Sud Europske unije (dalje u tekstu: Sud) u presudi C-19/20 od 29. travnja 2021. povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Okružni sud u Gdanjsku, Poljska, u postupku I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., u okviru spora u vezi s posljedicama nepoštene naravi određenih odredaba ugovora o potrošačkom hipotekarnom kreditu, odgovorio je, između ostalog, na bitna pitanja o pretpostavkama koje trebaju biti ispunjene da bi izmjene ništetnih ugovornih odredbi imale pravni učinak te nemogućnosti revidiranja takvih ništetnih odredbi ako se time utječe na njihovu bit, kao i ništetnost ugovora u cjelini ako uklanjanje ništetnih odredbi ima za posljedicu nemogućnost održavanja takvog ugovora na snazi.
Odgovori Suda u toj presudi, koji su zapravo potvrda već ustaljenih pravnih stajališta Suda, primjenjivi su na bitna pitanja u aktualnim sudskim sporovima Republike Hrvatske.
Sud koji je uputio zahtjev pita, između ostalog, treba li članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ tumačiti na način da je nacionalni sud dužan utvrditi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača iako je nedostatak odredbe uklonjen sklapanjem dodatka ugovoru, a utvrđenje nepoštenosti odredbe u njezinoj izvornoj verziji može dovesti do ništetnosti ugovora. (pitanje o valjanosti dodatka kojim se izmjenjuju nepoštene ugovorne odredbe, a koje izvorno, ukoliko nisu predmet valjane, odnosno obvezujuće izmjene, mogu dovesti do ništetnosti glavnog ugovora, posebno ukoliko su to odredbe o predmetu i cijeni kao glavnim odredbama ugovora o kreditu).
Vezano za isto Sud upućuje na to da je nacionalni sud koji je uputio pitanje definirao pravni i činjenični okvir predmeta na vlastitu odgovornost te se tumačenje prava Unije Suda odnosi na postavljeni činjenični okvir, pod pretpostakom njegove točnosti i čiju točnost Sud ne mora provjeriti nego je isto na nacionalnom sudu.1
Sud podsjeća (t. 42; t. 43) da u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, države članice utvrđuju da nepoštene odredbe u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nisu obvezujuće za potrošača. Za ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom u načelu valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača.2
Posljedično (t. 44), u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, na nacionalnom je sudu da izuzme iz primjene nepoštene odredbe kako one ne bi imale obvezujuće učinke na potrošača osim ako se potrošač tomu protivi.3
U poljskom predmetu iz glavnog postupka, prema mišljenju nacionalnog suda koji je uputio zahtjev, ugovorna izmjena prvotnih odredaba o indeksaciji putem dodatka omogućila je otklanjanje nedostatka koji je na njih utjecao te je ponovno uspostavila ravnotežu između obveza i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Stoga odredbe o indeksaciji u svojoj izvornoj verziji više nisu obvezivale stranke ugovora o kreditu od trenutka potpisivanja dodatka.
U tom kontekstu, Sud dodaje (t. 46) da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava, odnosno da se mora uzeti u obzir volja potrošača. Ovo će vrijediti pod pretpostavkom da potrošač, svjestan neobvezujuće naravi nepoštenog uvjeta, ipak izjavi da se protivi njegovu isključenju, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. Analogno navedenom (t. 48), potrošač se može odreći isticanja nepoštenosti odredbe u okviru ugovora o obnovi obveze kojim se odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka.
Time Sud potvrđuje svoje stajalište iz presude C-452/18 od 9. srpnja 2020., Ibercaja Banco da se sporazumom može otkloniti ništetnost, no isključivo pod pretpostavkom da je potrošač transparentno obaviješten (informiran) da je odredba koja je predmet zamjene ništetna (što, nasuprot, kod sporazuma o konverziji nije ispunjeno) te da je pristanak potrošača na izmjenu slobodan (što nije ispunjeno kod sporazuma o konverziji s obzirom da kod sporazuma o konverziji potrošač nije bio svjestan ništetnosti odredbi o predmetu i cijeni te prava koja za njega proizlaze iz ništetnosti zbog čega ne postoji vjerojatnost da bi, na svoju očitu i nerazmjernu štetu, potrošač dao takav pristanak).
Dalje, u bitnome (t.49), "proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13/EEZ ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."
Nasuprot tome, kod sporazuma o konverziji ne samo da potrošač nije bio svjestan ništetnosti odredbi o predmetu i cijeni te prava koja za njega proizlaze iz ništetnosti, nego kod takve konverzije nije niti izjednačen s korisnicima kredita u eurima jer isti na jednaki način izvorno sadržavaju ništetne odredbe o kamati ("izmjena kamatne stope prema jednostranoj odluci Kreditora"), kao i drugim odredbama (npr. naknadi za obradu kredita, naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, mjesnoj nadležnosti, obvezi primanja dohotka kod Kreditora tijekom cijelog otplatnog razdoblja, kod određenih ugovora i samog obračuna zateznih kamata protivno zakonu, isplate kredita prema kupovnom tečaju Banke, naplata anuiteta po prodajnom tečaju Banke...).
Zaključno, ako bi nacionalni sud koji je uputio zahtjev smatrao da u ovom slučaju potrošači nisu bili svjesni pravnih posljedica koje za njih proizlaze iz takvog odricanja, za ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom u načelu treba smatrati kao da nikada nije postojala. Tako, ona ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a posljedica je ponovna uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.
Nastavno na ovo, a u vezi zakonodavne intervencije, Sud je već presudio da iako članak 7. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ ne sprječava države članice da zakonom prekinu korištenje nepoštenih odredaba u ugovorima koje trgovci sklapaju s potrošačima, zakonodavac ipak mora u tom kontekstu poštovati zahtjeve koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. Direktive.4
Nadalje, Sud navodi da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje se ispostavilo da je neosnovano u načelu ima odgovarajući restitucijski učinak u odnosu na te iznose.5
Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da ponovno uspostavi situaciju koju bi imali potrošači bez prvotne odredbe za koju je utvrdio da je nepoštena (t.52)
Primjenom ovoga na sporazum o konverziji proizlazi da izmjena nepoštenih ugovornih odredbi koja nije rezultat slobodnog informiranog pristanka nema pravnih učinaka prema potrošaču, odnosno nevaljana. Ta njezina neobvezujuća narav, kao odgovor na prethodno pitanje, ima za posljedicu ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, što je odgovarajući restitucijski učinak .
Osim toga, ako sam dodatak kojim se mijenja ništetna odredba nije valjan, dolazi do izvorne verzije ugovora (usporedno, kod konverzije je to položaj nekonvertiranih kredita koji ništetnošću konverzije pripada i konvertiranim kreditima ab initio). Sud u istoj presudi, a što je bitno za sve ugovore koji imaju nepoštene i ništetne ugoorne odredbe, obrazlaže utjecaj nepoštenosti ugovornih odredaba na valjanost glavnog ugovora.
U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, Direktiva 93/13/EEZ zahtijeva da nacionalni sud izuzme od primjene odredbu koja je proglašena nepoštenom, a ne druge odredbe za koje nije utvrđeno da su nepoštene, a na nacionalnom je sudu da utvrdi postoji li mogućnost u nacionalnom zakonodavstvu da ugovor nastavi važiti i bez tih nepoštenih odredaba.6
Može se zaključiti, da će odgovor na ovo pitanje ovisiti o tome jesu li nepoštene i ništetne odredbe glavne ili sporedne odredbe ugovora, kao i ukupnost utjecaja svih nepoštenih i ništetnih odredbi na ugovor u cjelini.
Pri tome, kod pojedinih ništetnih odredbi, kada se pita čine li ugovor ništetnim, postavlja se pitanje ne samo valjanosti zamjene pojedinih ništetnih odredbi dodacima ugovora kako je prethodno obrazloženo, nego i može li nacionalni sud ukloniti samo nepošteni element odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.
Sud s time u svezi podsjeća na to da je, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13/EEZ, nacionalni sud pred kojim se vodi postupak u vezi s nepoštenom ugovornom odredbom obvezan izuzeti od primjene takvu nepoštenu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, a pritom u načelu nije ovlašten izmijeniti njezin sadržaj. Naime, taj ugovor mora nastaviti postojati i to načelno bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz poništenja navedene odredbe, 7
Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da se toj odredbi protivi pravilo nacionalnog prava koje, u slučaju kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između poslovnog subjekta i potrošača, tom sudu omogućuje dopunu tog ugovora uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe.
Kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredaba u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13/EEZ. Takva mogućnost pospješila bi gubitak preventivnog učinka prema poslovnim subjektima do kojeg inače dolazi jednostavnim izuzimanjem nepoštenih odredaba od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi poslovni subjekti ostali u napasti da koriste takve odredbe znajući da bi nacionalni sudac, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes tih poslovnih subjekata. Sud je presudio da se odredbama Direktive 93/13 protivi to da se nepoštena odredba djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom ako bi uklanjanje dovelo do revizije sadržaja odredbe, utječući na njezinu bit.8
Sud s obzirom na sva prethodna razmatranja, članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive tumači na način da im se ne protivi to da nacionalni sud ukloni samo nepošteni element odredbe sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, no ne kada bi takvo uklanjanje dovelo do revizije sadržaja navedene odredbe utječući na njezinu bit, što je na nacionalnom sudu da provjeri.
Konkretno, izmjena ništetne ugovorne odredbe o kamati koja se trebala mijenjati prema jednostranoj odluci banke na način da se za cijeli otplatni plan revidira početna kamata stopa, iako je ona rezultat slobodne odluke banke u tom trenutku (kada je postojao, npr., određeni iznos LIBOR-a) te je namjera banke bila njezino jednostrano povećanje, bez da na istu utječu egzaktni parametri i metoda izračuna (npr. značajan pad LIBOR-a nakon 2009.), dovodi do revizije sadržaja navedene odredbe utječući na njezinu bit.
Banka bi time zadržavala pravo na početnu kamatu, iako prema namjeri banke nije trebala biti primjenjiva u toku razdoblja otplate kredita, nego ju je trebala jednostrano izmjeniti. Da je banka doista ugovorila izmjenu vezanu za egzaktne parametre i metode izračuna, tada bi kamata u stvarnosti, posebno uslijed pada LIBOR-a, padala ispod početno ugovorene. Kako te egzaktne parametre i metode izračuna nije ugovorila tako se odredba o kamati kao nepoštena i ništetna ima izuzeti iz primjene u cijelosti jer se priznanjem početne kamate kao fiksne te traženjem razlike od početne kamate do, npr., 8 % ide u prilog Banci. Ne može se dopustiti penalizirajući učinak na potrošača koji traži izuzimanje nepoštene odredbe o kamati, odnosno pravo na punu restituciju, iz razloga što Banka ugovaranjem kamate tako da ju jednostrano mijenja ne samo da izbjegava utjecaj koji bi bio vezan za egzaktne parametre i metode izračuna kada bi ona padala ispod početno ugovorene, nego si još omogućava njezino jednostrano dizanje.
Određenost početne kamate je jedno pitanje, a njeno poštenje drugo. No, nepoštena kamata, čak i ako je određena, je ništetna i ne može revidirati za cijeli otplatni plan, neovisno radi li o kunskim kreditima, kreditima sa zaštitnom klauzulom u švicarskim francima ili eurima (što kada je početna kamata dvostruko veća za jedne korisnike kredita u eurima u odnosu na druge, npr. koji su uz to kreditno nesposobni, uz zadržavanje prava kreditora da i takvu dvostruku kamatu jednostrano diže ...?)
Cilj kreditora nije bio sklopiti kunski kredit s fiksnom kamatom, nego su "početne" kamate za pojedine vrste kredita bila različite upravo jer je kreditor ciljao na određene vrste kredita (Kako revidirati kredit potrošaču kunskog kredita s fiksnom kamatom, kada on to ne želi, ako se sjetimo da potrošač za kunski kredit koji je imao "veću" početnu kamatu nije bio kreditno sposoban, dok kreditoru kreditna sposobnost kod npr. ugovaranja tečajnog rizika švicarskih franaka nije bila upitna?).
Nadalje, tečajni rizik švicarskog franka samo je jedan zaseban element ništetnosti ugovora. Vezivanje obveze iz kredita prema potrošaču uz valutni rizik ima zaštitnu svrhu (radi očuvanja vrijednosti novca), a ne stjecanje profita, tj. druge cijene koja se akumulira na cijenu iz ništetne kamate, stvarajuću trostruku cijenu. Takva valutna klauzula ima za cilj brzo stjecanje dodatnog profita "jačega", samog kreditora koji sastavlja ugovor, a na teret "slabije" strane, potrošača koji sklapa kredit u svrhu zadovoljenja osnovnih životnih potreba (pravo na dom i dostojanstven život).
Obitelj je temelj društva, temelj obitelji su djeca, a minimum prava djeteta je dom. Nepoštena poslovna praksa kreditora izravno je utjecala na život obitelji, posebno djece, s obzirom da su na nju pojedine obitelji u situaciji u kojoj su se našle reagirale na različite načine (iseljavanje, odlazak očeva u inozemstvo, utjecaj na odluke o manjem broju djece, zbog pada kupovne moći nemogućnost zadovoljenja osnovnih životnih potreba, sve do bolesti, razvoda braka, samoubojstava...)
Zasigurno je takvo postupanje dovelo do očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Radi zaštite javnog interesa, pravnog poretka i vladavine prava, ništetnost ugovora minimum je pravične novčane ravnoteže kako bi se u potpunosti odvratilo kreditora od nepoštene i ništetne poslovne prakse koja je utjecala na temeljna ustavna prava građana.
Zaključno, ako nacionalni sud smatra da u skladu s relevantnim odredbama nacionalnog prava održavanje na snazi ugovora bez nepoštenih odredaba koje sadržava nije moguće, članku 6. stavku 1. Direktive 93/13/EEZ ne protivi se stavljanje izvan snage ugovora u cjelini. Nacionalni sud mora po službenoj dužnosti ocijeniti pitanje kontinuiteta takvog ugovora u skladu s objektivnim pristupom na temelju tih odredaba.9
Isto potvrđuje odluka Suda EU-a C-19/20 od 29. travnja 2021.
Nije cilj zbog svake nepoštene odredbe proglasiti ugovor ništetnim, npr. samo zbog pojedine ništetne odredbe kao što su naknade za obradu kredita, naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, odredbe o mjesnoj nadležnosti, obveze primanja dohotka kod kreditora tijekom cijelog otplatnog razdoblja, kod određenih ugovora i samog obračuna zateznih kamata protivno zakonu, isplata kredita prema kupovnom tečaju Banke, naplata anuiteta po prodajnom tečaju banke...
No, kada se na temelju objektivnog pristupa sagleda ništetnost odredbi o predmetu i cijeni (koja svaka zasebno čini ugovor ništetnim), a zatim i u ukupnosti s drugim odredbama (npr. onim navedenim u prethodnom paragrafu), takav ugovor ne može biti održan na snazi bez tih nepoštenih odredaba ako potrošač podnese zahtjev jer u skladu s odredbama nacionalnog prava kontinuitet ugovora pravno nije moguć.
Takva nepoštena poslovna praksa je lihvarska i sastoji se od korištenja od strane "jačega", financijske institucije, stanja nužda (radi zadovoljenja osnovnih životnih potreba, rješavanje posebno stambenog pitanja) te nedovoljnog iskustva, lakomislenosti i ovisnosti "slabije strane" o kreditoru, što on iskorištava tako da ugovori za sebe korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je "slabijoj strani" dao, odnosno obvezao se dati. Posebno o tome govori Ustavni sud Republike Hrvatske u U-III-2598/15 od 25. lipnja 2020., t. 6.2. : "Ustavni sud primjećuje, pazeći pritom po službenoj dužnosti na ništavost spornih ugovora da se potražuje ono što je plaćeno na osnovi lihvarskog pravnog posla ...)."
Marina Cvitko Tomić
_________________________________________
^ 1 presuda Suda EU-a C-34/18 od 19. rujna 2019., Lovasné Tóth, EU:C:2019:764, stavak 40
^ 2 presuda Suda EU-a C-452/18 od 9. srpnja 2020., Ibercaja Banco, EU:C:2020:536, t. 22., t. 23
^ 3 presuda Suda EU-a C-269/19 od 25. studenoga 2020., Banca B., EU:C:2020:954, t. 29
^ 4 presuda Suda EU-a C-118/17 od 14. ožujka 2019., Dunai, EU:C:2019:207, t. 41.
^ 5presuda Suda EU-a C-154/15, C-307/15 i C-308/15 od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., EU:C:2016:980, t. 62.).
^ 6 presuda Suda EU-a C-96/16 i C-94/17 od 7. kolovoza 2018., Banco Santander i Escobedo Cortés, t. 75.).
^ 7 - vidi pod 6
^ 8 presuda Suda EU-a C-70/17 i C-179/17 od 26. ožujka 2019., Abanca Corporación Bancaria i Bankia, EU:C:2019:250, t. 53.
^ 9 presuda Suda EU-a C-260/18 od 3. listopada 2019, Dziubak, EU:C:2019:819, t. 39, t. 43.
