Nova presuda ESLJP-a: Gospočić protiv Hrvatske

Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je 17. lipnja 2025. objavio presudu u predmetu Gospočić protiv Hrvatske u kojoj je utvrdio da je podnositeljici povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. Konvencije.

Podnositeljica zahtjeva osuđena je u kaznenom postupku za teško sramoćenje jer je u Geodetskom uredu pred tri geodeta navela da su njezini susjedi „kriminalci i lopovi, da su korumpirani te da su potplatili pokojnog načelnika Općine Stubičke Toplice V.B. i sve inspektore.“ Izrečena joj je novčana kazna od 30 dnevnih iznosa, koja se neće naplatiti ako u roku provjeravanja od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Nakon ispitivanja podnositeljičine žalbe, Županijski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu. Ona se potom obratila Ustavnom sudu koji je odbacio njezinu ustavnu tužbu. Pred Europskim sudom podnositeljica je prigovorila da je donošenjem osuđujuće presude povrijeđeno njezino pravo na slobodu izražavanja.

Odlučujući o zahtjevu podnositeljice, Europski sud je odbio formalne prigovore zastupnice i utvrdio da je osuda podnositeljice za kazneno djelo teškog sramoćenja predstavljala miješanje u njezino pravo na slobodu izražavanja. Takvo miješanje bilo je propisano člankom 148. stavkom 2. Kaznenog zakona i slijedilo je legitimni cilj zaštite časti i ugleda podnositeljičinih susjeda.

Međutim, Europski sud je primijetio da domaći sudovi nisu vagali, odnosno proveli test balansiranja između prava podnositeljice na slobodu izražavanja s jedne strane i prava njezinih susjeda na čast i ugled s druge strane. Svoje odluke temeljili su na činjenici da su izjave podnositeljice bile podobne nanijeti štetu časti i ugledu njezinih susjeda, bez da su uputili na njihov sadržaj ili na kontekst u kojem su izgovorene. Ustavni sud općenito je ukazao na potrebu provođenja testa balansiranja gore navedenih prava, ali je odbacio ustavnu tužbu podnositeljice bez da ga je sam proveo. Štoviše, Europski sud je utvrdio da tijekom kaznenog postupka podnositeljici nije bilo omogućeno dokazivati istinitost njezinih tvrdnji budući da su domaći sudovi, bez pružanja ikakvog objašnjenja, zaključili da se radi o izjavama o privatnom i obiteljskom životu oštećenika kod kojih je takva obrana isključena.

Europski sud je nadalje primijetio da se protiv podnositeljice vodio kazneni postupak koji je rezultirao njenom osudom koja je zavedena u kaznenoj evidenciji. Iako se izrečena novčana kazna od cca 400 EUR ne čini znatnom, taj iznos predstavljao je podnositeljičin mjesečni prihod, a u skladu s člankom 43. Kaznenog zakona, prijetila joj je i kazna zatvora od 30 dana u slučaju neplaćanja novčane kazne. Iako su podnositeljičine izjave nesumnjivo bile uvredljive i sposobne prouzročiti štetu njezinim susjedima, Europski sud je utvrdio da domaće vlasti nisu uzele u obzir okolnost da su one izgovorene u nazočnosti triju osoba u privatnom uredu i nisu provele odgovarajuću procjenu proporcionalnosti kako bi utvrdile jesu li takve izjave opravdale izricanje kazne u kaznenom postupku ili bi pokretanje parničnog postupka bilo dovoljno za zaštitu časti i ugleda njezinih susjeda. 

Slijedom navedenog, Europski sud je zaključio da domaći sudovi nisu primijenili standarde svojstvene članku 10. Konvencije i uspostavili pravičnu ravnotežu između prava podnositeljice na slobodu izražavanja i prava na zaštitu časti i ugleda njezinih susjeda. Kazna koja joj je izrečena po svojoj prirodi i težini bila je nerazmjerna legitimnom cilju koji su slijedila domaća tijela. Slijedom navedenog, miješanje nije bilo nužno u demokratskom društvu i došlo je do povrede članka 10. Konvencije. Stoga je Europski sud podnositeljici dosudio 2.600 EUR na ime naknade neimovinske štete, te 890 EUR za troškove i izdatke.

Ova presuda je konačna, te je dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda na hrvatski jezik, bit će dostupna na web stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.