlja i održava komunikaciju s okolinom. Međutim, pojedinačno opažanje ili izdvojena situacija sama po sebi ne mora značiti da postoje razvojne teškoće. Takva ponašanja potrebno je promatrati tijekom duljeg razdoblja i u različitim svakodnevnim situacijama kako bi se stekla cjelovita slika djetetova funkcioniranja.
Pritom je važno razlikovati razvojne varijacije od mogućih razvojnih odstupanja. Primjerice, usporeniji razvoj govora u jasličkoj dobi sam po sebi ne mora upućivati na teškoću, osobito ako dijete razumije govor, koristi geste, pokazivanje ili druge oblike neverbalne komunikacije te na odgovarajući način ostvaruje kontakt s okolinom. Nasuprot tome, ako su prisutne teškoće u razumijevanju govora, izostanak komunikacijskih gesta i otežano uspostavljanje socijalnog kontakta, odgojitelj će takva opažanja sustavno pratiti te ih, prema potrebi, razmotriti sa stručnim timom vrtića.
2. PROMATRANJE, DOKUMENTIRANJE I STRUČNA SURADNJA
Odgojitelj ne donosi zaključke na temelju jednoga dojma ili pojedinačne situacije. Kada uoči razvojne pokazatelje koji zahtijevaju dodatnu pozornost, potrebno je opažanja provjeriti kroz dulje razdoblje i u različitim svakodnevnim situacijama.
Prvi korak najčešće je razmjena opažanja s drugim odgojiteljem u skupini kako bi se utvrdilo primjećuju li se isti obrasci ponašanja i u drugim okolnostima. Takva stručna suradnja pridonosi objektivnijem sagledavanju djetetova funkcioniranja i smanjuje mogućnost donošenja preuranjenih zaključaka.
Nakon toga slijedi sustavno praćenje djeteta i bilježenje relevantnih opažanja u pedagošku dokumentaciju. Pritom se evidentiraju konkretne situacije, reakcije i oblici ponašanja tijekom određenoga vremenskog razdoblja kako bi se dobila što cjelovitija i objektivnija slika djetetovih razvojnih potreba.
Dokumentiranje nije puka administrativna obveza, nego sastavni dio stručnog rada. Ono omogućuje praćenje razvojnih promjena, kvalitetnije planiranje odgojno-obrazovnih postupaka te, prema potrebi, uključivanje stručnih suradnika dječjeg vrtića.
Posebno je važno da se svako opažanje razmatra odgovorno i u širem kontekstu djetetova razvoja. Uloga odgojitelja nije etiketiranje djeteta niti donošenje dijagnostičkih zaključaka, nego pravodobno prepoznavanje potrebe za dodatnim praćenjem, prilagodbom pristupa i stručnom podrškom.
3. RAZGOVOR S RODITELJIMA KAO DIO STRUČNOG POSTUPANJA
Razgovor s roditeljima o mogućoj potrebi djeteta za dodatnom razvojnom podrškom jedan je od najzahtjevnijih segmenata stručnog rada odgojitelja. Riječ je o osjetljivoj temi koja zahtijeva stručnu pripremu, odgovornu komunikaciju i partnerski odnos s roditeljima.
Takvim se razgovorima pristupa promišljeno i postupno. Odgojitelj unaprijed priprema ključna opažanja, vodi računa o načinu njihova iznošenja te nastoji koristiti jasne, objektivne i vrijednosno neutralne formulacije kako bi se izbjegli nesporazumi ili dojam osuđivanja.
Svrha prvih razgovora nije donošenje zaključaka o djetetovu razvoju, već upoznavanje roditelja s opažanjima iz svakodnevnog odgojno-obrazovnog rada te poticanje zajedničkog promišljanja o razvojnim potrebama djeteta. Ako se tijekom daljnjeg praćenja ista opažanja potvrđuju, odgojitelj roditeljima iznosi konkretnije primjere iz svakodnevnih situacija, rezultate sustavnog promatranja i relevantna zapažanja evidentirana u pedagoškoj dokumentaciji.
Takva komunikacija temelji se na objektivnom iznošenju činjenica i stručnih opažanja, a ne na pretpostavkama ili procjenama. Njezin cilj nije izazvati zabrinutost roditelja, nego uspostaviti odnos međusobnog povjerenja i suradnje kako bi se zajednički pravodobno poduzele aktivnosti koje su u najboljem interesu djeteta.
4. KADA RODITELJ NE PRIHVAĆA POTREBU ZA DODATNOM PROCJENOM
Jedan od najvećih izazova u stručnom radu odgojitelja javlja se kada roditelj teško prihvaća mogućnost da bi djetetu mogla biti potrebna dodatna razvojna procjena ili stručna podrška. Takve reakcije nisu neuobičajene te često proizlaze iz razumljive roditeljske želje da se uočena ponašanja pokažu prolaznom razvojnom fazom.
Doista, pojedina razvojna odstupanja mogu predstavljati razvojne varijacije koje ne zahtijevaju dodatne stručne intervencije. Međutim, postoje i situacije u kojima se tijekom vremena potvrdi potreba za daljnjom procjenom ili uključivanjem odgovarajuće stručne podrške.
Zbog toga odgojitelj ne temelji svoje postupanje na jednom razgovoru ili pojedinačnom opažanju. Ako se isti razvojni pokazatelji i dalje uočavaju tijekom svakodnevnog rada, roditelje ponovno upoznaje s novim opažanjima, iznosi dodatne primjere iz prakse te nastavlja graditi odnos suradnje i međusobnog povjerenja.
Kada unatoč provedenim razgovorima i dalje postoje opravdani razlozi za zabrinutost, u postupak se uključuju stručni suradnici dječjeg vrtića koji, sukladno svojim stručnim kompetencijama, pružaju dodatnu podršku, mišljenje i preporuke za daljnje postupanje.
Takvo postupanje proizlazi iz načela najboljeg interesa djeteta, koje predstavlja jedno od temeljnih načela Konvencije o pravima djeteta, ali i hrvatskog pravnog sustava. To načelo obvezuje sve sudionike odgojno-obrazovnog procesa da odluke i postupke usmjeravaju prema zaštiti dobrobiti djeteta te osiguravanju uvjeta za njegov cjelovit razvoj, neovisno o tome koliko takvi razgovori mogu biti emocionalno zahtjevni.
5. VAŽNOST PRAVODOBNOG UKLJUČIVANJA DODATNE RAZVOJNE PODRŠKE
Pravodobno prepoznavanje potrebe za dodatnom razvojnom podrškom jedan je od ključnih čimbenika koji može značajno utjecati na djetetov daljnji razvoj. U najranijoj životnoj dobi razvoj je osobito intenzivan, zbog čega su mogućnosti za razvoj novih vještina i usvajanje funkcionalnih obrazaca ponašanja najveće.
Istodobno, postupci stručne procjene, dijagnostike i uključivanja odgovarajućih oblika podrške često zahtijevaju određeno vrijeme. Zbog dostupnosti pojedinih stručnih službi i trajanja dijagnostičkih postupaka, od uočavanja razvojnih pokazatelja do uključivanja odgovarajuće podrške može proteći više mjeseci.
Upravo zato odgađanje stručne procjene nije u najboljem interesu djeteta. Kada odgojitelj ili drugi stručnjak roditeljima ukaže na razvojne pokazatelje koji mogu upućivati na potrebu dodatne procjene, cilj takvog postupanja nije izazvati zabrinutost, nego omogućiti da dijete pravodobno dobije podršku u razdoblju u kojem ona može ostvariti najveći učinak.
Pravodobna reakcija stoga ne predstavlja prejudiciranje postojanja razvojnih teškoća, nego odgovorno postupanje usmjereno na zaštitu dobrobiti djeteta i ostvarivanje njegovih razvojnih potencijala.
6. PROFESIONALNA ODGOVORNOST U NAJBOLJEM INTERESU DJETETA
Razgovori s roditeljima o mogućoj potrebi djeteta za dodatnom razvojnom procjenom ili podrškom predstavljaju jedan od najsloženijih segmenata stručnog rada odgojitelja. Takvi razgovori zahtijevaju stručnu kompetentnost, razvijene komunikacijske vještine te visok stupanj profesionalne i etičke odgovornosti.
U praksi nisu rijetke situacije u kojima roditeljima treba određeno vrijeme kako bi prihvatili mogućnost da je djetetu potrebna dodatna stručna procjena ili podrška. Razumijevanje i prihvaćanje takvih okolnosti individualan je proces, zbog čega je osobito važno da komunikacija bude utemeljena na međusobnom povjerenju, objektivnim opažanjima i partnerskoj suradnji.
Uloga odgojitelja pritom nije postavljanje dijagnoza niti donošenje stručnih zaključaka o postojanju razvojnih teškoća. Njegova je odgovornost pravodobno uočiti razvojne pokazatelje koji odstupaju od očekivanih razvojnih obrazaca, sustavno pratiti i dokumentirati opažanja te, kada za to postoje stručni razlozi, roditeljima predložiti uključivanje odgovarajuće stručne procjene.
Razgovori o mogućim razvojnim teškoćama stoga ne predstavljaju izraz kritike niti prejudiciranje djetetova razvojnog statusa. Njihova je svrha omogućiti pravodobno prepoznavanje razvojnih potreba i stvaranje pretpostavki za uključivanje odgovarajuće podrške, kada je ona djetetu potrebna.
Takvim postupanjem ostvaruje se jedno od temeljnih načela predškolskog odgoja i obrazovanja te Konvencije o pravima djeteta – postupanje u najboljem interesu djeteta, uz poštovanje njegova dostojanstva, razvojnih potreba i prava na pravodobnu stručnu pomoć.
Autorica: Maja Mihajljević, mag. praesc. educ.
