Dana 5. veljače 2026. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) objavio je odluku o nedopuštenosti u predmetu Gržević protiv Hrvatske utvrdivši da je zahtjev očigledno neosnovan. Predmet spora odnosio se na prestanak isplate invalidnine zbog stava domaćih sudova da kamate na oročeni iznos naknade štete zbog ozljede predstavljaju prihod koji ju je onemogućio u primanju osobne invalidnine.
Podnositeljica je kao maloljetnica 2007. godine zadobila teške tjelesne ozljede u prometnoj nesreći, zbog čega je ostala trajno nepokretna, u potpunosti ovisna o skrbi roditelja i od tada se nalazi pod njihovim skrbništvom. Centar za socijalnu skrb joj je 2008. priznao pravo na osobnu invalidninu prema Zakonu o socijalnoj skrbi, a 2012. je od osiguravajućeg društva primila iznos od približno 265.500,00 EUR na ime odštete za ozljede zadobivene u prometnoj nesreći, koji iznos je uz odobrenje Centra za socijalnu skrb oročen na bankovne depozite.
Nakon stupanja na snagu novog Zakona o socijalnoj skrbi 2014. godine, nadležni Centar za socijalnu skrb je po službenoj dužnosti ispitao ispunjava li podnositeljica i dalje uvjete za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu. Iako je utvrđeno da se njezino zdravstveno stanje nije promijenilo te da ne posjeduje imovinu niti ostvaruje oporezive prihode, Ministarstvo socijalne politike i mladih (Ministarstvo) zauzelo je stajalište da se kamate ostvarene na oročena sredstva smatraju „prihodom”, a da se odšteta koju isplaćuje osiguravajuće društvo smatra „imovinom“.
Unatoč osporavanju takvog tumačenja od strane podnositeljičine odvjetnice, roditelji podnositeljice niti nakon opetovanog zahtjeva za dostavom podataka o točnom iznosu kamata na oročeni iznos i upozorenja da će u protivnom invalidnina biti ukinuta, nisu dostavili tražene podatke. Slijedom navedenog, Centar za socijalnu skrb je 2014. godine ukinuo podnositeljici pravo na osobnu invalidninu, smatrajući da je ostvarila prihod, ali da nisu dostavljeni podaci o iznosu isplaćenih kamata, relevantni za izračun njezinih prava u skladu s odredbama Zakona o socijalnoj skrbi.
Drugostupanjsko tijelo (Ministarstvo) potvrdilo je prvostupanjsku odluku o prestanku prava na osobnu invalidninu. Upravni sudovi potvrdili su takvo stajalište u upravnom sporu, a Ustavni sud je odbacio ustavnu tužbu kao očigledno neosnovanu. U međuvremenu su podnositeljici i njezinoj obitelji priznata druga socijalna prava, a stupanjem na snagu novog Zakona o socijalnoj skrbi, podnositeljici je u listopadu 2020. godine, ponovno priznata osobna invalidnina.
Europski sud je u ovome predmetu razmatrao podnositeljičine prigovore zbog navodne diskriminacije temeljem invaliditeta prouzročene ukidanjem invalidnine (članak 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola br. 1) te navodne nepoštenosti upravnog postupka (članak 6. Konvencije).
Polazeći od ustaljene prakse, Europski sud je istaknuo da države uživaju široku slobodu procjene u području socijalne i gospodarske politike, osobito kada je riječ o općim mjerama socijalne skrbi. Također je u kontekstu prava na pošteno suđenje naglasio da Sud ne djeluje kao „četvrti stupanj” sudovanja te da ne preispituje primjenu domaćeg prava osim u slučajevima proizvoljnosti ili očite nerazumnosti.
U konkretnom slučaju Sud je utvrdio da je domaće zakonodavstvo zahtijevalo nepostojanje „prihoda” kao uvjet za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu. Nakon odgovora nadležnog Ministarstva da se kamate na oročena sredstva smatraju „prihodom“ u smislu Zakona o socijalnoj skrbi, upravno tijelo je više puta pozvalo roditelje podnositeljice dostaviti tražene podatke o iznosu kamata, a nakon nepostupanja po traženom, nadležna tijela su ukinula pravo na osobnu invalidninu.
Sud je zaključio da domaća tijela nisu zanemarila specifične okolnosti podnositeljice niti su ju diskriminirala zbog invaliditeta, jer su primijenila važeće zakonodavstvo na način koji nije bio proizvoljan, a presude domaćih sudova koje su potvrdile taj stav nisu bile proizvoljne niti očito nerazumne. Dodatno, Sud je uzeo u obzir činjenicu da je kasnijom izmjenom zakonodavstva 2020. godine ukinut imovinski cenzus za ostvarivanje osobne invalidnine, što je podnositeljici omogućilo ponovno priznavanje tog prava i ublažilo moguće posljedice ranije odluke.
Slijedom iznesenog, Sud je utvrdio da u ovome predmetu nije došlo do povreda naprijed navedenih prava zajamčenih Konvencijom, te je zahtjev podnositeljice odbacio kao očigledno neosnovan u skladu s člankom 35. stavcima 3. (a) i 4. Konvencije.
Ova odluka je konačna i dostupna je na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda na hrvatski jezik, bit će dostupna na web stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.
