Nova odluka ESLJP-a: Picig i drugi protiv Hrvatske

Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je 4. prosinca 2025. objavio odluku u predmetu Picig i drugi protiv Hrvatske kojom je utvrdio da je zahtjev podnositeljica u kojem su ukazivale na navodnu povredu prava na život (članak 2. Konvencije) nedopušten jer je očito neosnovan.

Bliskog srodnika podnositeljica zahtjeva, J.M.-a, ubio je 7. lipnja 1999. u mjestu Borova profesionalni vojnik T. B. koji u vrijeme počinjenja djela nije bio u vojnoj službi. Tijekom kaznenog postupka, domaći sudovi utvrdili su da je T.B. ubojstvo počinio iz osvete koristeći svoju privatnu pušku. Proglasili su ga krivim za ubojstvo bliskog srodnika podnositeljica i osudili na kaznu zatvora od 12 godina. Podnositeljice su podnijele tužbu radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, međutim domaći sudovi su u cijelosti odbili njihov tužbeni zahtjev. Utvrdili su da ne postoji odgovornost Republike Hrvatske za smrt njihova prednika ni na temelju Zakona o obveznim odnosima niti na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske. Podnositeljice su potom podnijele ustavnu tužbu koju je Ustavni sud odbio. Pred Europskim sudom podnositeljice su prigovorile da tužena država nije ispunila svoju pozitivnu obvezu iz članka 2. Konvencije jer nije poduzela nikakve mjere kako bi spriječila nezakonito posjedovanje vatrenog oružja koje su njezini vojnici pribavili tijekom rata.

Europski sud je najprije utvrdio da je T.B. bliskog srodnika podnositeljica zahtjeva ubio puškom koja je bila u njegovom privatnom vlasništvu i koju je nezakonito posjedovao te da u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije bio u vojnoj službi već da je postupao kao obični pojedinac kojem nisu bile povjerene nikakve službene ovlasti. Nadalje, je primijetio da je Zakonom o oružju propisana zabrana posjedovanja automatskog oružja i dužnost građana koji takvo oružje posjeduju da ga predaju nadležnom tijelu. U konkretnom slučaju, zbog nedostatka dokaza domaći sudovi nisu mogli utvrditi kako je T.B. došao u posjed automatske puške kojom je ubio M.J.-a. Čak i pod pretpostavkom da je T.B. uzeo pušku s bojišta, sukladno Zakonu o oružju, ipak ju je trebao predati nadležnom tijelu i bilo bi mu dopušteno zadržati ju kao uspomenu pod određenim uvjetima. No, T.B. to nije učinio, već je pušku nezakonito zadržao za sebe. Stoga Europski sud nije mogao prihvatiti tvrdnju podnositeljica zahtjeva da je tužena država odgovorna za ubojstvo njihova bliskog srodnika.

U odnosu na pozitivnu obvezu države da poduzme preventivne operativne mjere koje se odnose na kontrolu opasnih aktivnosti, Europski sud je primijetio da domaće vlasti ni na koji način nisu prije predmetnog događaja bile upozorene da je T.B. nezakonito posjedovao bilo kakvo oružje. Nadalje, ništa nije ukazivalo na to da je postojala stvarna i neposredna opasnost po život za bliskog srodnika podnositeljica od strane T.B.-a za koju su domaće vlasti znale ili su morale znati prije ubojstva. Jednako tako nije bilo osnove za zaključak da je ponašanje T.B.-a moglo domaćim vlastima dati naznaku potencijalne opasnosti koja uključuje rizik za život. Iako je točno da je T.B. 1998. godine proglašen krivim za nanošenje teških tjelesnih ozljeda, sama ta činjenica nije dovoljna za drugačiji zaključak, tim više što u spisu nema nikakvih dodatnih informacija o predmetnom djelu, kao ni kada je ono počinjeno. 

Zaključno je Europski sud naveo da je svjestan poslijeratne situacije u Hrvatskoj u relevantno vrijeme kada je veliki broj neprijavljenog oružja bio u nezakonitom posjedu pojedinaca. Ipak, analizirajući situaciju u svjetlu onoga što je bilo poznato nadležnim tijelima u relevantno vrijeme, Europski sud nije mogao uočiti niti jednu razumnu mjeru koju su domaće vlasti propustile poduzeti, a koja je mogla imati stvarne izglede za promjenu ishoda ili ublažavanje štete u ovom predmetu.

Slijedom navedenog, Europski sud je zaključio da domaće vlasti nisu propustile ispuniti svoju dužnost zaštite javne sigurnosti i života bliskog srodnika podnositeljica zahtjeva i zahtjev podnositeljica proglasio nedopuštenim kao očito neosnovanim.

Ova odluka je konačna i dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku. Nakon prijevoda biti će objavljena na web stranici Ureda zastupnice (https://uredzastupnika.gov.hr/). Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.gov.hr ili broj telefona 01/6444-600.