Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci je zauzeo stajalište u vezi početka tijeka roka za donošenje odluke o izvanrednom otkazu kada se radi o kršenju obveza iz radnog odnosa koja su bile kontinuirane. Riječ je o Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 1423/16-2 od 22. studenoga 2016.
U postupku među strankama nije bilo sporno da je tužitelj tijekom 1997. i sve do 22. srpnja 1998. postupao na način da za robu koju je izdavao trgovačkom društvu „Č. T.“ nije postupio onako kako je uobičajeno pri otpremi robe, a to znači bez popratne dokumentacije, tovarnog lista, otpremnice i računa zbog čega je došlo do utvrđenog manjka.
Tužitelj ističe da je tako radio po uputi tadašnjeg direktora tuženika koji je s vlasnikom trgovačkog društva „Č. T.“ bio u rodbinskim vezama, a koji je preuzetu robu trebao platiti kroz kompenzacije.
Nižestupanjski sudovi zaključili su da je tužitelj nezakonito vodio poslove skladišta pri čemu je znao na koji je način nastao manjak zaliha robe na skladištu, a nije spriječio nastanak manjka pa je time počinio osobito tešku povedu obveze iz radnog odnosa zbog koje je poslodavac izgubio povjerenje u njega, čime su se ispunile pretpostavke iz članka 107. stavak 1. Zakona o radu (iz 1995. godine).
Uzevši u obzir tužiteljevo nepravilno postupanje, navedeni zaključak sudova prihvatio je i revizijski sud.
Kraj činjenice da među strankama nije sporno tužiteljevo nepravilno postupanje prilikom izdavanja robe koje je dovelo do manjka od 520.873,88 kn, neosnovanim se ukazuju revizijski navodi da je tužitelj poslove radnog mjesta obavljao odgovorno i stručno, u skladu s naravi i vrstom rada i prema uputama poslodavca i da stoga nisu postojale pretpostavke za izvanredan otkaz ugovora o radu. Sama činjenica da je bivši direktor nezakonito postupao, zbog čega i svi ostali koji su tako postupali nisu pozvani na odgovornost, ne oslobađa tužitelja odgovornosti za njegovo nepravilno postupanje.
Revizijski navodi da nije riječ o manjku već o tome da je roba „rezervirana za poznatog kupca“ i da je isporučena poznatom kupcu, ne umanjuju odgovornost tužitelja jer „rezervacija“ i „poznati kupac“ ne znači da tužitelj može kao voditelj skladišta prilikom izdavanja robe postupati na način kako je postupao. Pritom tužitelj to bezuspješno pokušava opravdati činjenicom da je u postupku koji je tuženik pokrenuo protiv „Č. T.“ na temelju presude Trgovačkog suda u Bjelovaru br. P-167/07-34 od 24. travnja 2007., utvrđeno da je nakon izvršene kompenzacije ostalo potraživanje tuženika 283.204,99 kn. Iz toga upravo proizlazi odgovornost tužitelja koji je zbog nezakonitog rada omogućio da „Č. T.“ neosnovano stekne robu tuženika u tom iznosu.
Tužitelj ističe da je odluka o otkazu donesena protekom roka iz članka 107. stavak 2. ZR-a jer da je tuženik nakon izvršenog sravnjivanja dokumentacije na kraju 1997. mogao tužitelju izvanredno otkazati ugovor o radu, odnosno da su takve radnje vršene tijekom 1997. i sve do dana kad je obavljena izvanredna inventura skladišta 22. srpnja 1998., pa je u tom razdoblju tuženik mogao donijeti odluku o otkazu ugovora o radu.
Budući da je riječ o povredi obveza iz radnog odnosa koja je kroz navedeno razdoblje trajala u kontinuitetu, tuženiku rok za izvanredno otkazivanje ugovora o radu nije počeo teći sve dok ta povreda (produljenim) radnjama traje. Dakle, kad je poslodavac izvanrednom inventurom 22. srpnja 1998. utvrdio manjak za razdoblje do tog dana, od tada mu teče petnaestodnevni rok za davanje izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju - radniku.