Kao pravni institut smatra se da je priziv savjesti nastao početkom 20. stoljeća. Opća deklaracija o ljudskim pravima, Europska konvencija o ljudskim pravima i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima kažu da svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi. Ova sloboda sastoji se u tome što većina demokratskih država daje pojedincu pravo na priziv savjesti, dopušta mu da ne postupi po odredbama zakona koje su protivne njegovoj savjesti. Sloboda savjesti ne smije ugrožavati i isključivati prava drugih osoba. Helsinški završni akt iz 1975.1 je propisao da će države članice priznati i poštivati slobodu pojedinca da prakticira vjeru ili uvjerenje u skladu s vlastitom savješću. Također treba se spomenuti i Povelja EU o temeljnim pravima koja je pravno obvezujuća i koja priznaje pravo na prigovor savjesti u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tog prava.
Sloboda savjesti i vjeroispovijedi su i ustavna kategorija koje se jamče članku 40. Ustava Republike Hrvatske, mada treba istaknuti da priziv savjesti nije isto kao i sloboda savjesti, ali iz slobode savjesti proizlazi.
Ustav Republike Hrvatske u članku 47. dopušta prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.
Priziv savjesti u praksi Europskog suda za ljudska prava razvio se povodom zalaganja Jehovinih svjedoka da im se prizna priziv savjesti protiv vojne službe. Sud je 40 godina odbijao priziv savjesti u pitanju vojne službe te je tek 2000. u predmetu Thlimmenos protiv Grčke, takav priziv priznao. Značajna je i odluka Suda Bayatyan protiv Armenije gdje je podnositelj bio Jehovin svjedok, koji je odbio služiti vojni rok pozivajući se na priziv savjesti. Sud je zaključio da protivljenje obnašanju vojne službe, ako je motivirano ozbiljnim i nepremostivim sukobom između obveze služenja vojske i savjesti pojedinca, predstavlja uvjerenje dostatne razine uvjerljivosti da bude pod zaštitom Konvencije, što se inače mora utvrditi u svjetlu posebnih okolnosti svakog slučaja.2
Priziv savjesti također nalazimo i u medicinskim djelatnostima. Tu se štite liječnici, zdravstveni djelatnici i znanstvenici koji mogu odbiti sudjelovanje u postupcima koji nisu u skladu s njihovom savješću. Također, priziv savjesti mogu istaknuti i primjerice farmaceuti, koji nisu ovlašteni pisati recepte ali ih provode (poznati su slučajevi kad su ljekarnici odbijali izdati lijek za kontracepciju ili prekid trudnoće). Parlamentarna skupština Vijeća Europe utvrdila je pravo na priziv savjesti u medicini Rezolucijom 17633 iz 2010. godine, gdje se jamči da niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti prisiljena ili se držati odgovornom, niti će se na bilo koji način diskriminirati ako odbije izvršiti pobačaj ili eutanaziju. Uz pobačaj i eutanaziju, pravo na priziv savjest često se koristi u postupcima potpomognutog suicida, medicinske oplodnje i sterilizacije.4 No treba naglasiti kako pravo jednog pojedinca ne smije ugrožavati prava druge osobe. Zakon o liječništvu ("Narodne novine" br. 121/03., 117/08.) u članku 20. navodi:
„Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.
Ako je liječnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja zdravstvenu djelatnost ili kod drugog liječnika koji obavlja privatnu praksu, mora o odluci izvijestiti svog nadređenog, odnosno poslodavca.“
Pravo na priziv savjesti priznato je i člankom 3. stavkom 4. Zakona o sestrinstvu ("Narodne novine" br. 121/03., 117/08., 57/11.) i člankom 26. Zakona o dentalnoj medicini ("Narodne novine" br. 121/03., 120/09., 117/08., 46/21.). Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji ("Narodne novine" br. 86/12.) u članku 44. propisuje da zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji bi trebali provesti ili sudjelovati u provođenju postupaka medicinski pomognute oplodnje imaju pravo pozvati se na priziv savjesti zbog svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja te odbiti provođenje postupka medicinski pomognute oplodnje ili sudjelovanje u tom postupku. Pravo na priziv savjesti priznato je i primaljama Etičkim kodeksom primalja.5
Priziv savjesti se može naći i u drugim djelatnostima osim vojničke i zdravstvene, a djelatnici zbog svojih uvjerenja ne smiju dobiti otkaz. Možemo navesti primjer gdje novinar može odbiti napisati članak jer je u suprotnosti s njegovim uvjerenjima, sudac može zbog savjesti odbiti sudjelovanje u radu izbornog povjerenstva pri provedbi referenduma o braku, ocjenjujući da se time ugrožavaju prava homoseksualaca.6 Priziv savjesti može biti osporen i neopravdan. Tu se može navesti presuda Europskog suda za ljudska prava Eweida i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva gdje je sud zauzeo stajalište da matičari ne bi imali pravo na priziv savjesti protiv obveze da sudjeluju u sklapanju „istospolnog braka“.
Na kraju možemo zaključiti da pravo na priziv savjesti nije neograničeno pravo, podvrgnuto je ograničenjima te se na njega može pozivati iznimno. Ograničeno je zakonima, interesom javne sigurnosti, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala te zaštitom prava i sloboda drugih ljudi. Ne smiju se nametati religijski stavovi niti se reproducirati diskriminacije i nejednakosti. Pravni položaj i postupanje pojedinca zbog kojih ističe priziv savjesti bi trebao biti prisilno nametnut (primjer vojne obveze) a ne rezultat dobrovoljnog i svjesnog izbora (liječnici, suci i moralno vjerski stavovi).
Zorica Stojanović, mag. iur.
________________________________
^ 1 https://www.crnakutija.babe.hr/attach/_h/helsinski_zavrsni_akt.pdf
^ 2 Čizmić, J., Pravo zdravstvenih radnika na „priziv savjesti“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeci (1991) v. 37, br. 1, str. 762.
^ 3 http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/Xref-XML2HTML-en.asp?fileid=17909
^ 4 https://www.ombudsman.hr/hr/priziv-savjesti/
^ 5 https://www.kbsd.hr/media/2021/06/Eticki-kodeks-primalja.pdf
^ 6 Čizmić, J., o.c., str. 764.
