Tako je u utorak, 3. studenoga 2020. počela sjednica Hrvatskog sabora na čijem dnevnom redu se nalaze prijedlozi dvaju zakona koji svojim sadržajem donose međusobno dijametralno suprotnu novu regulaciju pitanja prekida trudnoće, a u svojim prijelaznim i završnim odredbama propisuju ukidanje prethodno navedenog Zakona. Naime, riječ je o prijedlogu Zakona o medicinskom postupku prekida trudnoće te o prijedlogu Zakona o zaštiti života.
Potreba za recentnijom regulacijom navedene materije službeno je aktualna još otkako je Ustavni sud 2017. godine odlučivao o suglasnosti Zakona o slobodnom odlučivanju o rađanju djece s Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, 5/14. – dalje u tekstu Ustav).
Tom je prigodom Ustavni sud svojim rješenjem U-I/60/1991 i dr. od 21. veljače 2017. naložio Hrvatskom saboru da u roku dvije godine donese novi zakon, polazeći od utvrđenja da on nije usklađen s Ustavom, budući da ovaj postojeći sadrži pravne institute i pojmove koji više ne egzistiraju u ustavnom poretku Republike Hrvatske, kao što su organizacije udruženog rada i kazne izražene u dinarima te da je potreban suvremeni zakonodavni okvir usklađen s pravnim i institucionalnim okvirom izgrađenim od donošenja Ustava 1990., a odnosi se na zdravstveni, socijalni, znanstveni i obrazovni sustav.
Ustavni sud također usmjerava zakonodavca da u okviru svoje procjene odredi edukativne i preventivne mjere kako bi pobačaj bio izuzetak, da propiše određeni rok za razmišljanje žene, uredi troškove trudnoće, pitanje priziva savjesti i slično te da uredi pitanje početka života ljudskog bića.
Prekid trudnoće nedvojbeno predstavlja svjetonazorski i pravno kompleksno pitanje koje u društvu i u strukama kojih se dotiče izaziva brojne podjele u svim državama i društvima, pa je tako i pristup regulaciji te materije stvar svake države zasebno.
Pritom se s jedne strane suprotstavlja pravo žene na privatnost, tj. samoodređenje (što uključuje odlučivanje o trudnoći), a s druge pak strane pitanje kada počinje život što bi (u slučaju utvrđenja da je to začećem) uključivalo i zaštitu prava nerođenih.
Republika Hrvatska, neovisno o Zakonu o slobodnom odlučivanju o rađanju djece, u okviru odredbi Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 18/18., 126/19. – dalje u tekstu KZ), ima u čl. 115. KZ-a propisane kazne za protupravni prekid trudnoće te u čl. 184. st. 3. kaznu ako je do prekida trudnoće došlo nadriliječništvom.
U Republici Hrvatskoj prema važećem zakonu pobačaj je moguće obaviti do desetog tjedna nakon začeća, s time da troškove autonomno određuju bolnice, u potpunosti ih snose žene, a dostupnost usluge obavljanja pobačaja ovisi i o raspoloživosti liječnika u pojedinom mjestu, a s obzirom na institut „priziva savjesti“.
Postoje, stoga, bolnice koje zbog priziva savjesti svih liječnika nisu u mogućnosti pružiti uslugu pobačaja, što direktno dovodi do sukoba dvaju prava, pravo liječnika i pravo pacijenta, odnosno trudnice koja se u tom trenutku nalazi u podređenom položaju u odnosu na pravo liječnika.
Predloženim Zakonom o medicinskom postupku prekida trudnoće u bitnom se uređuje: pravo žene na samoodređenje, što uključuje slobodno odlučivanje o rađanju djece, odnosno pobačaju na zahtjev, pravo maloljetnica i osoba s invaliditetom na pobačaj, produženje roka u kojem je dopušteno izvršiti pobačaj uz prethodno savjetovanje, mogućnost sterilizacije kao oblika trajne kontracepcije bez dobne granice, mogućnost edukacije i besplatne kontracepcije, izbor između kirurškog i medikamentoznog pobačaja, nadzor nad ovlaštenim ustanovama i klinikama, ukidanje mogućnosti kolektivnog priziva savjesti u liječničkim ustanovama, financiranje troškova pobačaja na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, te visoke novčane kazne za kršenje zakona.
S druge strane prijedlog Zakona o zaštiti života pruža kompletno drugačiju pravnu regulaciju ove tematike, polazeći od stava da život ljudskog bića počinje začećem. Svrha stavljanja te teze u zakonski tekst je reguliranje zaštite života nerođenog ljudskog bića, jer će se time nerođenom ljudskom biću pristupati na istovjetan način kao i prema onom rođenom.
Sukladno navedenom, predloženim se Zakonom o zaštiti života regulira mogućnost pobačaja samo u slučaju kad se medicinski utvrdi da je trudnici trudnoćom neposredno ugrožen život. Također, regulira se i pitanje edukacije o znanstvenim spoznajama o početku ljudskog života, o dostojanstvu i pravima svakog ljudskog bića, o odgovornom spolnom ponašanju, o odgovornom roditeljstvu i načinima planiranja obitelji te pitanje savjetovanja parova i žena s neželjenom trudnoćom.
Sadržaj obaju predloženih zakona predstavlja neupitno važnu temu kako za pojedinca tako i za društvo u cjelini te bi svako od predloženih zakonskih uređenja trebalo podvrgnuti detaljnoj i konstruktivnoj raspravi kako bi zaista nova pravna regulacija bila odraz društva kakvo želimo postati.
Zaključno, iako je instruktivni rok Ustavnog suda kojim se nalaže Hrvatskom saboru da donese novi zakon debelo prekoračen, imajući u vidu kompleksnost materije i posljedice koje njena detaljna pravna regulacija može uzrokovati, ostaje nam vidjeti jesu li hrvatsko društvo i njegovi predstavnici u Hrvatskom saboru zreli za zauzimanje novih stavova o tako delikatnoj temi i jesu li njegovi predstavnici tu temu spremni kvalitetno raspraviti, pogotovo u jeku pandemije koja se trenutno neminovno nameće kao glavna tema društvenog rakursa.
Tihana Čikeš, dipl. iur.
